Jeste li znali da je Ante Antić postao fratar zahvaljujući svojem slavnom imenjaku?

Sveti Ante što ga zovu Padovanski živio je u 13. stoljeću. Doista je u Padovi djelovao i ondje je pokopan, ali rodio se u Lisabonu, u Portugalu. Međutim, naš pobožni svijet smatra ga trajno i pozorno nazočnim gdje god ga čovjek u nevolji zaziva. Taj sveti Ante zapravo je ljudima drago iskazivanje Božje nazočnosti, Božje skrbi za čovjeka. Znaju vjernici da je Bog posvuda i svemoguć, da sve može i bez svetaca, ali zar nije ljepše i draže da u ljubavi za ljude zapošljava i ljude koji su se posebno iskazali i sad s njime zauvijek žive? Tako je očito Bog zaposlio svetog Antu da se s njim skrbi za ljude u velikim, a osobito svakidašnjim nevoljama. Kad čovjek npr. nešto izgubi, zazove u pomoć svetog Antu, i svi se hvale da onda mnogo brže nađu izgubljeno. Ante, znači, sluša i ozbiljno shvaća. Stoga, tko mu u stisci nešto obeća, tko se zavjetuje, mora zavjet ozbiljno shvatiti. S Antom nema šale. Nije osvetljiv, Bože sačuvaj! Samo sve vrlo ozbiljno shvaća.

Tako je shvatio i onaj olujni zavjet Tome i Tade Antić.

Jednog je dana sveti Ante došao po svoje. Pojavio se u Zatonu čovjek odjeven poput Padovanca, franjevac iz Reda manje braće, Provincije Presvetog Otkupitelja. To je ona snažna redovnička zajednica što joj je glava u provincijalatu u Splitu na Dobrom, a srce u svetištu Gospe Sinjske. Malo nakon fratrova prolaska kroz Zaton i zatonsku crkvu, reče mali Ante majci Tadi:

“Ja bih htio biti kao onaj furešti pop, koji je neki dan kod nas rekao misu.”

Furešti, prema talijanskom, ondje znači stranac. A riječ pop je u svim našim primorskim stranama, i ne samo u njima, častan naziv za svećenika. Riječ je grčkog podrijetla, a znači isto što i papa ili pater – otac. Imenima pop i fratar narod obično razlikuje biskupijsko i redovničko svećenstvo. Ali Zaton kraj Šibenika, gdje se rijeka Krka miješa s morem, jest popovska župa, ondje je župnik uvijek bio biskupijski svećenik, pa dječak Ante nije još ni znao za tu razliku. Njemu je ono bio samo drukčije odjeveni svećenik koji je došao izdaleka, dakle furešti pop.

I taj ga je furešti pop privukao. Čime?

Majka Tade nije dvoumila. Nije zato ni ispitivala dječaka o mogućim pobudama takve želje. Znala je da je sveti Ante došao po svoje, po ono što mu je bilo obećano u onoj oluji pred njegovom kapelicom na grebenu. Poslao je svoga fratra – svoju sliku i priliku, i još iznutra progovorio dječakovu srcu.

Mi pak smijemo razmisliti kako je to Ante tada doživio. Bilo mu je 11 godina. Već petu godinu obitelj je bila bez oca. Nije zabilježeno od čega je Toma Antić umro u 40. godini života, ali od dobra nije. Proživio je u siromaštvu, u tešku radu bez ikakve sigurnosti, uvijek u pokretu. Na sina Antu malo je mogao utjecati. Siromaška kuća nije se od zemaljskog oca naužila jake zaštite. Ni Otac nebeski nije se baš iskazivao prepoznatljivom skrbi. Ispod trulog drvenog poda u obiteljskoj kućici probijala je morska voda. Djeca su se rađala i umirala. Marko, Kata, Marija i Tomica pomriješe u prvoj godini života. Marija Eufemija doživjela je šestu, Genoveva devetnaestu, Ivan dvadesetšestu, a samo njih troje doživjet će priličnu dob: Ante, koji se zvao i Marko, sedamdesetdrugu, Lovre sedamdesetpetu, i Iva sedamdesetosmu.

Sve je u toj obitelji bilo nesigurno i prolazno. Ni bogatstva, ni zdravlja, ni ugleda u selu. Samo divna, plemenita i pouzdana majka.

Je li Bog već tada, kao nebeski Otac, u dječakovoj svijesti nadomjestio nedostatak nazočnosti zemaljskog oca? Ili mu je usred svijeta prožeta patnjom već tada Bog postao mnogo bliži u liku raspetoga Sina? Redovito se događa i jedno i drugo. U svim primorskim župama snažno je bilo štovanje Propetoga. Pobožnosti Velikoga tjedna utiskivale su u vjernička srca tešku sudbinu Boga supatnika. Potresan Gospin plač pjevao se po crkvama i po domovima.

Bog nije bio jamac sigurnosti, nego je pozivao na križni put. Ipak, iza Propetoga naziralo se lice Očevo, onoga koji ne žuri, ne plaća svake subote, ali neće ni kasniti… Gospino pak lice na oltaru u župnoj crkvi bilo je jamstvo da i Bog mnogo drži do Majke – kao što se mali Ante divio svojoj majci, koja je od njegove sedme godine bila samohrana. Tako je drevno katoličko štovanje nebeskoga Oca, raspetoga Sina i najvjernije Majke ucjepljivalo dječakovu svakodnevicu u dramatičnu sigurnost nebeskoga svijeta. Dijeleći s majkom skrb za obitelj, Ante je revno pohađao osnovnu školu, marljivo učio i gotovo svakog dana ministrirao: zajedno sa župnikom najbliže sudjelovao u otajstvenom događanju Isusove smrti i uskrsnuća pod prilikama kruha i vina. Zanimljivo je da Ante nije poželio postati biskupijski svećenik, kakav je bio njihov župnik don Vice, a čim se pojavio malo drukčiji, neodređeniji svećenik, “furešti” s čarom neobičnoga, odmah se u njemu probudilo zvanje.

Sasvim je u redu da jedanaestogodišnjak zaželi zaviriti iza ruba obzorja, u nepoznate svjetove. Ovdje je taj odlazak morao biti ipak vjeran majci. Otići, ali za Isusom, znači ne odmetnuti se nego postati još bliži svojima, osobito njoj.

Tade je znala da ga ne gubi, nego zauvijek dobiva, zato ga je radosno darovala.

U ono doba mnogo se dječaka javljalo za Franjevačko sjemenište u Sinju. Te godine nisu ga mogli primiti, te je Ante u Zatonu završio i šesti razred osnovne škole. Onda se najesen 1905. dječak iz Zatona našao u raspjevanom Gospinu Sinju. Našao je majku Mariju i majku Provinciju. On to tada ne bi znao reći, ali to se dogodilo. Neopozivo. Majka Provincija je veliko muško bratstvo koje u sebi sažimlje očinsku ozbiljnost i majčinsku skrb za svakog pojedinca. Provincija je sigurnost i stalnost u tijeku promjena.

Postavši tako furešt – stranac, Ante se našao i postao svoj, više nego ikada blizak svojima. Podijelio je sudbinu južnohrvatskih franjevaca.

Živko Kustić, “Tješitelj čudotvorni, životni put fra Ante Antića”, Zagreb, 1989.

Izvor teksta: Otacanteantic.com

Molitva za proglašenje blaženim fra Ante Antića i za milost po njegovu zagovoru