Latinski patrijarh Jeruzalema, kardinal Pierbattista Pizzaballa, objavio je opsežno pastirsko pismo u kojem nudi duboko promišljanje o poslanju Crkve u Svetoj Zemlji usred rata. U njemu naglašava da grad Jeruzalem „nije ratni plijen, nego baština čovječanstva”.

Dokument pod naslovom „Vratili su se u Jeruzalem s velikom radošću” govori o posljedicama terorističkih napada Hamasa 7. listopada 2023. godine te predlaže duhovni, pastoralni i zajednički put za kršćane koji žive u regiji.

‘Srce svijeta’

U jednom od najsnažnijih dijelova pisma kardinal kaže da je „srce svijeta u Jeruzalemu”. Ističe da milijuni hodočasnika svake godine dolaze u sveti grad te da njihova nedavna odsutnost zbog rata pokazuje njegovu univerzalnu važnost.

„Jeruzalem ne pripada isključivo nikome, on pripada svima”, napisao je. Upozorava da događaji u gradu utječu na „milijarde vjernika” te naglašava da međunarodna zajednica ima dužnost štititi „univerzalnu misiju Jeruzalema”.

Pizzaballa je osudio „dehumanizaciju drugoga” i rastuću društvenu fragmentaciju u kojoj se čitave zajednice povlače u sebe. Također je upozorio na gubitak značenja pojmova poput „dijaloga”, „pravde” ili „ljudskih prava”, koji danas djeluju isprazno pred nasiljem.

Poslanje Jeruzalema: ‘Liječiti narode’

U tom kontekstu predlaže viziju nadahnutu Biblijom, posebno Knjigom Otkrivenja, u kojoj se Jeruzalem prikazuje kao otvoren grad pozvan da prima i pomiruje. U tom okviru kaže da je poziv svetoga grada „terapeutski”, odnosno – liječiti svijet.

Kardinal naglašava da kršćani koji ondje žive nisu neutralni promatrači sukoba, nego živi članovi svojih društava, bilo arapskih, izraelskih, jordanskih ili stranih, te da su pozvani biti „sol, svjetlo i kvasac” iznutra.

Odbacivanje nasilja i izbor života

Kardinal također ističe da život po Evanđelju uključuje konkretan izbor: odbacivanje logike nasilja, laži i isključivanja. Međutim, patrijarh pojašnjava da to odbacivanje nije osuda pojedinaca, nego sustava grijeha koji negiraju ljudsko dostojanstvo. „Grad s otvorenim vratima ne izbacuje, nego jasno određuje što je nespojivo s njegovim postojanjem”, napominje.

Konkretni prijedlozi za pastoralni život

U završnom dijelu pisma nudi praktične smjernice kršćanskim zajednicama, ističući središnju ulogu molitve i liturgije, ulogu obitelji kao „kućnih Crkava” te važnost škola kao mjesta suživota i formacije. „Molitva nije sredstvo. Ona je trenutak ljubavi i susreta s Bogom”, ističe. Naglašava da je molitva srce i dah. “Ona je ono što održava našu zajednicu živom”, piše.

Također ističe ključnu ulogu obrazovanja: škole trebaju biti „prave radionice novog čovječanstva”, gdje se uči suživot i dijalog. U pismu naglašava vrijednost društvenih djelatnosti (bolnica, Caritasovih centara…) kao mjesta gdje se susret ljudi različitih vjera već ostvaruje. Patrijarh također naglašava ulogu mladih, obitelji, svećenika i redovnika kao nositelja nade.

Posebno ističe važnost ekumenskog i međureligijskog dijaloga, ne samo na institucionalnoj razini nego i u svakodnevnom životu te potrebu odgoja za mir i poštovanje.

Poziv na nadu

Patrijarh poziva da se unatoč nasilju ne prepusti skepticizmu ni očaju. „Pitanje nije kako pobjeći od sukoba, nego kako u njemu živjeti kao vjernici”, poručuje.

Na samom kraju pisma, pozivajući se na Evanđelje po Luki, potiče vjernike da se „vrate u Jeruzalem s radošću”, ali ne naivnom, nego vazmenom radošću, utemeljenom na sigurnosti da „svjetlo pobjeđuje tamu i ljubav razoružava mržnju”. Taj put povjerava zagovoru Djevice Marije i podsjeća da je Crkva, čak i usred rata, pozvana biti živi znak nade.

Tekst je preveden i objavljen uz odobrenje EWTN Newsa.