Kava se 1. rujna 1952. dijelila kao obično, ali iza kave komandirke nema pa nema. Osjećam da već može biti 8 sati, a nje nema, već je i 8 i pol… 9,… 9 i pol…, a nje nema. Pa da, govorio je strah u meni, ne ideš! To je sve skupa zafrkavanje, igra uprave, a ti ostaješ tu!

I opet sam šetala po ćeliji, i opet sam zaklinjala nebo, i opet sam tepala u nemoći: Isuse, Marijo, Josipe, Terezijo. Malo prije 10 sati došla je Dušanka opet izvela nas na pranje, a na moj upit što će biti sa mnom, odgovorila je, da će poslije pranja doći po me. Međutim, pranje je bilo gotovo. Dušanka je opet zatvorila vrata našega hodnika i otišla.

Bilo mi je doista da podivljam. Bila sam ljuta već i prije, što mi nije uspjelo ostaviti neke stvari svojim supatnicama, a sad opet ta sumnjiva tišina i misterioznost.

Ipak tamo negdje oko 10 i pol dođe Dušanka po mene. Metnula sam na hrpu sve stvari koje nisam kanila nositi kući, ali došla je zapovijed da sve do posljednje sitnice moram uzeti sa sobom. S državnim stvarima krenula sam na razduživanje, i dok se to obavljalo i dok sam išla u magazin po stvari nitko nije smio niti proviriti. To nije inače bio običaj. Ipak su Antonija Koprić i Olga Vuić, s kojima sam jela u bazi, prošle hodnikom kao da tobože idu iz sobe u sobu. Kad sam već bila u građanskom odijelu, još uvijek se nisam mogla otresti misli da me ipak vode na UDB-u. Pa i kad su mi na izlaznom bunkeru ponovno pregledavali stvari, još me je sumnja morila.

Bio je kišni dan. Sve je to išlo tako vrtoglavom brzinom, tako da nisam stigla obući čarape. Bluza mi je bila dobro zamrljana a suknja tako izgužvana kao da su je krave samljele. Ali mene to nije ništa smetalo. Kod premetačine stvari došla je potporučnica Dara i podsmješljivo primijetila:

“Bojali ste se da Vas nećemo pustiti.”

Ja sam šutjela.

“Zanima nas kako ćete se Vi ponašati vani. Uostalom, vi nam stari ništa ne možete, ali možete još negdje nešto pokvariti.”

Nisam je više slušala. Sve su moje misli bile već vani. Kad se konačno kapija otvorila, s klupe su skočile Vika i Jurka. Jedna sva umazana od suza, a druga upravo izbezumljena.

Vika kao da mi je donijela sav čar prošlosti: moj dom, oca, mamu, Zagreb.

A Jurka sav čar moga sadašnjega doma i u njemu Ivanku, Nevenku, Pavicu i sve poznate i nepoznate drage glave.

Malo, još samo malo!

Morala sam još otići na miliciju po otpusnicu. Tu me je čekala još jedna kušnja u osobi nepoznatog referenta. Taj me je čekao s popratnim riječima:

“Stankovićka, Vi odlazite kući! Mi imamo protiv Vas masu materijala i istražit ćemo ga. Ali upozoravam Vas, pazite što radite. Vas će sad odasvud opkoliti popovi, i Vi ćete doći natrag. Stankovićka, Vi ste starija žena i Vama to ne treba. Upozoravam Vas na to.”

“Pa ja sam već rekla da ću se povući.”

“Vi ste cijelo vrijeme oko sebe okupljali djevojke. Nemojte to činiti vani jer će Vas vrag odnijeti. Rekli ste mi da nemate političkih i antisocijalističkih koncepcija, ali imate popovsku koncepciju, i Vi upotrebljavate sve moguće, čak i svoju prirođenu ljubeznost da ljude držite oko sebe.”

Tad mi je spomenuo jedno drago ime, ime jedne bivše logorašice koja je navodno govorila protiv mene:

“Vi možete o njoj govoriti štogod hoćete, ja tu djevojku znam, a znam i to, ako je davala izjave protiv mene, onda je na to prisiljena.”

“Ne, ona je sama spontano dolazila k nama i govorila protiv Vas.”

“Ne vjerujem!”

To je bila moja popratnica iz logora. Na hodniku sam srela upravnika. Jednom mi je rekao da je čuo kako sam vani vođa neke duhovne opozicije. Ne mogavši mi izmaknuti prišao je bliže i rekao:

“Vi odlazite, gospođo Stanković!”

“O, sad sam i gospođa!”

“Da, Vi ste bili uvijek gospođa!”

“Ne, bila sam brojka, bezobraznica, đubre, gad, bandit, lupež i još koješta.”

“Pa ja sam uvijek govorio, da u ovom logoru ima žena, koje su etički na visini, ali u teškoj zabludi. A, međutim, Vi se niste ni u čemu izmijenili.”

“Nemam se u čemu!”

Ipak smo se rukovali. Kiša je pljuštala kad sam izašla. Moje su me prijateljice čekale s kaputom i kišobranom i mi smo blatnim i vlažnim ulicama ušle u crkvu sv. Terezije.

Mislila sam da ću nestati od radosti kod moga prvoga koraka u crkvu, ali ne! Ostala sam sasvim mirna. Ni ispovijed i pričest nisu mi donijele nekih nutarnjih uzbuđenja. Duša mi je ostala suha i tvrda, ali ništa za to. Ja sam opet u redu onih na koje se izlijeva neprocjenjivo blago Kristovih milosti, u redu onih koji kod sv. Trpeze blaguju neokaljanog Jaganjca.

Kad sam poslije podne toga dana ušla u kapelicu milosrdnica, i kad su dobre sestre zapjevale “Tebe Boga hvalimo”, pjevala sam i ja, a neka tiha radost prvi je put toga dana ušla u moje srce.

Bila je noć kad smo ostavljale Požegu. Iz vlaka još jedan pogled na bijelu zgradu, opasanu visokim zidom. S bunkera i zidova sja mnoštvo žarulja. Bijelu zgradu pere sitna kišica.

Vlak se žuri, žuri!

U mraku promatram prozore soba, u kojima sam gotovo pet godina živjela i u kojima je još toliko dragih bića. S bočne strane tek naslućujem okrugle rupe u zidu kroz koje dišu izolirane. A tamo gore, pod prašnim strehama tavana, u crnome mraku strši jezivo pet bijelih samica.

U jednoj spava Vlasta!

Moja Vlasta!

I sve tako kroz duge noćne sate dok ih ujutro ne prene zvono: “Stroj!”

***

Završila sam, Marijo! Dalo bi se tu još mnogo toga reći, ali mislim da sam glavno uhvatila…

Jesi li zadovoljna, Marijo?…

Nisi! Znam da nisi!… Previše lirizma, previše suza, previše osjećajnosti. Možda imaš pravo, draga Marijo, ali svaki čovjek proživljuje stvar na svoj način. Ja sam jezivost logoraškog života u Požegi proživljavala na ovaj način. Znam, Ti si nacionalistkinja. U svakoj od vas koje ste ostale na liniji, ima prkosa, ima nesavladivog ponosa, ima nešto stoičko, neslomivo, kameno.

Ja nisam takva! Ja volim Hrvatsku, volim je do krvi i suza, ali više me obuzimaju pitanja koja nisu od ovoga svijeta! I moja najveća bol bila je u odricanju nevidljivoga, u bježanju vrhunaravnoga, u prividnom gubitku vječnoga. Da, prividnom! Jer Bog ne može ostaviti onoga, tko ga ljubi.

Pa nije ostavio ni Tebe ni mene!

A neće ostaviti ni Hrvatske!

Rađa se nova Hrvatska! Hoćemo li vidjeti njezin lik Ti i ja, ne znam! Uostalom, svejedno je. Glavno da i naše patnje tomu posluže.

26. veljače 1955.

*Ostale tekstove iz ovog niza možete pročitati OVDJE.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Godine teške i bolne. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!

Molitva za zagovor službenici Božjoj Marici Stanković:

Dobri naš Oče! Ti si svoju službenicu Maricu Stanković obdario milošću da sve sile svoga uma i srca stavi stavi u službu tvoga kraljevstva. U iskrenoj vjernosti Bogu i Crkvi, ona je zauzetim radom pomogla ljudima, osobito mladima, otkrivati Isusa Krista. Nevino osuđena, prihvatila je godine patnje. Molimo te, ražari u nama oganj Duha Svetoga da poput tvoje službenice hrabro i nesebično radimo za tvoje kraljevstvo. Po njezinu zagovoru molim te za posebnu milost… Oče naš…

Tko po zagovoru Službenice Božje u duhovnim ili tjelesnim potrebama zadobije koju milost, pozvan je javiti se postulaturi za njezino proglašenje blaženom: Postulatura službenice Božje Marice Stanković, Česmičkoga 1, 10000 Zagreb. Postulator: o. Vinko Mamić OCD