SVJEDOČANSTVO KATEKUMENA

Kako sam u jednoj noći, u svojoj pedesetoj godini, postala katolkinja? Ovo je moja priča

Zagrepčanka Vesna Kuhar je sakramente kršćanske inicijacije primila u 50. godini. Našoj novinarki je ispričala svjedočanstvo upoznavanja s tajnama vjere te kako su se odvijale pripreme za najvažniju noć u njezinom životu, kada je postala dijete Božje, ušla u zajedništvo Katoličke Crkve i svoju životnu potragu za smislom napokon privela kraju

katekumenat

Cijeli život sam Boga tražila na pogrešnim mjestima, u pogrešnim zajednicama i među pogrešnim ljudima. Daleko od Crkve. Još sam tada, u svojoj dugogodišnjoj agnostičkoj fazi, znala da svaki čovjek u sebi ima upisanu težnju za duhovnošću. Moj život bez duhovnosti nije imao smisla. Jednoga dana, prije desetak godina, susrela sam prijateljicu koja mi je spomenula kako se nedjeljom u crkvi sv. Franje na zagrebačkom Kaptolu u 11 sati služi misa za intelektualce. „To bi moglo biti zanimljivo. Kao stvoreno za mene“, pomislila sam. Danas znam da sam bila ohola. Ustvari, moj ego me je zaintrigirao da odem u crkvu. Bila sam u zabludi kako je moje mjesto u zajedništvu upravom s tim “posebno pametnim ljudima”, nekakvom zagrebačkom elitom. Na Kaptolu sam se, dakle, pojavila vođena krivom pobudom.

Svetu misu je služio pokojni fra Bonaventura Duda, svećenik koji me je istoga trenutka oborio s nogu. Dotaknulo me je njegovo nevino srce, način na koji je prije početka mise pogledao prema nebu i izgovorio: „Moj mili Bože, moj dragi Bože.“ Njegova propovijed je bila iskrena, nekako posebno čista, nadahnuta i direktna, kao da je bila upućena upravo meni. Bez obzira na prvotno oduševljenje, moj entuzijazam je ubrzo splasnuo. Sljedećih par godina tek sam povremeno otišla na „misu za intelektualce“. U crkvi sam se pojavila svakih nekoliko mjeseci kako bih čula dirljive riječi skromnog patera Dude.

Tekst nastavlja ispod oglasa

U to vrijeme sam pomislila kako bi „možda bilo dobro blagosloviti kuću“. Ideja se vjerojatno rodila kao posljedica neke moje nepoznate, ali snažne čežnje, koja je naposljetku rezultirala obraćenjem. Nakon jedne mise sam kaptolske fratre pitala mogu li blagosloviti moju kuću na zagrebačkoj Trešnjevci. Svećenik je odgovorio potvrdno, a ja sam već sljedećeg dana smela s uma naš dogovor. Bilo je poslijepodne 28. prosinca 2012. godine. Ujutro sam dugo čistila stan. Sjećam se kako sam se htjela nečime zabaviti jer sam se osjećala jako loše. Bilo je to iznimno teško razdoblje moga života, u kojem je osjećaj beznadnosti bio na vrhuncu. U jednom trenutku se začuo zvuk zvona na ulazu. Pred vratima je stajao svećenik u smeđem habitu. Istoga trenutka sam shvatila kako je vjerojatno došao blagosloviti stan.

Moja prva svjesna sveta misa

Dočekala sam ga potpuno nepripremljena, odjevena u kućnom izdanju. Svećenik je najprije izmolio molitve i blagoslovio stan, a ja sam stajala pokraj njega, ne znajući kako bih se trebala ponašati. Fratar je shvatio kako ima posla s osobom u teškom duhovnom stanju i određeno vrijeme se zadržao u razgovoru. Iskreno sam mu priznala kako se osjećam, kako nisam u vjeri, nisam primila niti jedan sakrament, ali silno bih voljela s njime ponovno razgovarati. Fratar je predložio da za nekoliko dana dođem na duhovni razgovor na Kaptol 9. Već nakon prvog duhovnog razgovora sam mu spomenula kako bih se htjela krstiti. „Gospođo, ove godine ste zakasnili. Katekumenat u našoj crkvi započinje u 10. mjesecu, odnosno nakon blagdana svetog Franje“, rekao mi je. Objasnio mi je kako je katekumenat uvođenje odraslih u kršćanstvo, koji u većini crkvi započinje u listopadu, a pohađaju ga kandidati koji žele primiti sakramente kršćanske inicijacije: krštenje, potvrdu i euharistiju. Katekumenat završava na vazmeno ili duhovsko bdjenje, kada odrasli ljudi primaju sakramente. Znala sam da moram biti strpljiva.

Vesna prima sakrament krštenja u Vazmenoj noći 2014. godine

Nekoliko dana nakon ovoga razgovora sudjelovala sam na svojoj prvoj svjesnoj misi. Bio je blagdan Sveta tri kralja. Bila je to prva sveta misa u mojem životu koju sam doživjela. Radoznalo sam promatrala kalež na oltaru, zatim svećenikov ulazak u crkvu i naklon pred oltarom. Razmatrala sam nad riječima pjesama, pokušala shvatiti propovijed. Za vrijeme pretvorbe sam se spustila na klecalo, a kasnije promatrala vjernike u redu za pričest. Duboko u sebi znala da se u ovih sat vremena događa nešto što čovjeka može potpuno ispuniti i zauvijek mu promijeniti život. Nešto što se ne može usporediti s niti jednom od duhovnih praksi, u koje sam se tijekom života, nažalost, upuštala. Na blagdan Bogojavljenja sam odlučila kako ću u što kraćem roku upoznati Katoličku Crkvu.

U međuvremenu sam postala svjesna simbolike tog datuma. Moja prva svjesna misa bila je upravo na blagdan Sveta tri kralja, odnosno tri pogana čovjeka, koji su se poput mene bavili raznim duhovnostima, ali su u dugom traganju za smislom života napokon susreli Isusa. Taj susret je dotaknuo njihova srca, rezultirao je čudesnom promjenom, pa su se iz Betlehema vratili novim putom. „Nema više utabanih staza. Od sada ću koračati novim putom“, pomislila sam dok sam se spuštala Opatovinom prema tramvaju. Razdoblje iščekivanja katekumenata je trajalo sljedećih deset mjeseci. U tom periodu sam redovito odlazila na svete mise, ali i na duhovne razgovore kod dragog fratra.

Kako sam istraživala jesam li uopće krštena

Od rodbine sam saznala kako postoji minimalna mogućnost da me je moja pokojna baka krstila kao malu djevojčicu. Krenula sam istraživati. Nazvala sam sve župne urede na Braču i u okolici, odnosno crkve s kojima je moja baka bila povezana. Župnici su provjerili matice krštenih, ali nigdje nisu pronašli moje ime. Naposljetku sam zaključila kako očito nisam bila krštena. Sudjelujući na misama prvi put sam upoznala iskrenu zajednicu ljudi, potpuno drukčiju od onih na koje sam navikla, ljude kojima je zajednički nazivnik bio Isus Krist. Imala sam potrebu svojim bližnjima, obitelji i prijateljima, posvjedočiti što sam doživjela, koliko je susret s Isusom promijenio moj život. Često kažem da mi se tada dogodilo Mojsijevo more. Kao što je Mojsije u Starom zavjetu razdijelio more, tako su se i moji bližnji razdijelili na lijevu i desnu stranu. Dok su slušali kako im pričam o Crkvi, neki su bili oduševljeni, a drugi su reagirali šutnjom, ljutnjom i odbijanjem. Ružne reakcije me nisu pokolebale. Do tada sam već pročitala kako je Isus upozorio svoje učenike da će zbog Njega biti proganjani, odbacivani i izrugivani.

Krajem devetog mjeseca 2013. godine u listiću s crkvenim obavijestima sam pročitala kako se vjeronauk za odrasle održava četvrtkom. Na prvom susretu sam sjela na slobodno mjesto u dvorani i slušala predavanje fra Darka. Kada je vjeronauk završio, pod dojmom njegovih riječi izgovorila sam: „Joj, kako je ovo lijepo. Baš prekrasna priprema za sakramente.“ Fra Darko me je pogledao sa smiješkom i objasnio mi kako sam zalutala. Katekumenat se održava ponedjeljkom, a ovo je bio vjeronauk za odrasle. Sljedećih šest mjeseci sam redovito odlazila na susrete katekumena koje je vodila vjeroučiteljica Ružica Lice, u suradnji s gospođom Mirjanom, te fratar koji je onoga dana došao blagosloviti naš dom. Njih troje su nas s mnogo ljubavi poučavali o vjeri, uvodili u tajne sakramenata i učili o povijesti Crkve. Gospođa Lice je govorila jednostavnim jezikom, često i u prispodobama, naglašavala je životne situacije, u kojima smo se svi mogli prepoznati.

U početku nas je na susretima bilo možda desetak, ali nakon par tjedana se okupilo 38 katekumena. Svatko je došao sa svojom pričom. Isus je na svakoga od nas drukčije djelovao. Neke je u Crkvu pozvao nježnim kucanjem, druge je snažno potresao, nekome je progovorio kroz bližnje, a drugoga je potakla Njegova riječ. U grupi su se okupili ljudi različitih profila, od sveučilišnih profesora do brucoša na fakultetu. Najmlađi među nama imao je 20, a najstariji 60 godina. Neki su vrlo otvoreno svjedočili svoje iskustvo obraćenja, a drugi su tek u nekoliko rečenica izgovorili motive zbog kojih su postali katekumeni.

Početkom studenog 2013. godine, nakon što sam bila na tri ili četiri susreta, suprug me je upitao: „Kako ti je tamo?“ Odgovorila sam mu: „Jako lijepo. Ako hoćeš, možeš nam se pridružiti.“ Sljedećeg ponedjeljka je došao sa mnom na Kaptol i odmah se uključio u pripravu za sakrament potvrde. Naime, suprug je kao dječak primio sakramente krštenja, svete ispovijedi i pričesti. Naša grupa je za vrijeme katekumenata, zajedno s još više od 200 zagrebačkih katekumena, sudjelovala na susretu koji je u zagrebačkoj katedrali predvodio kardinal Josip Bozanić. Nadbiskup nam se tom prilikom obratio i nadahnutim riječima nas podržao na našem putu. Sljedeći poseban susret bila je molitva u klauzurnog kapelici na Kaptolu. Gospođa Lice nam je objasnila kako neke katoličke klauzurne zajednice u svijetu svakoga ljeta prije početka katekumenata počinju moliti za odrasle ljude koji će se tijekom godine pripremati za sakramente. Rasplakala sam se kada sam saznala da naš put do sakramenata toliko ljudi podržava u molitvi.

Noć kada sam postala dijete Božje

Tijekom vremena sam počela rušiti jednu po jednu predrasudu koju sam imala o Katoličkoj Crkvi. Shvatila sam kako su one nastale zbog toga što sam bila daleko od Isusa i izvan Crkve. Stvorila sam mišljenje o nečemu što uopće nisam poznavala. Predrasude su se srušile u susretu s Isusom Kristom. U tom trenutku sam shvatila da je On ustanovio Crkvu. Isus je njezina glava, On je vodi. Međutim, Crkva se sastoji od ljudi koji su grešni i svojim ponašanjem ponekad doprinose stvaranju loše slike o Katoličkoj Crkvi. Mi ljudi smo slabi i maleni, ali nas Isus, unatoč svima našim manama, ljubi i od nas nikada ne odustaje.

Za vrijeme katekumenata nisam imala velikih napasti, ali sam unatoč tomu sigurna da me je zlo htjelo skrenuti s puta. Moj ulazak u vjeru, onaj trenutak obraćenja, bio je toliko bolan, da je tada vjerojatno potrošilo većinu svog oružja, pa me je nakon toga pustilo na miru. Međutim, imala sam jedan period suhoće, koji sam doživjela vrlo bolno. Inače sam vrlo emotivna osoba, pa me je ta suhoća, koja je trajala oko tjedan dana, jako pogodila. Zbog toga sam molila: „Bože, ti znaš kakva sam, ali ja želim biti tvoja. Idemo dalje zajedno.“

Gospođa Vesna Kuhar s vjeroučiteljicom Ružicom Lice i članovima zajednice u franjevačkom samostanu na Kaptolu

Sakramente sam primila tijekom Vazmenog bdjenja 2014. godine. Te noći crkva sv. Franje je bila dupkom puna i posebno lijepo okićena. Na Kaptolu sam se pojavila radosna, ali istovremeno i potpuno mirna. Moje srce je bilo na razini devetogodišnjaka, koliko su inače stara djeca koja primaju svetu pričest. Međutim, moj um je bio potpuno svjestan predivne stvarnosti koja se događala. Pred oltar sam stala kao žena s bolnim iskustvima, opterećena svojom prošlošću, izranjavana grijesima, ali i u dubokoj vjeri kako će sveta voda isprati sve moje grijehe, osloboditi me tereta i uvesti u novu dimenziju života, u vječnost. Posebno me je dojmila svjetlost uskrsne svijeće koja je prodrla kroz mrak i nježno osvijetlila lica vjernika u crkvi. U toj simbolici sam prepoznala sebe. Mrak je predstavljao moj život, a iz toga mraka me je mogao izbaviti samo Isus Krist.

Vjenčanje nakon 27 godina civilnog braka

Za krštenu kumu sam izabrala prijateljicu koja se obratila nekoliko godine prije mene i to kroz strašnu životnu tragediju. U jednom susretu, ubrzo nakon tragedije, govorila mi je o utjesi koju je primila u susretu s Isusom. Grlila me je i tješila riječima: „Pogledaj prema nebu.“ Nakon krštenja sam primila sakrament prve pričesti, a nakon toga i svete potvrde. Budući da sam te noći krštena, odnosno nanovo rođena, nije bilo potrebe za svetom ispovijedi. Fratar nam je rekao kako je naš novi život počeo krštenjem, a sve ono što se dogodilo prije pripada starom životu. Zbog toga danas, kada prepričavam neke davne događaje, kažem kako su se oni dogodili u mojem bivšem životu.

Bdjenje je završilo iza ponoći. U vožnji automobilom prema našoj kući sjedila sam na suvozačevu mjestu i dugo šutjela. Osjećala sam se kao novorođenče, dijete pred kojim je cijeli život, kao čovjek koji je dobio novu priliku. Suprug i ja smo se crkveno vjenčali u svibnju 2014. godine. Vjenčanje smo organizirali otprilike mjesec dana nakon Vazmenog bdjenja. Nakon 27 godina civilnog braka napokon smo stali pred oltar i ostvarili puninu odnosa. Ubrzo nakon Vazmenog bdjenja, mi članovi katekumenske zajednice smo spoznali kako se ne želimo razdvojiti, odnosno kako bismo voljeli nastaviti susrete. Kada smo gospođi Lice povjerili svoju želju, ona je odmah za nas pronašla novi termin, srijedom navečer. Posljednje četiri godine susrećemo se na mistagoškoj grupi, odnosno katehezama za odrasle, na kojima nas gospođa Lice dodatno uvodi u iskustvo vjere.

Tekst nastavlja ispod oglasa

U osam mjeseci katekumenata pretvorila sam se u drugu osobu. Otkrivajući i prihvaćajući vjeru, počela sam gubiti loše i prihvaćati nove, ispravne stavove. Ustvari, ja sam poput djeteta, kao djevojčica od devet godina, klasična prvopričesnica, uz pomoć vodstva sazrela, upoznala moć molitve i zagovora svetaca. Polako sam otkrila tajne vjere, snagu sakramentalnoga i molitvenoga života te se zaljubila u Riječ Božju. Još u starom životu sam često govorila kako će mi se oko pedesetih godina života dogoditi nešto jako veliko. Budući da sam bila u potpunom neznanju, vjerovala sam da ću tada postati vegetarijanka ili nešto slično. Nisam znala da će mi se u zreloj dobi zapravo dogoditi najveća životna promjena. Postat ću dijete Božje, u Crkvi ću pronaći svoj dom, a među vjernicima braću i sestre. Napokon ću otkriti smisao i radost života, odnosno vječnost, koju donosi vjera u Isusa Krista.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net

Foto: Marin Škarica | Nova Eva


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 17. svibnja 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi