SVJEDOČANSTVO SUPRUGA

Ispovijest: Nakon in vitro oplodnje moja supruga je zanijela trojke, ali je htjela abortirati dvoje djece

Moja supruga? Nešto ju je pomračilo. Inzistirala je da napravimo „selektivnu redukciju“ s troje na jedno, ili će u suprotnom napraviti potpuni abortus. Bila je nepopustljiva. Neće nositi troje. Neće nositi dvoje.

Ruke

Moja duša nosi novi ožiljak. Bol je svježa i uporna, i iako znam da će bol možda vremenom izblijedjeti, ja se nikad neću potpuno oporaviti od onog što sam vidio i napravio. Jer ja sam podbacio, svjesno i namjerno, u prvoj roditeljskoj dužnosti: zaštiti života moje dvoje djece.

Moja supruga i ja smo željeli imati djecu; nažalost, trebala nam je umjetna oplodnja da ostvarimo taj san. Nekoliko ciklusa i više implantacija embrija kasnije, s radošću smo dočekali naš blagoslov od Boga, koji je svjetlo naših života.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nedavno smo pokušali dobiti još jedno dijete.

„Kiša nikada ne pada, već lije“, rekao je specijalist za fertilnost – od tri implantirana embrija, sva tri su se usadila. Suočili smo se s viješću o trojkama. Bio sam šokiran, znajući za teret koji će to donijeti sa sobom, ali budući da nam je Bog dao troje, bio sam spreman napraviti što god treba da pomognem, opskrbljujem i da se nosim s tim.

Moja supruga? Nešto ju je pomračilo. Inzistirala je da napravimo „selektivnu redukciju“ s troje na jedno, ili će u suprotnom napraviti potpuni abortus. Bila je nepopustljiva. Neće nositi troje. Neće nositi dvoje.

Morao sam donijeti odluku: spasiti jedno, ili ni jedno. Izabrao sam ovo prvo, iako sam je u više navrata pokušavao uvjeriti da zadrži barem blizance. Nisam uspio.

Doktor koji je trebao izvršiti postupak nam je rekao, vrlo direktno, da će ubrizgati kalijev klorid u placentu da bi srca prestala raditi. Rekao nam je, vrlo direktno, da je to bezbolno. Čak i tada, znao sam da mi lažu, ali s obzirom na izbor, pristao sam u svakom slučaju. Moja mantra je postala „spasiti jedno, ili ni jedno“.

Prije tog čina, moja supruga se rasplakala. Pitala je doktora u više navrata hoće li oni osjetiti bol i on ju je uvjeravao da neće. Ja sam opet pitao suprugu je li ona posve sigurna u to, jer nema povratka natrag. Rekla je da jest, ali njene suze i pogled u stranu od monitora, namjerno, i njena želja da ni ja ne gledam, pomogle su mi da shvatim: i ona je znala da je to krivo. Htio sam inzistirati da gleda, ali mislim da bi se njen mozak – već pod stresom od vijesti o trojkama – trajno pomračio kad bi vidjela slike na monitoru. I da spasim jedno i za dobro onog kojeg smo već imali, trebala mi je supruga ostati psihički zdrava.

Moja supruga nije gledala, ali ja sam morao. Morao sam znati što će se dogoditi mojoj djeci. Morao sam znati kako će umrijeti.

Svako se povlačilo, odgurujući se, kad je igla ušla u amnionsku vrećicu. Nisu injektirali u placentu, već u prsa svakog djeteta. Kolabirali su kada je igla probola tijelo. Kod prvog sam vidio kako je srce stalo, a skoro je stalo i moje. Srce drugog se borilo, ali deset minuta kasnije, kada su pogledali, i ono je prestalo raditi.

Doktori su se usudili nazvati kalijev klorid, kemikaliju koja je zaustavila srca djece, „lijekom“. Htio sam pitati što su to htjeli izliječiti – život? Ali ogorčene riječi ne mogu poništiti ono što se dogodilo. Progutao sam sve što bih možda bio rekao.

Znam da su osjetili bol. Znam da su osjetili paniku. I znam da je to bilo ubojstvo. Malo mi utjehe pruža činjenica da je, bar koliko mi znamo, ono preživjelo dobro i da tu odluku nisam donio ja; ja bih pružio priliku trojkama, uz sav napor i trud koji bi to zahtijevalo. Molim da se to dijete rodi u ovaj svijet živo i zdravo, i znam da će on ili ona dobiti svu našu ljubav.

Ali taj emocionalni ožiljak će me boljeti cijelog mog života. Svaku večer gledam osmijeh mog djeteta i predosjećam jedan novi za nekoliko mjeseci…ali razmišljam o dva osmijeha koja neću nikada vidjeti. Svaki dan, vraćajući se s posla čujem „Bog tata!“, i mislim o dva glasa i dva smijeha koja nikad neću čuti. Igram se s mojim djetetom i grlim ga, radujući se istom i s drugim… ali mislim o dva para ruku koje nikad neće dodirnuti moje, prstića koje nikad neće biti izbrojani, dva zagrljaja koja nikad neće biti u mojim rukama.

Molim se Bogu svaki dan da uzme te dvije nevinosti k sebi, da im poželi dobrodošlicu i svaki dan ih molim za oprost. Kao što ću činiti svaki dan do kraja mog života. Ja ne znam kakvu će mentalnu i duhovnu pogodnost pronaći moja supruga. To je njena stvar, i teret koju njena savjest mora nositi.

Ali, neka vas nitko ne zavara. To nije bezbolno za dijete, i svatko tko tvrdi drugačije je lažov. Abortus nije izrezivanje bezoblične grupe stanica; to je čedomorstvo. Oživjeli smo praksu žrtvovanja djece novim božanstvima neobaveznog seksa i praktičnosti. Racionaliziramo stvarnost ubojstva mijenjajući našu perspektivu života u začetku kroz eufemizme poput riječi „fetus“, ili opisa poput „ grupe stanica“…poput nacista koji su sebe uvjeravali da su ljudi koji vrište dok su ih strijeljali ili gušili u plinskim komorama “Untermenchen”, pripadnici niže vrste, te su ih tako istrebljivali bez osjećaja krivice.

Na ovaj način je svaki počinitelj genocida oduvijek racionalizirao svoje postupke. Radeći tako, mi osuđujemo svoje duše. Plakao sam od radosti prije nekoliko godina kad sam vidio otkucaje srca mog prvog djeteta na monitoru. A sada plačem u agoniji zbog uspomene na zaustavljene otkucaje srca moje dvoje djece. „Spasi jedno, ili nijedno“ je potisnuto s „Van, van, proklete mrljice“ dok se pitam kako se mogu iskupiti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ako, noseći ovaj ožiljak da ga drugi mogu vidjeti, mogu spriječiti abortus, možda će to pomoći balansirati vagu kad se suočim s Božjom pravdom i konačno upoznam to dvoje djece – koja će mi, nadam se, oprostiti moju grešku.

*O problemu i štetnosti umjetne oplodnje, kao i stavu Crkve o tom pitanju možete pročitati OVDJE i OVDJE.

Izvor: AmericanThinker

Prijevod: S. Š. | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 19. travnja 2012.

Možda vam se svidi