“Zašto niste mrtvi?” upitao je Mehmet Ali Agca.

Ivan Pavao II. nije očekivao to pitanje.

Bio je odlučio gledati u lice čovjeku koji ga je pokušao ubiti. Htio mu je osobno ponoviti svoj oprost. Htio je također dati smisao – smisao koji će drugi moći razumjeti – toj gesti kršćanske ljubavi. “Danas se susrećemo kao ljudi”, odmah je rekao. “Štoviše, kao braća.”

No toga 27. prosinca 1983. u goloj sobici zatvora Rebibbia, sjedeći pokraj Ali Agce, pognute glave kako bi ga bolje čuo, Papa se iznenadio kada je čuo to pitanje: “Zašto niste mrtvi?”

Možda je Karol Wojtyla očekivao od toga susreta i da će moći razumjeti zašto ga je taj čovjek što je stajao pred njim pokušao ubiti. Umjesto toga dobio je pitanje: “Znam da sam ciljao kako treba. Znam da je metak bio razarajući i smrtonosan. Zašto vi onda niste mrtvi?”

Nisam izravno nazočio razgovoru, ali sam se nalazio udaljen nekoliko metara. Moj dojam, ili bolje, moje tumačenje jest da je Ali Agca bio zdvojan zbog činjenice što su postojale sile koje su ga nadilazile. On je doista dobro ciljao, ali žrtva je bila živa. Stoga ga je plašilo postojanje takvih sila. I zbog toga što je otkrio kako ne postoji samo Fatima, kći Muhamedova, nego i ona koju je nazivao “božica iz Fatime”. I bojao se – kako je sam pripovijedao – da se ta tako moćna božica ne okrene protiv njega, da se ne obračuna s njim.

Sav je razgovor bio usredotočen na to. A Sveti Otac – kako se kasnije često sjećao, uvijek s velikom zabrinutošću – nije nijednom čuo riječi: “Oprostite mi.”

“Zašto niste mrtvi?” Ivan Pavao II. nije nikada zaboravio to pitanje. Godinama ga je nosio u sebi i o njemu razmišljao.

Već si je bio dao prvi odgovor, onaj odlučujući, jer je već zasigurno znao da ga je spasila Gospa. No bio je potreban još jedan odgovor koji je barem htio pokušati dati. Upravo približujući se kraju, osjetio je gotovo potrebu priopćiti mišljenje koje je stvorio o tomu.

U njegovoj posljednjoj knjizi Sjećanje i identitet čitamo: “Ali Agca je, kako svi kažu, profesionalni ubojica. To znači kako atentat nije bio njegova inicijativa, nego ga je zamislio netko drugi, i da ga je netko drugi naručio…”

Prirodno je ovdje pitati se: nije li Papa nakon toliko godina izišao iz svoje šutnje o tomu upravo zato što je imao određene informacije…

Apsolutno ne! Naime, Sveti je Otac o svemu razmišljao pod vidom vjere. Govorio je kako je i ova kušnja za njega bila milost.

Što se tiče informacija… Toliko se govorilo o informacijama koje su pribavljene preko međunarodnih tajnih služba. Eto, mogu jamčiti kako one nisu nikada došle do Pape. A što se tiče takozvane “francuske informativke”, kardinali Casaroli (državni tajnik), Silvestrini (tadašnji tajnik Vijeća za javne crkvene poslove) i Martinez Somalo (u to doba zamjenik) već su izjavili kako nisu nikada ništa primili ni vidjeli.

Glasine? Da, svakako, prije svakoga putovanja stizalo ih je mnogo. Međutim, tim se glasinama nije mogla pridati neka važnost. Nitko u njih nije doista vjerovao. To je bilo i stoga jer smo se pitali: tko bi mogao pomisliti ugroziti život jednoga pape, jednoga vjerskog čovjeka koji propovijeda mir u svijetu?

Dakle, Sveti Otac je došao do tih zaključaka ne jer bi imao precizne i konkretne informacije, nego dedukcijom. Odnosno, objektivno se činilo nemogućim da bi Ali Agca mogao biti sam i sve sam izvesti.

Znači, zbilja je bila posrijedi zavjera. A tu zavjeru, iza svih “tragova” koji su se mogli slijediti, skovala je, izravno ili neizravno, KGB…

Ali Agca je bio savršen ubojica. Poslao ga je netko tko je smatrao kako je Papa opasan i neugodan. Netko tko se bojao Ivana Pavla II. Netko koga je odmah uplašila, i to snažno uplašila, vijest da je izabran Papa Poljak. Dakle? Kako ne pomisliti na komunistički svijet? Kako ne doći, tražeći uzvodno onoga tko je donio odluku o atentatu, barem hipotetski, do KGB-a?

Nesporno je da je izbor Karola Wojtyte za papu izazvao golemu pomutnju u više istočnih glavnih gradova. Tri tjedna nakon izbora bila je već spremna prva sovjetska analiza o posljedicama koje bi mogle proizići iz toga u komunističkim zemljama. Godinu dana kasnije jedan “vrlo tajni” dokument – koji je potpisao Suslov, ideolog KPSS-a, a odobrili svi članovi Centralnoga komiteta, uključujući i Gorbačova – predlagao je niz konkretnih mjera za suprotstavljanje poljskomu Papi i njegovu poslanju u svijetu.

Zatim se dogodilo prvo putovanje Ivana Pavla II. u Poljsku, koje je Brežnjev osobno nastojao spriječiti do posljednjega trenutka. Godinu dana zatim rodila se Solidarność, prva velika radnička revolucija u komunističkomu imperiju. Već 1981. Solidarność je ne samo samim svojim postojanjem zadavala čitav niz smrtnih udaraca marksističkoj ideologiji, nego je, barem u svojim najradikalnijim skupinama, iskazivala vrlo snažan antisovjetski stav.

Bilo je to dovoljno kako bi se umnožili strahovi komunističkih vođa i moglo pretpostaviti da se na razini tajnih služba, ili barem u izbezumljenim “ograncima” tih služba, došlo do odluke da se toga poljskog Papu ukloni, prepuštajući praktičnu izvedbu te odluke drugima…

Potrebno je imati na umu sve elemente toga scenarija. Izbor Pape koji se Kremlju nije sviđao; njegov prvi povratak u domovinu, eksplozija Solidarnośći. Osim toga, u tomu je trenutku poljska Crkva gubila svoga velikog primasa, kardinala Wyszynskoga, koji je bio na koncu svoga života. Eto: nije li sve vodilo u tomu pravcu? Ne vode li ti, iako različiti, putovi prema KGB-u?

Naime, nismo vjerovali u “bugarsku vezu” ni u mnoge druge rekonstrukcije koje su bile u opticaju. Poput one koja se odnosila na nestanak Emanuele Orlandi, kojom je tisak, uz pomoć nekih osoba bogate mašte, silom nastojao potkrijepiti hipotezu o povezanosti s atentatom, s Vatikanom, s Papom. Ali nije bilo nikakve objektivne povezanosti, izravne ni neizravne. Istinita je bila samo bojazan Svetoga Oca za sudbinu te jadne djevojčice te njegova kršćanska solidarnost s obitelji koja je toliko trpjela.

No što bi se bilo dogodilo da su dva hica ispaljena iz browninga kalibra 9 mm doista pogodila “metu”?

I ja sam se to pitao. Da Gospina ruka nije skrenula metak, što bi se bilo dogodilo? Kakva bi bila budućnost svijeta? Uglavnom, bez pomoći Pape Poljaka teško bi bila preživjela revolucija Solidarnośći. A vjerojatno bi bila drukčija i povijest srednjoistočne Europe.

No bila je sudbina (ili Providnost, reći će naravno oni koji vjeruju) da se tako dogodi. Stoga je Ali Agca morao pitati čovjeka na kojega je pucao kako bi ga ubio: “Ali zašto niste mrtvi?”

Međutim, on nije tražio oproštenje!

Ivan Pavao II. je to i napisao u jednomu pismu: “Dragi brate, kako ćemo stati pred lice Božje ako ovdje, na zemlji, ne oprostimo jedan drugomu!”

To mu pismo nije poslano. Ali Agca bi ga vjerojatno bio instrumentalizirao. A Sveti Otac ga je radije otišao posjetiti, kako bi izvršio taj čin oproštenja. I kako bi stisnuo ruku svome atentatoru. Upravo tu ruku!

A on pak, ništa. Njega su zanimale samo fatimske objave. Zanimalo ga je tko je spriječio da ubije toga čovjeka. Ali tražiti oprost, ne, to ga nije zanimalo.

Nikada to nije učinio.

Nikada nije zatražio oprost!

Gornji tekst je izvadak iz knjige kardinala Stanislawa Dziwisza “Život s Papom”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.