Hrvatski Franjevac: Benedikt XVI. najljepše je objasnio odnos Crkve i svijeta i vratio mi mir kojeg sam izgubio

Negdje na početku studija teologije u ruke mi je došla knjiga Razgovor o vjeri. Radi se naime o hrvatskom prijevodu intervjua koji je sa tada kardinalom Ratzingerom, predstojnikom Kongregacije za nauk vjere, vodio talijanski novinar Vitorrio Mesori. Meni koji sam u tom trenutku bio tek zakoračio u svijet ozbiljnijeg bavljenja svetom naukom, upravo su redci ove knjige uvelike odredili smjer kojim ću krenuti i okvir unutar kojega ću promišljati.

Kao mladić oduševljen idealima redovničkoga života, nadahnut Siromašnim Franjom iz Asiza, dotaknut izravno Božjom milošću u sakramentima te određen duboko duhovnim iskustvima, moji su osjećajni doživljaji tih trenutaka bili gotovo uvijek na vrhuncu. Netom završeni novicijat u kojem sam se susreo sa Gospodinom i sa samim sobom na dotada meni nepoznat način učinio je da je preda mnom u zrcalu stajao čovjek kojega na trenutke nisam mogao prepoznati. Bilo je to vrijeme kada sam više nego ikad prije mnogo otkrivao o sebi, o svojim čežnjama i radostima, o svojim nadama i smirajima, o svojim strahovima i slabostima. Vođen dijelom jednom pogriješnom i među redovništvom vrlo uvriježenom odbojnošću prema studijima u kojima bih Gospodina bolje upoznao i razumio, u sebi sam čeznuo za oživljavanjem nekih već proživljenih emocija na putu duhovnosti.

“Studij će vas samo pokvariti i vjeru ćete izgubiti” – često se znade čuti među jednim dijelom klera. Radi se u velikoj većini o ljudima kojima studij teologije poradi različitih razloga nije išao. Živeći u samostanu došao sam do zaključka da onima koji ovako govore obično nije išlo poradi vlastite lijenosti, a ne jer bi studij bio za njih pretežak, a materija nedohvatljiva.

“Studij će vas spasiti od praznovjerja i naivnih pobožnosti” – čulo je se s druge strane. Crkva je, osobito u svojem akademskom dijelu, počesto puna umišljenih veličina, ponekada gotovo ateističkih usmjerenja, koji misle da će se svojom pameću spasiti. Ljudi su to koji ismijavaju pobožnost svojih baka i matera koje su im vjeru prenijele, a uzdaju se u mnogo riječi koje su puku Božjemu zapravo nerazumljive. Njihov navještaj Riječi tako se pretvara u samopromociju gdje je cilj u što manjoj jedinici vremena izgovoriti što više učenih fraza.

U svom tom nemiru moje je srce tražilo odgovor koji ide onkraj ovih nestvarnih krajnosti. Slutio sam da je odgovor negdje dobro sakriven te da čeka i na mene da ga otkrijem. I molio sam na tu nakanu. Konačno, gotovo slučajno (ako takvo nešto uopće postoji!) otkrio sam već spomenutu knjigu. Progutao sam ovaj intervju u jednome dahu. U samostanskoj vratarnici toga jesenskoga predvečerja preda mnom je zablistala mudrost koja je zanijela svojoj dubinom i kojoj sam otpočetka znao i osjećao izvor.

Odjednom su mi se stvari posložile. Sve ono što mi je moglo biti jasno postalo mi je jasno. Iznenada je sve nekako dobivalo smisao. Riječi koje je izgovorio kardinal u tom intervjuu meni su po prvi put dale odgovor na brojna moja pitanja. Bistrina njegovih riječi zasjenila je krajnosti. Nisu one nestale, ali su prestale biti tako važne. Još uvijek se dobro sjećam brojnih citata iz te knjige. Na jednom mjestu Ratzinger objašnjava odnos Crkve i svijeta pa kaže da “se kršćanstvo ne protivi svijetu, nego se svijet protivi kršćanstvu jer svijet ne može priznati kada su grijeh i milost nazvani svojim imenima.” Nikada nitko poslije Gospodina nije tako precizno objasnio odnose u svijetu. Iako sam i prije čitao raznu teološku literaturu, pa i djela Pape Benedikta, upravo je ova knjiga za mene otvorila jedan novi prozor u svijet razmišljanja o Bogu. Poslije susreta sa ovim intervjuom, nastavio sam doslovce gutati djela pape Ratzingera, sve ono što mi je bilo na dohvat ruke. Nitko nije utjecao na moju svećeničku formaciju kao papa Benedikt. Ipak, od svih njegovih vrhunskih djela, brojnih knjiga, članaka, studija, kateheza i propovijedi uvijek sam osobito volio knjige intervjua te se i danas vrlo često na njih vraćam.

Papa Benedikt ostat će u povijesti Crkve zapamćen kao čovjek koji je prvi, nakon toliko stoljeća, prepustio svoje mjesto Svetoga Oca drugome još za života. Prepričavati će se epizode iz njegovoga pontifikata i ovisno o tome tko će pisati povijest, zapamtiti će se jedna ili druga epizoda njegove službe kao biskupa Rima. Ipak, za mene će Benedikt XVI uvijek ostati onaj očinski lik kojega se sjećam dok sam kao dijete uplakan gledao sprovod sv. Ivana Pavla II, kojega se sjećam kako je s ljubavlju i s dozom čuđenja gledao u tisuće mladih okupljenih na molitvu na Trgu bana Jelačića, koji mi je progovarao kroz svoje riječi u kojima sam uvijek osjećao i spoznavao odjek one stvaralačke riječi Božje.

Benedikt XVI bio je gotovo savršeni spoj vjere koja osvaja svojim dubinama i razuma koji nadahnjuje svojim visinama. Njegove su riječi upućivale na Vječno, podsjećajući da je duhovno iskustvo temelj vjere, da je bez emocije vjera sterilna, ali u isto vrijeme da vjera temeljena isključivo na osjećaju nema stalnost i gubi realnost. Vjerovati treba i kada se malo ili nimalo osjeća. Njegov je govor, nastup i stav bio očinski, govor oca koji ljubi, opominje, podsjeća i štiti. Znao je da znanje ne podrazumijeva i vjeru, ali da vjera traži dublje upoznavanje Vjerovanoga, Ljubljenoga. U sebi je utjelovio onaj stari teološki princip ‘Fides quaerens intellectum – vjera koja traži razumijevanje.’

Taj njegov stav ponajbolje se dao otkriti upravo u knjigama njegovih intervjua, gdje je je teolog Ratzinger Otajstvo Vjere otkrivao drugima u svoj njegovoj ljepoti koristeći slike, jezik i misao čovjeka vjernika. U tim susretima on nije sebi gradio poziciju nedodirljivoga koji bi kompliciranošću svoga govora oduševio sugovornika, nego bi govorio jednostavno i ponizno da ga se razumije i onda kada tumači Najsvetije Tajne. Baš poput Gospodina kojeg je slijedio. Nikada nije obezvrijedio snagu pobožnosti koja je izvirala iz puka i odgajala generacije kršćana, a u isto vrijeme njegovo ga je znanje činilo još dubljim vjernikom. A s njime i brojne od nas. U njemu nije bilo sukoba između vjere i znanja jer ni u Gospodinu kojeg je slijedio nema sukoba.

Prije nekoliko godina darovao sam knjigu Razgovor o vjeri jednome mladome čovjeku koji se zanimao za Katoličku Crkvu. Taj čovjek iskreno je tražio odgovore i njegovo ga je traženje dovelo natrag pred vrata Rima. Poklonivši mu knjigu napomenuo sam mu da, osim čitanja, treba i moliti za bistrinu misli.

Nakon nekoliko tjedana upitao sam ga kako stoji sa svime.

“Oče, napokon sve ima smisla“ – bio je njegov odgovor.

Jedna od mojih najdubljih želja bila je upoznati papu Benedikta još za života. To se nije ostvarilo. Ipak, vjerujem i molim se da se jednom sretnemo kod Gospodina. Čvrsto vjerujem da je Crkva u njemu dobila zagovornika u nebu.

Počivaj u miru, dragi moj Benedikte. I moli za nas.