Tijekom svih onih mjeseci što sam ih proveo u Calcutti načinio sam mnoge videosnimke i fotografije Majke Terezije, njezinih sestara te najsiromašnijih među siromasima. Kako bih bio kadar načiniti što kvalitetnije snimke Majke Terezije i njezina cjelokupnoga rada, u Hongkongu sam – za tadašnje okolnosti – kupio iznimno dobar fotoaparat. Iz Calcutte sam putovao u Moskvu. Bojao sam se sve te snimke ponijeti sa sobom u tadašnji Sovjetski Savez. Ako bi ih sovjetski granični službenici pronašli među mojim putnim stvarima, mogli bi mi ih zaplijeniti. Stoga sam zamolio Majku Tereziju bi li bila toliko ljubazna pa jednu dobro upakiranu kutiju sa svim mogućim filmovima i fotografijama što sam ih za to vrijeme načinio ponijela sa sobom u Rim u svojoj diplomatskoj prtljazi (koja će biti izuzeta od carinskoga pregleda). Za tri tjedna je i ona planirala otputovati u Rim. Preuzela je na sebe i zadaću i teret.

Povjerio sam joj tu iznimno vrijednu kutiju iz koje zacijelo potječe i poneka od fotografija što sam ih objavio u ovoj knjizi.

Nakon uzbudljivih doživljaja u Moskvi te nakon sretna povratka u Rim otišli smo u zračnu luku dočekati Majku Tereziju. S velikom radošću i krajnje napet iščekivao sam trenutak kada ću preuzeti svoju kutiju s filmovima i fotografijama. Bilo nam je dopušteno ući čak i u prostor za primopredaju putnih stvari pa već tamo pozdraviti Majku Tereziju. Tamo smo čekali dok su Majci Tereziji isporučivani njezine kutije i kovčezi. Od njih 54 na pokretnoj su traci pristigla 53. Nedostajala je jedna kutija: ona s mojim filmovima!

Ne znam što je bilo veće: moja zabrinutost ili moje razočaranje. Stoga sam vršio golem pritisak na Majku Tereziju. “Moramo prijaviti nestanak stvari!” Oni koji su u zračnoj luci bili nadležni za nestale stvari pokušavali su smiriti situaciju. “Kutija će zasigurno stići iz Bombaya sljedećim letom danas popodne.” Majka Terezija mi je savjetovala da se molim svetomu Anti – poznatomu svecu na nebesima nadležnu za pronalazak izgubljenih stvari – te da bih mu trebao obećati nagradu koja pripada nalazniku izgubljenih stvari. Na njezin nagovor obećah svetomu Anti dati 50 američkih dolara, priličan iznos za moje tadašnje financijske prilike, pa se poslije podne istoga dana ponovno uputih u zračnu luku. No moja kutija kao da je u zemlju propala. Nije se pojavila ni sutra ni prekosutra.

Ako izgubljena kutija ne stigne drugoga dana, odgovorni iz reklamacijske službe su smatrali kako time praktično umire svaka nada jer je najvjerojatnije ukradena. Prilično razočaran svime, pa čak i svetim Antom, otiđoh k Majci Tereziji kako bih joj se izjadao. Ona me nakon svega upita: “Što ste obećali svetomu Anti?”

“Upravo kako ste rekli: 50 dolara!”

“Da, to je u redu. No morate mu obećati 50 dolara za ‘Kruh sv. Ante’! Na siromahe je posebno osjetljiv.”

Smjesta obećah svetomu Anti 50 dolara za “Kruh sv. Ante”, ali ipak promislih kako je nagrada za pronalazak tako dragocjenih stvari malo preniska pa povisih svoj ulog s 50 na 100 dolara.

Nisu prošla ni dva sata, a ja se opet otputih u zračnu luku. I gle! Na veliko iznenađenje službenika u zračnoj luci, ali i na moje golemo iznenađenje, kutija s filmovima konačno se pojavila.

No jedno pitanje u konačnici ipak ostaje neodgovoreno: Što je potaknulo svetoga Antu na djelovanje? Činjenica da sam obećao dati prilog u njegov “Kruh sv. Ante” ili to što sam povisio ulog s početnih 50 na konačnih 100 dolara?

Gornji tekst je izvadak iz knjige Lea Maasburga “Majka Terezija – osobni portret”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.