Majka Terezija nije samo propovijedala protiv pobačaja, nego je i na konkretan način pokušavala spasiti svaki ljudski život. Njezino je načelo glasilo: “Mi se protiv pobačaja borimo usvajanjem djece.” Stoga je nastojala pod svoju skrb staviti svako dijete za koje bi mogla dobiti dopuštenje, kao primjerice u Sovjetskomu Savezu, zemlji s iznimno visokom stopom pobačaja. Tamo joj je bilo dopušteno odabrati dvanaestero djece s popisa. Pored imena i dobi djeteta u spomenuti bi popis upisivali i njegov ili njezin hendikep ili, za najteže slučajeve, samo jednu riječ – “idiot” – što je značilo “nesposoban za život”.

Foto: Flickr

Majka Terezija reče: “Uzet ću svu djecu koja su ‘nesposobna za život’.” Među njima su bili i Sergej i Aleksej. Sergej je bio dječak sićušna i iscrpljena tijela koji nije mogao hodati, nego se samo vukao po podu, strašno trpeći pri tome. Kasnije se ispostavilo da je imao samo jednu prekratku tetivu. Bio je posve zapušteno dijete, slabo uhranjeno, napola izgladnjelo budući da mu u sirotištu nije polazilo za rukom dovoljno brzo dopuzati do lonca s juhom. Druga su djeca bila puno brža od njega pa je pri podjeli hrane uvijek ostajao zakinut. Kirurg je izvršio operaciju Sergejeve tetive i problem je bio riješen.

Vrlo rano sestre su vodile na terapiju masažom djecu kojoj je to bilo potrebno. Ispočetka maserka nije htjela dotaknuti dječake. Poput mnogih Rusa držala je da takva djeca nisu ni od kakve koristi za društvo te da stoga nemaju pravo na život.

Aleksej je u početku slovio kao “neposlušno” dijete. Sestre su rekle da je nesretan jer je shvatio da ga je rođena majka zlostavljala te potom i napustila. Kao i sva druga djeca, i on je oko vrata nosio čudotvornu medaljicu. Sestre su mu objasnile da će od tada nadalje Majka Božja biti njegova majka. Od toga trenutka Aleksej je postao najbolje i najposlušnije dijete pri objedima. Neprestance bi znao ljubiti svoju čudotvornu medaljicu. Tko god bi mu pomagao pri odijevanju, morao je najprije poljubiti čudotvornu medaljicu pa bi ga tek potom smio doticati.

I maserka se promijenila. Kada je vidjela čudotvornu medaljicu, postala je vrlo znatiželjna. Sljedećega je dana od sestara i ona dobila jednu medaljicu za sebe. Od tada se veselila svakome dolasku hendikepirane djece, a osobito se prema Alekseju odnosila s velikom ljubavlju, brižnošću i poštovanjem.

Kada sam 1990-ih godina opet nakratko svratio u Moskvu, doznah kako se već našla jedna obitelj iz Novosibirska koja je bila spremna usvojiti Alekseja. Formalnosti oko usvajanja djece bile su vrlo složene. Ponajprije ga je morao pregledati i ispitati liječnik. Na liječnikova pitanja Aleksej nije odgovarao samo na ruskome, nego i na engleskom koji je naučio od sestara. Kada je Aleksej, konačno, od liječnika htio doznati zašto mu postavlja sva ta glupa pitanja, ovaj je dugo i zamišljeno promatrao potvrdu na kojoj je stajalo da je Aleksej “idiot” – “nesposoban za život”, smjesta je pokidao i dao zeleno svjetlo za njegovo usvajanje. Aleksej je nešto kasnije u Novosibirsku postao gorljiv ministrant kod biskupa Wertha. Ovaj je nekoć “nesposoban za život” dječak danas uspješan student na sveučilištu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Lea Maasburga “Majka Terezija – osobni portret”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.