Odnos kardinala Franje Kuharića i prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana bio je slojevit, jedno vrijeme opterećen sumnjom i nerazumijevanjem zbog nekih političkih odluka, ali potkraj 1990-ih, možda i zbog Tuđmanove bolesti, bio je iznimno dobar. U svojim čestim susretima, doznalo se poslije, razgovarali su i o svakodnevnim životnim stvarima, a jedna od intrigantnijih tema bila je duhovnost. Poznato je da je Tuđman umro kao vjernik, okrijepljen svim sakramentima Katoličke Crkve, no javnosti nije poznato kad se obratio. Ako je suditi prema dostupnim podacima, njegovo se obraćenje nije dogodilo prije 1990-ih godina niti se dogodilo preko noći. A posve je moguće da je na njegov povratak vjeri umnogome utjecao baš kardinal Kuharić. Takav zaključak sugeriraju Kuharićevi dnevnički zapisi, koje je u svojoj knjizi “Franjo Kuharić – kardinal i vlast” objavio povjesničar Miroslav Akmadža.

Iz dnevnika, naime, doznajemo da su zagrebačkog nadbiskupa 3. travnja 1986. navečer posjetili „T. i njegova gospođa” i zadržali se u duljem razgovoru. Iako kardinal imena ne spominje, jasno je i prema njegovim kasnijim zapisima da je riječ o Franji Tuđmanu i njegovoj supruzi Ankici. Nakon razgovora kardinal je zapisao kako ima dojam da je Tuđman „na putu religiozne konverzije”, da marksizam nije njegova vjera, a da su mu politička načela „istinska demokracija, ravnopravnost, sloboda”.

Očito je, dakle, da je Tuđmanovo vjersko konvertitstvo proces koji je trajao dulje vrijeme i da je počeo još u vrijeme komunizma. Zna li nešto o tome i je li ikad s predsjednikom razgovarao o vjeri, upitali smo Ivića Pašalića, koji je godinama bio bliski Tuđmanov suradnik.

“Predsjednik Tuđman nedvojbeno je umro kao vjernik, a o vjeri smo razgovarali u raznim prigodama. On je itekako znao da je vjera u Boga duboko utkana u hrvatsko biće i da je bila od presudne važnosti za opstojnost i očuvanje hrvatskog identiteta. Mislim da je njegovo obraćenje bilo dugogodišnji proces, koji je svoju posebnu dinamiku imao u teškim ratnim vremenima, te u razdobljima liječenja od teške bolesti”, kaže nekadašnji moćni savjetnik predsjednika Republike.

Pašalićeve riječi potvrđuje još jedan detalj iz Kuharićeva dnevnika. Opisujući prvi dolazak pape Ivana Pavla II. u Hrvatsku, u rujnu 1991., kardinal je zapisao da ga se dojmilo i to što se predsjednik Tuđman obraćao papi kao vjernik. Pašalića smo upitali može li procijenili zašto je Tuđman nastupio baš tako, kao vjernik, a ne samo kao predsjednik jedne zemlje?

“Svjedočio sam iz neposredne blizine tim povijesnim događajima. Predsjednik Tuđman bio je duboko uvjeren kako stvaranje hrvatske države u gotovo nemogućim okolnostima ne bi bilo moguće bez Božje pomoći, izmorene u milijunima krunica kroz našu povijest. Vrlo je emotivno i vjernički iskreno svjedočio o svojim susretima s nizom moliteljica, osobito naših majki i baka koje su oplakivale svoje mrtve. Sjećam se kako je sa suzama u očima govorio o pismu jedne bake koja je napisala: “Ja ću za te Boga molit’, a ti spasi Hrvatsku.” Bio je duboko zahvalan papi Ivanu Pavlu II., koji je mimo svih svjetskih centara moći, pa i mimo većinskog mišljenja vatikanske kurije, donio odluku o priznanju hrvatske državnosti. Jasno je, dakle, zašto je prilikom povijesnog, prvog dolaska Ivana Pavla II. predsjednik Tuđman nastupio ne samo kao predsjednik nego i kao vjernik”, obrazlaže Pašalić, koji je iz neposredne blizine svjedočio i Tuđmanovoj teškoj bolesti, koja je vjerojatno bila posljednji „okidač* za Tuđmanovu odluku o crkvenom vjenčanju.

S karcinomom kardije (spoj jednjaka i želuca) hrvatski se predsjednik suočio potkraj 1996. nakon redovitog sistematskog pregleda te je u studenom otišao na liječničke pretrage u američku vojnu bolnicu Walter Reed. Kad se vratio iz Washingtona, s prognozom da mu je ostalo još najviše devet mjeseci života, u Predsjedničkim dvorima posjetio ga je kardinal Kuharić. Bilo je to početkom prosinca. Na kardinalov zahtjev sastali su se bez svjedoka, a osim o politici razgovarali su i o smislu života, moralu i Bogu. Tuđman je govorio kao vjernik, zapisao je Kuharić. Tada su se dogovorili da kardinal crkveno ozakoni brak Ankice i Franje Tuđmana, ali bez vanjske „pompe”. Kuharić je bio jako zadovoljan razgovorom. Vjenčanje, tj. obnovu privole, obavio je u Nadbiskupskom dvoru 30. siječnja 1997. u nazočnosti Tuđmanova sina Stjepana i njegove supruge Snježane. Predsjednikovo zdravlje popravilo se nakon kemoterapije koju su odredili francuski liječnici te je sljedeće tri godine dobro funkcionirao. Zdravstveno stanje ponovno mu se počelo pogoršavati u drugoj polovini 1999. godine, a u bolnici je završio 1. studenoga te godine, nakon povratka iz državničkog posjeta Vatikanu. Dvanaest dana poslije kardinala Kuharića posjetio je Ivić Pašalić i zamolio ga da predsjedniku podijeli svete sakramente. Kuharić je ipak najprije zatražio privolu obitelji te mu se sutradan javila Tuđmanova supruga Ankica, koja se složila s podjelom sakramenata predsjedniku čim to odobri liječnički konzilij. Tih dana dobro se sjeća i Pašalić.

“Uz predsjednika Tuđmana”, kaže on, “radio sam od rujna 1992. do njegova odlaska na liječenje, nakon povratka iz državničkog posjeta Vatikanu i papi Ivanu Pavlu II. Kako sam bio na tom putu, svjedočio sam njegovu krajnjem, gotovo hodočasničkom naponu da do kraja obavi sve što je programom bilo predviđeno. Nikada neću zaboraviti taj izraz lica dok je krajnjim snagama hodao kroz dugačke vatikanske hodnike. Po povratku u Zagreb završio je u bolnici. Nakon određenog vremena shvatio sam da je došao kraj, da medicina više ne može učiniti ništa. Znajući da je on vjernik te da će se ubrzo naći pred Gospodinom, želio sam da ode okrijepljen svetim sakramentima (ispovijed, pričest i bolesničko pomazanje). U susretu sa smrću mnogi, nažalost, nemaju hrabrosti umirućem predložiti dolazak svećenika. Kako nisam bio u mogućnosti to učiniti sam, otišao sam kardinalu Kuhariću, kojeg sam dobro poznavao i kojeg pamtim kao skromnog i samozatajnog, potpuno predanog Bogu, Svetoj Stolici i hrvatskom vjerničkom puku. Iznio sam mu mišljenje o predsjednikovu zdravstvenom stanju i rekao da je on jedina osoba koja može osigurati da predsjednik dobije svete sakramente. To se onda i dogodilo”, prisjeća se Pašalić.

Kardinal je Tuđmanu u bolnicu otišao 22. studenoga, poslije nekoliko odgađanja zbog pogoršanja predsjednikova zdravstvenog stanja, te mu udijelio svete sakramente. Kako Tuđman nije bio u stanju komunicirati, Kuharić je zamolio liječnike da ga pozovu ako se predsjednikovo stanje popravi. No bio je to njihov posljednji susret, jer predsjednikovo se stanje više nije popravljalo te je 10. prosinca 1999. preminuo. Nekoliko mjeseci poslije kardinal je pitao časnu sestru Beatricu Kvakar, koja je kao članica Tuđmanova zdravstvenog tima bdjela uz njegovu bolesničku postelju, misli li da je predsjednik bio svjestan njegove nazočnosti. Odgovorila mu je da je on to sigurno znao. Kuharić je u svom dnevniku zapisao kako se nada da je predsjednikova duša spašena te je obećao Isusu da će za Tuđmanovo spasenje svaki dan moliti “Tebe Boga hvalimo”, jer on se žrtvovao za slobodu hrvatskoga naroda, a u nju je bila uključena i sloboda Crkve.

Gornji tekst je originalno objavljen u specijalnom izdanju Večernjeg lista “Franjo Kuharić – kardinal s kojim je počela nova epoha Katoličke crkve u Hrvatskoj”. Dopuštenje za prenošenje teksta je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.