Iz Dnevnika sv. Faustine o Otajstvu Isusova rođenja:

Došavši na polnoćku, odmah na početku sv. mise uronila sam u duboku sabranost; vidjela sam betlehemsku spilju ispunjenu velikom svjetlošću. Presveta Djevica s velikom je ljubavlju zamatala Isusa u pelenice, a Isus je još spavao. Tek kad je Majka položila Isusa u jaslice, svjetlost je Božja probudila i Josipa. I on je molio. Ubrzo sam ostala nasamo s malenim Isusom koji je ispružio prema meni Svoje ručice, a ja sam razumjela da Ga treba uzeti u svoje naručje. Isus je prislonio Svoju glavicu na moje srce i Svojim mi je dubokim pogledom dao spoznati da Mu je dobro na mome srcu. U tome je trenutku Isus iščeznuo, a zazvonilo je zvonce za svetu Pričest. Moja je duša gubila prisebnost od silne radosti. (Dn 1442)

Časak prije pretvorbe vidjela sam Majku i malenoga Isusa i starog Djedicu. Presveta mi je Majka rekla ove riječi: „Kćeri moja, Faustino, evo ti dajem najdraže Blago“ – i dala mi malenog Isusa. Kada sam uzela Isusa na ruke, moja je duša doživjela tako neshvatljivu radost da to nisam u stanju opisati. A onda iznenada Isus postaje velik, nagrđen, u mukama. Viđenje je nestalo i bilo je skoro vrijeme za svetu Pričest. Kada sam primila Gospodina Isusa u svetoj Pričesti, čitava mi je duša drhtala uslijed Božje prisutnosti. (Dn 846)

Preuzeto sa stranice bozjemilosrdje.net