Još u 1950. g. radila sam u krojačiji kad me jednoga dana poslovođa, slobodnjak, zapita, bih li htjela biti činovnica u radionici igračaka. Mala radionica oko 40-50 osoba, posao nije težak, divno bi to bilo. Ali kako sam imala loša iskustva sa svojim namještenjima, rekla sam mu neka pita na upravi.Za kratko vrijeme došao je Čevapović, tako se je zvao, i rekao da mogu ići. Preselila sam se u drugu, manju baraku i ovo je bilo najmirnije i najlakše doba moga rada u logoru. Doduše, morala sam često ići preko kruga i dolazila u napast da pozdravljam svakoga, ali sam znala izabrati kad je krug čist. Kolike su se žene tako skrivale i izlazile samo najnužnije, samo da ne moraju pozdravljati. I kad sam pozdravljala, činila sam to na sasvim građanski način, bez obzira da li je to nekome bilo pravo. Nisam ni u tome novom poslu bila sigurna, kao što se nisam osjećala sigurna nigdje. Strah, nevoljkost, očekivanje gorega, nije me nikad pustilo. I pravo sam mislila i slutila. Jedno poslijepodne dođe kurir oko 2 sata po mene. Premještena sam u praonicu rublja.

U času sam pogledala svoje ruke. Ambulantno sam se liječila već dugo od neke krvne bolesti na rukama. O, to je Hećimovićevo maslo!

“Ne mogu s ovakvim rukama raditi u vodi”, progovorim.

“To se mene ništa ne tiče”, govorio je dežurni činovnik.

Tad mi priskoči u pomoć Lena Sabljak: “Pa dozvolite, druge su žene u ambulanti s takvim rukama.”

“Pa dobro, onda na čehanje perja.”

Izbavljena sam od teškoga pranja rublja, Vlasta je na tome radu bila godinu i pol, ali kako ću i perje čehati s ovakvim rukama? Obadvije su mi ruke bile u nekim prištevima i ranicama, Ali što se je moglo!

Radila sam s nemoćnim ženama u velikoj nenaloženoj sobi. Noge su nam bile led. Ruke su crvenile, a osobito moje. I poštedarke su radile, pa čak i teže poslove. Jedna seljačka majkica, kad su je iz poštede tjerali na posao prerezala si je žile i umrla.

Tako je u čehanju prošla zima, a tad sam prešla natrag u radionicu igračaka kao radnica. Međutim, promjena je godila. Čehanje perja je posao koji zaglupljuje i naprosto vas ubija. Ni punjenje lutaka piljevinom nije baš bilo lako ni zanimljivo. Nisam mogla stizati normu, ali dobre žene davale su mi od svojih viškova. Poslije su me stavili u odio igračaka u kojemu se radilo s kemikalijama, ali to je bilo još gore za moje ruke. Upravo zato su me još 1951. premjestili među vezilje. U veziljama sam bila još i godine 1952., prije odlaska kući.

To je slijed mojih dana izvana. A iznutra? Iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec, čak iz dana u dan, ja sam sve teže podnosila logoraški život. Zašto tako teško?

Sigurno je tome kriva moja osjetljivost. Ta vrijeđala sam se ponovno i uzdrmana bila u stožerima duše na svaki novi “ti”. A tih je kroz 5 godina bilo i previše. A tek drugi izrazi! Bilo mi je teško bez moga rada i mojih ljudi. Vrlo teško sam podnosila fizičke poslove. Nisam se nikako mogla priučiti na prostotu mnogih žena. Briga za jelo, spavanje po dvije, sve to kao da premašilo moje mogućnosti. Nikad biti sama kroz 5 godina. Ni jedan dan, ni jedan sat, ni čas!

A onda 5 godina bez mise i sakramenata. Sve se nekud zaledilo u mojoj duši. Kao da me je i Gospodin i njegova prisutnost potpuno ostavila.

Istina je, nije bilo dana bez jutarnje i večernje molitve, bez čitanja duhovnog štiva, krunice, oficija. Odnosno, bilo je takvih dana, ali samo onda kad vremenski to nisam mogla izmoliti ili nisam imala priručnih knjiga. Isto sam tako svaki dan izmolila nepromjenljive dijelove mise, a i svaki sam dan razmatrala. Malo rastrgano, prema mogućnostima, ali ipak. Ispitivala sam si dnevno savjest, mislila u 9 i 3 sata na naše uobičajne molitvene oblike.

Imala sam tu sreću da sam uvijek, osim u samici, imala Misal, Plusov “Život s Bogom”, “Nasljeduj Krista”, Časoslov i krunicu. Za vrijeme premetačine sve bih to sakrila i nikad mi nisu našli. Tada bi se to kvalificiralo kao propagadna sredstva i ne znam kako bih se provela.

A što bi bilo da sve to nisam imala? Izvana nisam odavala žalost, dapače mene se uzimalo za primjer vedrine, ali u duši je bilo mračno. Bila sam dobra ljudima, ali nisam bila dobra dobrome Bogu.

Nisam obradila problem patnje kako treba. Nisam je prinosila ni strpljivo ni radosno a kamoli sa čežnjom.

Činilo mi se čak da ta patnja moja nema smisla. Bilo je dana kad sam je prinosila za svoje grijehe, za grijehe Hrvatske, za Zajednicu, za sve mile i drage, za cijeli svijet. Ali bilo je dana kad sam mrmljala protiv nje, kad sam je htjela skinuti sa sebe. Jer čemu sam tu i zašto je sve to?

Mučeništvo? Netko bi kazao mučeništvo! I bilo je mučeništvol Ali kraj prostota i kletvi, kraj živinskog života, kraj ljudske zlobe koja sve popljuje, sve zablati, kako ćete se držati mučenikom i živjeti od toga Božjeg dara? Ta sve su zaprljali političkom bojom, ustaštvom, koljaštvom, i već sami ne znate na kraju tko ste i gdje ste i zašto trpite.

Za nacionalnu stvar ne želite trpjeti, jer niste u toj perspektivi radili. A ne bi vam ni nacionalisti dali da se time prikrivate.

A Božja stvar? Crkva? Došli ste stvarno poradi nje, ali i to su svojim analizama zatrovali, pogrdili. I mi sami, ja sama svojim razglabanjem srušila sam mnogo toga.

Promatrajući žene činilo mi se da bol nije takav odgajatelj kako smo mi mnogo puta govorili. Napose ne bol koji predugo traje. Da, bol guši, upropašćuje čovjeka!

Izgledalo je da je i sa mnom tako. Sve manje shvaćanja za ono što bi trebalo biti prvo. Problem patnje! Smisao patnje! Bogatstvo patnje! Odgojna vrijednost patnje! Sve veće udaljivanje od Boga! Nutarnje osiromašenje! Pojava skepse i kriticizma!

O Bože moj, kako je to teško! Za jednu dušu, koja je htjela iskreno Boga ljubiti. I koja je mislila da je na dobrom putu. A sad sve nekako razbijeno, osakaćeno, skrhano.

Onda, opet nove analize! Kakvo mučeništvo! Ta došla si ovamo zbog taštine, slavohleplja, bolesne ambicije. Zašto si radila ono, što je u sukobu s državnim propisima?

Je li to Bog tražio? Je li to Crkva tražila? Ne, već najobičniji ljudski “ja”! I sad imaš! Sad trpi! Mučeništvo! Pravo imaju ovi, koji to sve smatraju ludošću. I jest ludost!

Kako su strašni takvi bojevi u duši! Glava boli, boli! A srce peče, peče! Poraženo srce! Poraženo u svemu što mu se činilo najsvjetlije i najljepše!

K tome još onaj ludi strah! Strah od svega! Od vječnosti, od vlastite duše, od vlastitih živaca; strah od uprave, od pomoćnika; strah od UDBA-e; strah od komandira, milicajaca; strah od žena; strah od svoje slabosti i gluposti.

Strah od svega, od svega! Od svega! Od sebe same najviše!

To ti nisi prolazila, Marijo!

Ni ti, hrabra Nado!

Ni ti, dobra moja Nevenko!

Ni ti, velika moja Vlasta.

A ja jesam! Trebalo je valjda, da se na meni sve opere, sve očisti, sve odlijepi što još nije bilo dobro pa da budem čista pšenica Božja.

Da li je doista to poniženje, to mučenje, ta slabost, da mogu uzlaziti stepenicama koje vode k Bogu bliže?

Ili je to moj konac, rasap, bijeg od Dobra, gubitak Istine, Smisla, Cilja?

Gubitak Boga?

Gubitak sebe?

Ne zna se što je strašnije: Boga izgubiti ili sebe izgubiti, jer to je dvoje ili sasvim povezano, jedno uz drugo i jedno u drugome, ili smisla uopće nema.

O dobri Bože, nemoj odvratiti oči od jednoga teško poraženog srca; umornog srca; opljačkanog srca. Ne odvrati oči svoje!

*Ostale tekstove iz ovog niza možete pročitati OVDJE.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Godine teške i bolne. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!

Molitva za zagovor službenici Božjoj Marici Stanković:

Dobri naš Oče! Ti si svoju službenicu Maricu Stanković obdario milošću da sve sile svoga uma i srca stavi u službu tvoga kraljevstva. U iskrenoj vjernosti Bogu i Crkvi, ona je zauzetim radom pomogla ljudima, osobito mladima, otkrivati Isusa Krista. Nevino osuđena, prihvatila je godine patnje. Molimo te, ražari u nama oganj Duha Svetoga da poput tvoje službenice hrabro i nesebično radimo za tvoje kraljevstvo. Po njezinu zagovoru molim te za posebnu milost… Oče naš…

Tko po zagovoru Službenice Božje u duhovnim ili tjelesnim potrebama zadobije koju milost, pozvan je javiti se postulaturi za njezino proglašenje blaženom: Postulatura službenice Božje Marice Stanković, Česmičkoga 1, 10000 Zagreb. Postulator: o. Vinko Mamić OCD