Dok pišem ovo svjedočanstvo, dolazi mi Riječ Gospodnja, prispodoba o izgubljenom sinu jer i sama sam se udaljila od Oca, umorna od brojnih životnih kušnji. Tek što bi prošla jedna nevolja, Gospodin mi je “rezervirao” novu, testirajući moje strpljenje. Sve dok se jednog dana nisam izgubila…

“Već sam pretrpjela previše patnji u svom životu”, požalila sam se svećeniku. “To je zato što te On jako voli”, kazao mi je.
“Pa, neka me ne voli toliko!” svojeglavo sam mu odgovorila…

Prije šesnaest godina presađen mi je bubreg, potom je moja majka oslijepila, a kasnije izgubila i nogu. Obiteljski problemi i padovi nizali su se jedan za drugim sve dok se nisam slomila i napustila Crkvu. Prestala sam vjerovati. Otišla sam čak toliko daleko i rekla Bogu da mi nije dao bubreg koji sam trebala, sigurno bi me ostavio da umrem.

Jednog dana svećenik iz moga grada poslao me na kršćanski seminar gdje sam upoznala divnog klerika koji me uveo u neokatekumenski put. Bila sam u zajednici godinu i pol, ali sam na kraju ostala nesretna, kao i uvijek. U sebi sam čula sotonin glas koji me iskušavao: “Ne slušaj ih, još si daleko od Isusa!” I samo slušanje svete krunice bilo mi je nepodnošljivo, a kamoli odlazak na misu.

Ali jednog se dana iznenada i sve potpuno promijenilo. Kao da me Gospodin povukao za uši govoreći: “Probudi se, vratit ću te u stado! Poslat ću ti velikog pastira kojeg ovdje, u Nebu, imam na raspolaganju!”

To se dogodilo 16. lipnja 2002. Moja se majka već neko vrijeme nije osjećala dobro, nije ni izlazila iz kuće pa je svake nedjelje svetu misu pratila na radiju i televiziji. Tog me jutra probudio zvuk. Mrzovoljna i pospana, odjurila sam u dnevnu sobu kako bih majci rekla da utiša televizor. Tada sam čula kako je izvjesni Padre Pio iz Pietrelcine čudesno izliječio dijete kojemu je zatajilo devet organa. Od tog sam dana počela istraživati tko je taj fratar kojega je papa Ivan Pavao II. upravo proglasio svetim.

U svoje 33 godine nisam ni mogla slutiti da će me Gospodin ispuniti tolikim milostima po zagovoru meni do tada nepoznatog kapucina. Pročitala sam njegovu biografiju na internetu i malo po malo, osvojio me svojom velikom ljubavlju, nježnošću i razumijevanjem. Padre Pio postao je moj drugi anđeo čuvar. Bio je nekoliko puta sa mnom u sobi, desetke sekundi u kojima sam osjetila njegovu nepogrešivu prisutnost — miris ruža. Bili su to prolazni, ali nezaboravni susreti.

Kad mi je otac obolio, kako bih ga sutradan mogla posjetiti u klinici, molila sam Padra Pija da mi spusti temperaturu jer sam imala vrućicu. Čim sam se probudila, temperatura je bila normalna.

U prosincu 2005. izliječio je mog oca i od dvostruke upale pluća. Stric mi je govorio da se nikada neće izvući, ali čim sam završila s molitvom svete krunice, otac je čudesno ozdravio. Dvije godine kasnije, 2007., otac je doživio i moždani udar. Ponovno sam zamolila Padra Pija da ga izliječi i u samo 24 sata zdravlje mu se vratilo.

Moja bliska prijateljica morala se podvrgnuti zahvatu zbog raka. Rekla sam Padru Piju: “Želim da budeš s njom na operaciji!” Deset dana kasnije već je bila kod kuće, potpuno oporavljena. Sve zahvaljujući zagovoru mog dragog “djeda”, kako ga od milja zovem…

Maria Jose Barrionuevo

(J. M. Zavala: “Padre Pio: Los milagros desconocidos del santo de los estigmas”)

Tekst je preuzet s dopuštenjem s web-stranice www.padrepio.hr.