Zagrepčanka Martina Domanovac do prije dvije godine, kada se prijavila na oglas za posao asistentice, nije imala nikakvih iskustva s osobama s invaliditetom. „Budući da sam završila studij povijesti umjetnosti, bila sam upoznata s radom iznimne kiparice Sanje Fališevac, koja je zbog svoje osobitosti kao gluhoslijepe osobe često prisutna u javnosti. Na oglas sam se javila kako bih pobliže upoznala ovu divnu umjetnicu. Danas, kada o svemu dobro razmislim, imam osjećaj kao da sam zbog jednog važnog razloga bila ‘gurnuta’ prema Sanji“, objašnjava Martina.

Dvije su se žene prvi put susrele u Sanjinom ateljeu na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića. Martina je prije toga od Sanjine majke saznala da s umjetnicom može komunicirati isključivo preko dlana. Priča nam kako nije imala tremu, nego je odmah primila Sanju za ruku i započela razgovor. „Sanja me je odmah odvela na kavu koja je trajala puna tri sata. Ja sam ispisivala rečenice na njezin dlan, a ona mi je odgovarala. Komunikacija uopće nije bila neobična, nego baš nekako prirodna i iskrena, bez ikakvih kočnica ili barijera“, objašnjava Martina. Pričale su o planinarenju, putovanjima i kuhanju. Od silnih tema, koje su redale jednu za drugom, Martina toga dana Sanji nije stigla priznati kako je fascinirana njezinom umjetnošću, posebno figurativnim radovima, koji su joj bili nekako nespojivi s gluhoslijepom osobom. „Imala sam sto pitanja u glavi… Kako je mogla stvoriti tako realne skulpture?“

Kako je izgubila vid i sluh

Sanja Fališevac rođena je 1965. godine u Požegi, a u ranom je djetinjstvu zbog glaukoma počela gubiti vid. U devetoj godini života preselila se u Zagreb, gdje se osamostalila te nastavila školovanje u Centru za odgoj i obrazovanje “Vinko Bek”. Iz nepoznatih razloga je kao djevojčica također počela gubiti sluh. „Postoji neka teorija prema kojoj je gluhoća posljedica određenih injekcija, ali i neuspjele operacije u Švicarskoj u mojoj 11. godini. Bilo kako bilo, u srednjoj školi sam do kraja ostala bez sluha“, objašnjava nam Sanja.

Međutim, kako je kao tinejdžerka pokazala sklonost modeliranju, školovanje je nastavila u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna, gdje je specijalizirala keramiku i tehniku tkanja. Kasnije se s akademskim kiparom Želimirom Janešom pripremala za studij Akademije likovnih umjetnosti, koju naposljetku nije upisala, jer studij tada nije bio prilagođen gluhoslijepim osobama. Unatoč tomu, Sanja je tijekom svoje 25-godišnje karijere u Hrvatskoj prepoznata kao vrsna umjetnica. Izlagala je na 19 samostalnih i dvadesetak skupnih izložbi, a skulpture joj krase brojne javne prostorije, kao što su Šenoina knjižnica, Ustavni sud, Talijansko veleposlanstvo i Gradsko kazalište Gavella. Najpoznatiji je brončani pas vodič Val na zagrebačkom Jarunu.

Foto: Privatna arhiva

‘Slobodno me pitajte što želite’

Razgovor sa sjajnom umjetnicom Sanjom dogovorili smo za jedan utorak. Toga sunčanog jutra glavni je zagrebački trg već poprimio uobičajeni užurbani tempo. Svi su nekamo žurili: studenti su trčali za tramvajima, umirovljenici se s cekerima u rukama penjali prema Dolcu, dok je jedan ulični pjevač na tramvajskoj stanici glasno pjevao „Milost“. Ulazak u Sanjin atelje, koji se nalazi u dvorišnoj zgradi na Trgu bana Josipa Jelačića, djelovao nam je kao prijelaz u potpuno drukčiji, znatno mirniji svijet.

Vrata ateljea otvorila nam je nasmijana asistentica Martina i odmah nas predstavila Sanji. Uzela je njezinu ruku, napisala kako su „stigli novinari“. Dok nas je Martina upoznavala s osnovnim detaljima iz Sanjine umjetničke biografije, umjetnica je sjedila i smješkala se. Strpljivo je čekala da joj se Martina obrati, odnosno primi je za dlan. Kada su se Martinini prsti spustili na Sanjin dlan, intervju je mogao početi. Ja sam postavljala pitanja, Martina ih je ispisivala na Sanjinu ruku, a zatim je umjetnica odgovarala. „Slobodno me pitajte što god želite“, započela je Sanja. Kao da je osjetila moju bojazan da bih je nekim pitanjem mogla povrijediti. I zaista, nije ugodno slijepu osobu ispitivati koje prizore pamti prije nego što je izgubila vid.

„Sjećam se kako je moj brat, koji je od mene mlađi šest godina, izgledao kao beba. Pamtim i slike moje Požege, naše kuće, vrta i dvorišta, ali sam zaboravila lica svojih roditelja. Sjećam se venecijanskih gondola i kanala koje sam posjetila još kao djevojčica“, odgovara nam Sanja. Njezina prijateljica Martina znakovito se smješka i objašnjava kako Sanja ustvari voli ovakva pitanja. „Što biste ponovno voljeli vidjeti?“ postavljam jednako teško pitanje. Sanja opet spremno odgovara: „Voljela bih promatrati kako pada snijeg. Baš bih voljela ponovno doživjeti onu snježnu idilu koja me očarala još kao djevojčicu.“

Nakon toga razgovor prebacujemo na Sanjinu umjetnost. „Kako možete tako realno raditi oblike koje nikada niste vidjeli?“ pitam. Naša sugovornica tada priznaje kako preferira apstraktnu umjetnost, ali istovremeno ne izbjegava realne oblike. „Kada netko dobije dar za neki posao, onda dobije i dar da ga može napraviti“, kaže. Objašnjava nam kako svi umjetnici imaju unutarnje oko, koje je kod nje vjerojatno i izraženije. To bi se moglo nazvati inspiracijom koja iz magle stvara konkretne likove. „Naravno da nije lako napraviti nešto što nikada nisam vidjela. Najteže je oblikovati životinje. Kako napraviti kravu ili kozu? Nije dovoljno samo znati da one imaju njušku i rogove, nego je potrebno dobro poznavati njihovu anatomiju.“ Zbog toga životinjske oblike najčešće stvara uz pomoć prepariranih životinja iz lovačkog muzeja. Međutim, većinu skulptura oblikuje prema sadašnjim imaginacijama, potaknutih snovima, maštom, intuicijom, doživljajima u prirodi, na putovanjima ili kulturnim događajima.

Među izloženim radovima u ateljeu primjećujem jedan poznati lik – sv. Ivana Pavla II. „O, taj rad ima zanimljivu priču! Ustvari sam započela raditi jedan drugi lik, a onda mi je u posjet svratio kolega kipar i izjavio kako ga skulptura u licu podsjeća na papu Wojtylu. On me je nakon toga navodio, odnosno opisivao Papu i pomogao mi da ga završim. Pričao mi je kako je Papa imao malo veće ruke jer je bio sportaš, na koji način mu je padala kosa te još neke važne detalje“, kaže.

Ivan Pavao II.

Obraćenje u srednjoj školi

Sanja je odrasla u obitelji koja nije bila vjernička, pa je ona kasnije, u srednjoj školi, shvatila da je Bog stvaran. U tom je trenutku započelo njezino obraćenje. Nakon toga se uključila u rad Frame na zagrebačkom Kaptolu, družila se s framašima i odlazila na Franjevačke marševe. „Moja vjera je sazrijevala sljedećih trideset godina. Sjećam se perioda kada sam se ljutila na Boga, ali ne zbog svoje životne situacije, nego zbog toga što sam se ponekad osjećala izoliranom. Vjerujem kako prihvaćanje križa znači živjeti kao da križa i nema, a ne da se on nosi u šutnji, kao što je Halil Džubran rekao: ‘Nisam znao da sam hrom!’ Dakle, on nije smatrao da je hrom, nego je njegov hod smetao drugima“, kaže Sanja.

Priznaje nam kako je kroz život često osjetila da „nešto nije u skladu između ljudi i Boga“. „Pateru Luki Rađi znala sam postavljati pitanja kako je moguće da ljudi većinom kažu Bogu da, a čovjeku ne“, objašnjava nam sugovornica. U nekoliko je navrata hodočastila u Lurd i tamo je, kaže, doživjela jedno neobično iskustvo. „U kapelici sam klečala pred Presvetim oltarskim sakramentom te sam na licu i dlanovima osjetila nekakvu toplinu, kao da je ta mjesta obasjalo sunce. Kasnije sam pitala svoje prijateljice, koje su cijelo vrijeme bile uz mene, je li moguće da se sunce probilo kroz prozore. One su mi odgovorile da je napolju padala kiša…“, objašnjava Sanja. Sličnu pojavu doživjela je iste godine u jednoj zagrebačkoj crkvi.

Asistentica Martina bila je odgajana u katoličkoj obitelji, primila je sakramente i poznaje Bibliju, ali se u jednom trenutku udaljila od Crkve. „Da budem potpuno iskrena, na svetoj misi bilo mi je jako dosadno. Nisam se mogla koncentrirati na propovijed i na cijelu misu“, objašnjava. Međutim, uz Sanju je ponovno počela odlaziti na svete mise. U početku je to doživljavala kao dio posla, a s vremenom je postajalo nešto što ju je sve više privlačilo. „Budući da tijekom mise na Sanjin dlan pišem propovijed i ostale dijelove svete mise, počela sam drukčije razmišljati, odnosno otkrivati njezinu ljepotu. Moram priznati da mi više nije ‘tlaka’ odlaziti u crkvu, nego je postalo nešto što jedva čekam“, priznaje.

Dodaje kako se uz Sanju naučila strpljenju. „Uz nju sam također postala puno smirenija, staloženija i koncentriranija, ali i veselija osoba“, objašnjava. Prošle je zime, tako, Sanja poželjela slušati predavanja na Teološko-pastoralom tjednu na zagrebačkoj Šalati. Martina se tada našla pred itekako zahtjevnim zadatkom – morala je brzo ispisivati rečenice na Sanjinu ruku. „To je stvarno bilo iscrpljujuće, ali se isplatilo kada mi je Sanja rekla da joj je bilo posebno lijepo…“, kaže.

Foto: Privatna arhiva

Zajednička ljetovanja

Martina je do sada Sanju pratila na dva zajednička ljetovanja, najprije na Lastovu, a onda u Novom Vinodolskom i na Krku, kada je u njezin dlan upisivala predivne prizore prirode. Opisivala joj je uvale s tirkizno-plavim morem, čarobne zalaze sunca i usamljene otočke crkvice. Sanja je samo jedan dio te ljepote doživjela kroz njezine opise, a drugi dio kroz dodire i svoje unutarnje osjećaje. „Uvijek kada prolazim kroz prostore, onda sve dodirujem i osjećam, tako da mi opisi pratitelja samo nadopunjuju doživljaj. Naime, sve oko nas zrači i sve se može osjetiti“, objašnjava nam Sanja. Znatiželjnici je često pitaju zašto putuje kada ne vidi, a ona im odgovara protupitanjem: „A zašto vi onda putujete kada sve to možete gledati na ekranima?“ Martina do prije dvije godine vjerojatno nije mogla do kraja razumjeti osobe s invaliditetom. Međutim, onda se, u trenutku kada je dotaknula Sanjin dlan, dogodio susret dvaju svjetova. Susret koji je toliko toga počeo mijenjati.

Sve informacije s vanjskim svijetom Sanja dobiva isključivo preko osoba koje joj pišu na dlan. Za čitanje koristi stari i nedovoljno kvalitetan aparat, a HZZO joj ne može odobriti novi jer to pravo imaju samo osobe na redovitom školovanju. Budući da Sanja živi od invalidnine, pa nema sredstava za nabavku novog uređaja, pokrenuta je kampanja prikupljanja sredstava kako bi se umjetnici omogućila komunikacija s vanjskim svijetom. Više o Crowdfunding kampanji za Sanju Fališevac pročitajte u nastavku:

“Probajte zamisliti da ste u potpuno mračnoj sobi, u potpunoj tišini, bez ikakvog zvuka… I da to nije trenutak, nego cijeli život. Gluhoslijepa kiparica Sanja Fališevac nema mogućnosti samostalne komunikacije s vanjskim svijetom bez posredovanja asistenta koji joj može pročitati sms poruke, mailove… Sanja je osoba prepuna životne energije, želje za učenjem, putovanjima, društvena, traži nova iskustava i ne vidi prepreku ni u čemu, osim u komunikaciji s vanjskim svijetom. Sav dojam o svijetu oko sebe stječe preko posrednika, osobe koja joj prenosi vijesti, opisuje što je oko nje, pokušava dočarati atmosferu, zvukove, ali sve su to minimalne informacije koje dobiva.

Sanja sada koristi stari uređaj Brailino za čitanje knjiga, koji se ne može povezati s novijim kompjuterima, mobitelom, tako da samo može pročitati ono što je skenirano i prebačeno u txt dokument, što iziskuje veliku pripremu. Na tržištu postoji uređaj koji bi Sanji jako puno pomogao, koji bi mogla samostalno koristiti za pristup mailu, internetu, čitanju vijesti, edukaciji, društvenom životu koji nam je svima jako bitan. Radi se o uređaju EsyTime 32 Evolution čija je cijena s porezom i podukom za korištenje 7.367,00 Eur. Ako Sanja nabavi taj uređaj, moći će biti puno samostalnija, razvijati se kao nadarena umjetnica, imati sama kontrolu nad poslovnim kontaktima, kao i privatnim, jer svakom od nas treba i malo privatnosti, a sada svaka komunikacija ide preko posrednika.

Omogućite Sanji komunikaciju s vanjskim svijetom, Sanja je različita od nas samo po tome što ne vidi i ne čuje, sve drugo doživljava kao i svi mi. Osjeća, razmišlja o svemu, jako voli putovati, jer ju to inspirira… Ali joj je puno informacija uskraćeno, do kojih bi uz modernu tehnologiju mogla doći”.

IBAN:HR7625000093207364608
SWIFT/BIC code: HAABHR22

Sve informacije o Crowdfunding kampanji možete pronaći OVDJE.