Dana 19. lipnja 1911. Pier Giorgio je sa sestrom Lucianom išao na prvu pričest. Evo i o toj temi nekih svjedočanstava.

“Zaista je čudan početak pričešćivanja Pier Giorgia. Čim je stigao u treći razred gimnazije [Ginnasio Sociale], odmah je prihvatio moj prijedlog da prima svetu pričest svaki dan, pitajući me začuđeno je li to vjerski i moralno moguće. Nakon moje potvrde, slijedeći primjer mnogih drugih učenika, počeo je svaki dan dolaziti na svetu pričest. Nakon nekoliko dana, jednoga lijepoga jutra, vidjeh kako mi prilazi gospođa Adelaide Frassati, koja je po mom mišljenju imala odveć formalnu vjeru, koja nije zalazila u dubinu. Uzalud sam se borio protiv njezine nepopravljive odbojnosti prema svakodnevnoj svetoj pričesti, nastojeći joj objasniti prednosti te prakse. Trebala je smatrati velikom milošću tu sretnu volju svoga sina, a inače nije htjela ni da ga ispovijedam. Morao sam energično prosvjedovati, tvrdeći da se smatram sposobnim voditi dječaka. Na kraju je, nakon žustre rasprave, barem to povjerovala. Zauzvrat sam trebao popustiti glede svakodnevne pričesti, jer se bojala da bi to kod Pier Giorgia mogla postati navika, a ne prava praksa vjere, dakle nešto učinjeno nemarno i bez prave snage. Očito nije poznavala svoga sina, a ja sam se ograničio na to da joj jamčim kako ću ga pričešćivati jednom tjedno. Četiri dana poslije čuo sam lupanje na vratima: bio je to Pier Giorgio koji je skačući od radosti govorio: ‘Oče, pobijedio sam… mogu se svakodnevno pričešćivati. Toliko sam to želio.’” (p. Pietro Lombardi, SJ)

“Jednoga jutra u listopadu 1919. župnik je otišao u grad Biellu, a ja sam ostao sâm u župi… Oko deset sati sam iza ugla pošte vidio lijepa crnomanjastog mladića … kako prolazi ispred mene, pozdravlja me, a zatim sam s čuđenjem vidio kako ozbiljan i sabran ulazi u crkvu. Nakon dvadeset minuta je izašao, otišao prema župnoj kući i sluškinju upitao za župnika jer bi se želio pričestiti… Brzo sam tada ušao u crkvu i upoznao blaga kreposti i srce Pier Giorgia. Poznavao sam već mnoge mlade i morao zaključiti da preda mnom stoji jedinstven i rijedak slučaj. Kakva sabranost, kakva poniznost, kakav žar u svetoj pričesti! Razmijenili smo imena i možda zbog istog prezimena postali kao braća. Ujutro bi po svakom vremenu dolazio u crkvu na svetu pričest i nikada to nije propuštao za cijelog razdoblja praznika. Osim u izuzetnim slučajevima nikad nije pričesti posvećivao manje od dvadeset minuta, a često sam ga viđao kako kleči čak i na oltarskim stubama. Zatim me je dolazio pozvati za ispovijed i pričest… Nakon toga bi me otpratio u sakristiju. Ondje bismo uvijek razmijenili pokoju riječ, ali nakon nekog vremena gotovo iznenada bi mi rekao: ‘Doviđenja, don Mario, moram još izmoliti zahvalu.’ Jednoga jutra sestra Angelica u žurbi mi je upala u sobu govoreći kako je Giorgio u krevetu s nekom malom infekcijom na nozi te neće moći sudjelovati na velikom kongresu pripadnika udruge FUCI koji se trebao održati u Bologni. Otišao sam u njegovu sobu. ‘Kako si, Giorgio?’ upitao sam ga. ‘Kako bih bio? Uoči smo polaska u Bolognu, a ja ću možda morati ostati ovdje. Ne gubi nade, sestra kaže da ti ide nabolje.’ Tada mi je rekao nešto što prije nikada nisam čuo. ‘Moli za mene i, ako je moguće, bilo bi mi veliko zadovoljstvo kad bi mi donio pričest’. Učinih tako. Nakon dva dana obuo je cipele i otišao u Bolognu. Kući se vratio s potpuno zacijeljenom nogom, ali s malo bolesnim grlom. Zahvaljivao je Bogu, pripisujući njemu milost što je mogao sudjelovati.” (don Mario Frassati)

“Sjećam ga se kako sklopljenih ruku dolazi na pričest. Kao prefekt vanjskih đaka čekao sam ga ujutro. Čim bi me vidio, pozdravio bi me zvučno s ‘Dobar dan’ i zatim nestao u crkvi. Bila je zaista prava duhovna radost moliti blizu njega. Oko njega se moglo svašta događati, ali on nije zamjećivao ništa: bio je sa svojim Gospodinom.”(p. Secondo Goria, SJ)

“U gradskoj četvrti Crocetta imao sam prilike, često ga pričešćujući, diviti se i rekao bih zavidjeti mu na tome koliko je ljubio Isusa. Primao ga je na taj način da je pozivao na pobožnost ne samo laike nego i nas svećenike. Doimala nas se ta životna mladost koja se približavala Isusovu zagrljaju. Vrativši se tada s fronte, imao sam pred očima vizije rata i mrtvih, ali taj Pier Giorgiov anđeoski mir nikada nisam zaboravio. Viđao sam ga svako jutro i pratio njegovu zahvalu i njegovu dugu pripravu.” (don Giovanni Barale)

U svakodnevnoj pričesti Pier Giorgio je otkrio Riječ koja je tijelom postala; to znači, tijelo, Kristovo čovještvo, moglo je postati jedno s njime, s njegovim tijelom, s njegovim grijehom (dojmljiva je njegova svijest o sebi kao grešniku).

Dugo zahvaljivanje nakon pričesti bili su trenuci u kojima se Pier Giorgio Kristu obraćao sa “ti”, jer je u njegovu pogledu bio Prijatelj u kojega je bio zaljubljen. Isus je htio svaki dan biti s Pier Giorgiom, pomagati mu da otkrije vrijednost svoje osobe kao kršćanina i kao krštenika, osjećajući tako veliku nježnost prema sebi koju je prenosio u svoj odnos prema drugima. Iz te pripadnosti Kristu i svojim drugovima u kružoku “Cesare Balbo” Frassati se osjećao slobodnim sa svima, uključujući i protivnike. Nakon mise započinjao je svoj dan, ganut zbog činjenice da je boravište u kojem se to otajstvo čini prisutnim. Ono što je zatim davao tijekom dana u području učenja i posjeta siromasima bilo je samo prelijevanje preobilja svijesti o njegovoj pripadnosti Kristu. Stoga je stvarnost gledao Kristovim očima, koji poznaje i vlasi na našoj glavi ili pojedinačno svaku pticu nebesku (usp. Mt 6,26).

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Pier Giorgio Frassati – prijatelj siromaha”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.