Povodom šeste srijede Velike pobožnosti svetom Josipu u Nacionalno svetište svetoga Josipa hodočastila je Župa sveta Tri kralja iz karlovačkog naselja Banija predvođena svojim župnikom vlč. Antunom Kolićem, koji je predvodio misno slavlje u zajedništvu s rektorom Nacionalnog svetišta svetog Josipa, mons. Antunom Senteom ml.

Pobožnost svetom Josipu predmolili su župljani župe sveta Tri kralja, a zbor mladih istoimene župe svojom je pjesmom obogatio slavljeničku liturgiju.

Na kraju ovotjedne Velike pobožnosti o moćnom uslišanju svetog Josipa posvjedočila je mlada majka četiri sina Anja Mihanović iz Zagreba. Svjedočanstvo prenosimo u cijelosti.

Mi smo mlada obitelj iz jedne zagrebačke župe. Imamo troje male djece i šestu godinu živimo u podstanarstvu. Imali smo na srcu želju da jednom živimo u vlastitoj kući s dvorištem te tako djeci omogućimo dom i lijepo mjesto odrastanja. Nakon vjenčanja, kupili smo veći kip svetog Josipa koji smo stavili u kut našeg iznajmljenog stana. Njemu smo se utjecali za traženje svakog našeg stana, koje smo mijenjali uvijek idući u veći, zbog širenja obitelji. Bili smo upoznati s praksom „crtanja” svetom Josipu preko čitanja svjedočanstava jedne redovničke zajednice, pa smo u potrazi za većim automobilom svetom Josipu točno opisali kakav nam treba i kroz koji dan, vidjevši sliku istog, odmah ga čudesno kupili. To sve kao da je bio uvod u najveće čudo koje će uslijediti.

Na srcu nam je bio poticaj prije otprilike godinu dana, da trebamo naći trajno stambeno rješenje. Muž je na papir nacrtao kuću s manjim dvorištem u slijepoj ulici, po mogućnosti u istom dijelu grada u kojem smo i tada živjeli, jer smo htjeli ostati u živoj župi kakva je naša i da tu djeci pružimo priliku odrastanja. Papir smo stavili pod kip svetog Josipa i svaku večer molili zajedno tridesetodnevnu pobožnost svetom Josipu, a nakon toga duži period litanije, uvijek na nakanu naše kuće. Također, bili smo svjesni realnosti i znali smo i govorili Josipu da, ako trebamo imati kuću, to mora biti čudo i mora poslati nešto izvanredno, budući da mi sami po sebi nemamo financijsku mogućnost kupiti kuću (muž nije mogao dobiti veliki kredit). Ponašali smo se kao da imamo novca dok smo tražili i molili, uvjereni da će se „nešto” dogoditi. Neko vrijeme su nam se vrata često zatvarala, pa smo se često bodrili, ponekad ja muža, ponekad muž mene. U tom periodu posjetili smo Nacionalno svetište svetog Josipa, prikazali svetu misu i molili taj dan na istu nakanu pred kipom u Svetištu. Ponijela sam i papir na koji sam Josipu napisala što trebamo.

Dana 9. lipnja 2019. na poticaj prijatelja svećenika iz inozemstva koji nam javlja da započinje devetodnevnu molitvu svetom Josipu za našu kuću, priključujemo se devetnici. Isto jutro nakon uobičajene rutine odlaska u park s djecom, došavši doma bivam potaknuta tražiti oglase na oglasniku (inače sam to radila navečer kada djeca zaspu). Tražim neobično dugo, listajući donje stranice i nalazim oglas koji nikada prije nisam vidjela, a svaki sam znala napamet zbog redovitog i konstantnog pretraživanja. Cijena drugačija od svega ostalog i sve navedeno što smo htjeli.

Zovnuvši odmah saznajem da se nalazi u ulici preko puta naše. Javljajući mužu oglas, on zbog posla ne uspijeva uopće biti zainteresiran za gledanje. Došavši prijateljici pokazujem joj oglas, na što se ona neobično zainteresira pitajući može li ona sa mnom otići pogledati kuću ako muž ne može. Kroz nekoliko sati već uspijevamo pregledati kuću s njezinim komentarom: „Ovo je velika prilika. Provjerite samo s građevinarima je li kuća kvalitetna.” Došavši doma, muž se i dalje ne uspijeva baviti oglasom zbog poslovnih rokova, na što je slijedio moj zaziv u srcu: „Ako je to naša kuća, ne daj da ostane slijep.” Sutradan susrećem istu prijateljicu koja mi kaže da noćas nije mogla dobro spavati, da su joj se stalno vrtjele misli kako nešto treba učiniti te da ako je to kuća za koju mi prepoznamo da je naša, ona će ju kupiti da nam se ne proda. Rekla je: „Ja znam da vi ne možete to kupiti, ja osjećam da vam moram pomoći.” Bili smo u šoku. Naša percepcija naglo je promijenjena. Muž i ja smo počeli ozbiljno razgovarati te smo do dugih noćnih sati razmišljali i molili je li to kuća koju nam sveti Josip šalje. Događalo se nekoliko unutarnjih potvrda. Ušavši u kuću na zidu je visjela slika Svete obitelji, sličnu kakvu imamo u bračnoj sobi, kuću smo pronašli na prvi dan devetnice, na dan blagdana svetog Josipa, zaštitnika Domovine (10. lipnja), a naposljetku dolazi nam osoba koja nam nudi da učini ono bez čega mi zapravo, po ljudski, ne bismo mogli nikada kupiti kuću.

Prepoznavajući večer po večer da je to zapravo čudo svetog Josipa kojeg smo molili da učini nešto izvanredno, zadnji dan devetnice govorimo vlasnicima da smo ozbiljno zainteresirani za kupnju. Oni komentiraju da je baš neobično što do sada još nitko nije kupio kuću. Oglas kao da je bio sakriven i čuvan za nas. Da ne duljim dalje u još neke detalje, na koncu smo potpisali ugovor o kupnji kuće. A kad smo se sjetili papira i nacrta kuće, pogledali smo i kuća je sve ono što je bilo nacrtano na papiru.

Tako je to bilo onda, a što se tiče današnjeg stanja, sada živimo u toj kući, a na ulazu u dvorište imamo onaj kipić svetog Josipa u izdubljenom deblu, izrađenom samo za njega. Lani smo obnavljali kuću i imali dosta radova što je bilo dosta stresno, ali smo cijelo to vrijeme imali mir jer su se čak tri majstora koji su nam radili na obnovi kuće zvali Josip. Budući da smo neposredno prije pronalaska oglasa za kuću dali zavjet Bogu da ćemo sljedećem djetetu dati ime Josip ako uspijemo u toj namjeri, to smo obećanje nedavno izvršili, kada smo dobili još jedno dijete. S obzirom na širenje obitelji, već smo krenuli u molitvu za dizanje kata za što sada, dakako, nemamo financijske mogućnosti, ali imamo vjere.

Neka je ovo kao zahvala svetom Josipu i poticaj za širenje Njegove pobožnosti!

Blagoslov i svako dobro!

obitelj Mihanović