EKSKLUZIVNO Simona Mijoković prvi put progovara o svojoj novoj knjizi – kako je nakon godina tame pronašla Ljubav

Ako ste 2008. ili 2009. godine, tamo negdje u večernjim satima, upalili televizor, šanse da ste vidjeli još jedan event, reality ili skandal povezan sa Simonom i Antom Gotovcem (s kojim je tada bila u civilnom braku) bile su iznimno velike. O Simoni su svi imali mišljenje – neki su joj zavidjeli, drugi je žalili, a mnogi joj se izrugivali. No gotovo nitko nije znao da iza luksuza, šminke i skandala stoji ranjena djevojka koja je u životu prošla zlostavljanja, drogu, prostituciju, bulimiju, astrologiju, okultizam, koja je stupala u odnose s mnogim muškarcima i ženama i koja je, u konačnici, gotovo bila prisiljena napraviti nekoliko pobačaja. Sve to bit će uzrokom i kasnijeg duhovnog tlačenja zbog čega će mjesecima nakon obraćenja morati odlaziti i na egzorcizme. Danas Simona Mijoković (koja je, poput Kristovih apostola, s novim životom dobila i novo ime) stoji kao možda najjasniji i najsnažniji primjer onoga što je moguće kad dopustimo Bogu da uplete svoje prste u naše živote. Njezine su rane iscijeljene, život promijenjen, a govor, predmet podsmijeha mnogih u prošlosti, danas na jednostavan način iznosi prave duhovne mudrosti i svjedoči hrabrost onih koji su iz tame izašli na svjetlo.

Svoju priču Simona Mijoković detaljno je opisala u novoj knjizi-svjedočanstvu “Kako sam tražila ljubav“, koja 11. studenog izlazi u izdanju nakladničke kuće Verbum. Predstavljanje knjige održat će se u Zagrebu, u ponedjeljak 10. studenog u Dvorani Vijenac, Kaptol 29 a. Na predstavljanju će, uz Simonu, govoriti voditelj Kuće susreta Tabor fra Ivan Matić (koji je napisao i predgovor knjizi), regionalna poglavarica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove s. Matija Pavić te glavni urednik Verbuma Petar Balta.

Knjiga je povod i ovom ekskluzivnom razgovoru u kojem nam je Simona otvoreno progovorila, među ostalim, o tome kako je riskirala svoje zdravlje i život za djecu, kako oprašta onima koji je vrijeđaju, kako je otkrila pravi smisao spolnosti te što danas želi poručiti ženama kojima je nekada ulazila u brakove.

– Simona, zašto ste se odlučila ispričati svoju priču i to ovako detaljno, u obliku knjige?

Otkad javno svjedočim, mnogi su mi govorili i pisali preko društvenih mreža da napišem knjigu. Smatrala sam da još nije vrijeme za to, jer neke rane, osobito one vezane uz pobačaje, nisu bile do kraja zacijelile. No predavala sam sve Gospodinu i rekla: ako je njegova sveta volja, on će to providjeti te se, u konačnici, u tome proslaviti.

Knjigu sam počela pisati prije tri godine, dok sam bila trudna s Michaelom. Došla sam na susret molitvene zajednice Srce Isusovo na zagrebačkom Jordanovcu, i usred svete mise – o čemu pišem i u knjizi – imala nadnaravno iskustvo: vidjela sam svoju pobačenu djecu nad oltarom. Ubrzo nakon toga p. Marko Glogović rekao mi je: „Kćeri, sve zapisuj. Jednog ćeš dana napisati knjigu.“ Te riječi usadile su se u moje srce te sam polako počela zapisivati bilješke kada bih dobila nadahnuće. No svako nadahnuće uvijek sam povjeravala Majci Crkvi, tj. svećenicima koji me prate, da mole i prikazuju na tu nakanu.

I sama sam molila za Božju volju. Osjećala sam da Gospodin želi da to bude pro-life knjiga s osobnim svjedočanstvom mog života. Jer kako da objasnim Božje milosrđe a da pritom ne opišem grijeh u kojem sam živjela?

U jednom trenutku javili su mi se iz nakladničke kuće Verbum i rekli da su zainteresirani za suradnju. Nakon toga Gospodin je sve vodio i knjiga će napokon ugledati svjetlo dana.

– Knjiga, tj. svjedočanstvo, ne oskudijeva mračnim i mučnim epizodama, ali opisuje i radost koja je nastala nakon obraćenja. Kakav je osjećaj “ugledati” svjetlo nakon godina i desetljeća mraka?

Nema dana da moje srce ne zahvaljuje Gospodinu.

Svjesna sam stanja u kojem sam živjela, grijeha koji me zarobio i kojem sam služila. Ne mogu izbrisati svoju prošlost – kao ni većinu slika na internetu koje o njoj svjedoče – ali milost Božja svaki se dan izlijeva u moje srce. Osjećam zahvalnost, ljubav i radost jer je Gospodin ostavio 99 pravednih ovaca i pošao za jednom crnom, bijednom, jadnom, grešnom, izgubljenom ovčicom koja je lutala svijetom. Uvijek ću biti zahvalna, jer to je jedino što moje srce može učiniti kad se osvrnem na prošli život.

Bože, hvala ti što si me spasio, ozdravio, oslobodio, iscijelio, otkupio i što svaki dan činiš sve novo u mom životu.

Simona Mijoković sa suprugom Stanislavom. Foto: Privatna arhiva

– Pišete u knjizi kako ste nerijetko trpjeli kritike na društvenim mrežama zbog svog svjedočenja, kako od nevjernika, tako i od katolika. Vaša knjiga vjerojatno će ponovno pojačati te kritike. Ne bojite se toga? Kako se nosite s kritikama? Što biste poručili onima koji Vas prozivaju, osobito vjernicima koji kao da zaboravljaju biblijsku poruku o „carinicima i bludnicama“ koji će nas „preteći u kraljevstvo nebesko”?

Uvijek prvo molim Gospodina da me umanjuje, a da on bude velik u meni jer jedino njemu pripada sva slava, čast i obožavanje, pa i za moje svjedočanstvo.

Ne želim da se u moje srce ikada utisne ni zrnce ljutnje, a iznad svega, ne želim nikome uzvraćati. Fra Zvjezdan Linić često je govorio da molimo za one koji nas proganjaju, koji nas ismijavaju, koji nas kleveću te žele i čine zlo u našem životu, poradi imena Isusova.

Ako moje svjedočanstvo u nekome izaziva ismijavanje, ogovaranje, osuđivanje, to nije plod moga, već njihova srca. U tome vidim njihovu ranjenost i zarobljenost, vidim srce koje nije upoznalo živoga Boga koji govori: “Opraštam ti, idi i ne griješi više.” Ako ne vjeruju mom svjedočanstvu – koje zapravo nije moje, jer ne svjedočim za sebe, već svjedočim o onome što je Bog učinio u mom životu – ako ne vjeruju Kristu koji me oslobodio grijeha, nemorala, bludnosti, droge, koji me ozdravio od bulimije, astme, duhovnih bolesti, iscijelio moje rane i učinio sve novo u mom životu, onda oni ne vjeruju živome Bogu.

A Gospodin nas poziva da ljubimo one koji nas ne ljube. Jer kakva će mi biti plaća ako ljubim i uzvraćam dobro samo onima koji slijede živoga Boga, koji su spoznali što znači kada se vrati izgubljeni sin?

Ova knjiga napisana je upravo za „sinove pravednike“, one koji su ostali uz oca i ljutili se kad je on napravio gozbu za sina razmetnika. Meni ne trebaju pljesak ni pohvale – sve to pripada Isusu Kristu. Moja poruka njima je: „Zagrlite brata koji je zalutao, radujte se poradi vaše izgubljene sestre jer to je ljubav, a u njoj su sadržani sav Zakon i svi proroci.“

– Nasuprot njima stoje i oni koji su Vam u kritičnim situacijama pružili ruku i bili uz Vas – poput fra Zvjezdana Linića, drugih svećenika i časnih sestara, Kate Jukčić koju opisujete kao duhovnu majku, kćeri Gabriele koja Vas je često branila i sadašnjeg supruga Stanislava. Zaustavimo se kratko na njemu. Neki bi se muškarci sigurno teško nosili s Vašom prošlosti, no za Stanislava to, vidimo u knjizi, nije predstavljalo nepremostivu prepreku. Sigurno osjećate zahvalnost zbog toga. Kako on gleda na ovu knjigu i Vaša javna svjedočenja? 

Stanislav je moj blagoslov.

Što se tiče svjedočenja, za mene postoji jasna hijerarhija: Bog, muž pa djeca. Svako svjedočanstvo srca koje iznosim – bilo javno ili privatno – svako slovo na društvenim mrežama ne izlazi bez blagoslova mog supruga te duhovnika i svećenika koji me prate.

Više sam puta pitala Stanislava, poput nekog nevjernog Tome (smijeh), smeta li ga moje javno svjedočenje. Jer gotovo svakodnevno svjedočimo ružnim komentarima na portalima i društvenim mrežama. Također, naše su priče različite. On je imao samo jednu ženu u životu, a ja sam od dvanaeste godine živjela u grijehu, nemoralu i zlu.

No on bi uvijek odgovorio: „Ne, Simona, ne smeta mi. Želim da svjedočiš Isusa do kraja, koliko god to svijetu izgledalo ludo. Jer vjerujem da vani postoji još – ne jedna, dvije ili deset – nego mnoštvo ‘Simona’ koje žive kao što si i ti živjela.“

I to je istina. Mnoge djevojke s kojima sam se družila, nažalost, ostale su na tom putu.

– Posebna priča je Vaš bivši suprug (iz civilnog braka) Ante Gotovac. S njim ste proveli burne godine, ispunjene partijanjima, drogom, bludom… no s druge strane upravo je on učinio ključni korak kad Vas je odveo na Tabor i upoznao s fra Zvjezdanom Linićem. Kakav odnos imate danas – ako ga uopće imate?

Vjerujem da nije slučajno Gospodin na mene djelovao upravo preko Ante.

Nakon što smo se rastali, konačno sam dotaknula dno. Mislila sam da život nema ni smisao ni svrhu, nisam mogla pronaći radost čak ni u svom prvom djetetu, kćeri Gabrieli na koju sam bila navezana. Onda se opet on pojavio, promijenjen.

Zanimljivo, prije toga govorila sam da ću svima sve oprostiti i da nikome neću uzeti za zlo, osim njemu. Njemu nikada neću oprostiti, mislila sam. Moja mržnja i nepraštanje bili su vezani uz to što sam, kad sam ga upoznala, mislila da će me spasiti, a zapravo smo samo još dublje odlutali u svijet Sodome i Gomore. Bili smo poput dva izgubljena djeteta, voljeli smo se na jedan ludi način i nismo mogli jedno bez drugoga, ali nismo mogli ni zajedno.

I onda, kad se Ante vratio u moj život s blagoslovljenom vodom, uljem i križem te mi rekao: „Isus je živ“, nisam mogla vjerovati. Dogodila se potpuna promjena; njegovo lice, glas, ponašanje, rječnik… sve je bilo drugačije. Odveo me na Tabor, gdje sam upoznala fra Zvjezdana. Jutro nakon tog prvog susreta, nakon što sam ponovno provela noć u našoj tadašnjoj kući na Srebrnjaku, uslijedile su i prve manifestacije zloga u mom tijelu zbog čega ću kasnije ići na egzorcizam te se u potpunosti odlučiti za Isusa.

Ante i ja i dalje se redovito čujemo i pričamo. Premda se on možda nije odlučio zaroniti u one dubine gdje nas Gospodin čeka usred nemirnog mora, ima nas koji ćemo uvijek moliti za njega.

– Odnos Vas i Vaše majke nije lak te je obilježen usponima i padovima. U jednom trenutku, kada pišete o rastavi roditelja, spominjete kako je majka zadržala “kuću na Jordanovcu i automobil”, a da ste Vi i brat pripali ocu. Spominjete i astrologiju, kao i nerazumijevanje za Vaše obraćenje. Kasnije više puta pišete da ste joj oprostili. Što činiti kada roditelj(i) ne prihvaćaju ili teško prihvaćaju djetetovo obraćenje i hod s Bogom?

Uvijek se držim toga da treba prihvaćati svoje roditelje, kao i svaku situaciju koja nam se dogodi, jer je sve to uvijek na izgradnju našeg duha. Moje srce danas zahvaljuje za svako odbacivanje koje sam doživjela od članova obitelji ili prijatelja. Nikad se ne ljutim i uvijek ih prikazujem u molitvi. To savjetujem i drugima: molite, zahvaljujte i vjerujte da će se Bog proslaviti kroz svaku situaciju. On je vjeran, milosrdan, pravedan i okreće sve na dobro onima koji ga ljube. Ljubimo i molimo za one koji su nas povrijedili ili nas ostavili. 

Simona Mijoković. Foto: Privatna arhiva

– Bavljenje prostitucijom i način života doveli su vas u situacije gdje ste često imali odnose i veze s oženjenim muškarcima. Što biste danas poručili ženama svojih ljubavnika? Jeste li se ikada kasnije susreli/ispričali nekoj od njih? Često spominjete da ste oprostili drugima i sebi, ali imate li iskustvo da ste primili oproštenje od drugih?

Jednom prilikom, dok još nisam bila obraćena, susrela sam suprugu jednog muškarca s kojim sam se viđala. On nije bio u vjeri, ali ona jest i tada mi je uputila riječi koje nikada neću zaboraviti. Rekla je da mi sve oprašta jer sam samo jedno izgubljeno janje koje je zalutalo u njihov život. I dodala je da svim srcem želi da upoznam živoga Boga.

Vjerujem da mi je Gospodin oprostio i sama sebi sam oprostila, ali svjesna sam da iza svakog grijeha ostaje posljedica i moje srce čini zadovoljštinu – moleći za sve te muškarce koji su me tjerali na odnose i sve žene u čije sam brakove, iz neznanja, ulazila.

Ne govorim to kako bih opravdala zlo, ali lagala bih kad bih rekla da sam tada to činila svjesno. Za razliku od danas, nisam shvaćala važnost sakramentalnog braka. Doživljavala sam to nečim normalnim, nečim što svi drugi rade jer je i moja majka ostavila oca zbog drugog čovjeka.

Danas, gledajući svojim majčinskim očima, shvaćam koliko sam prije povrijedila tuđe obitelji i srca. Zbog toga se duboko kajem. Sve predajem Božjem milosrđu, jer samo On može iscijeliti ono što je ranjeno i obnoviti ono što je izgubljeno.

– Velik je broj ljudi danas ranjen na području spolnosti. Nakon događaja koje ste opisali u knjizi sigurno nije bilo lako ponovno se sjediniti s muškarcem. Što za Vas danas predstavlja spolnost?

Prije svega bračno darivanje i otvorenost životu, trenutak kada suprug i ja u zajedništvu Bogu kažemo: „Evo nas.“

Nažalost, danas su bračne postelje prepune kontracepcije, sterilizacije, prekinutih snošaja, a to su sve ubojice života i, naposljetku, braka.

Što se tiče mog odnosa sa Stanislavom, u početku mi nije bilo lako. Kroz djetinjstvo sam bila zlostavljanja i to više puta od različitih osoba. Znala bih se boriti s prisilnim mislima, slikama i zvukovima, zbog čega sam u početku ponekad izbjegavala bračno darivanje.

Moj je suprug bio iznimno strpljiv i nije me požurivao. S vremenom sam, nakon razgovora sa svećenicima te moleći i prikazujući Gospodinu na tu nakanu, doživjela ozdravljenje i oslobođenje na području misli. Sada sam slobodna i zahvalna Bogu koji se i na tom području mog života proslavio.

– U knjizi spominjete da ste prvi abortus učinili gotovo pod prisilom, a kasnije su uslijedila još dva. Što biste poručili nekoj djevojci ili ženi koja čita ovaj intervju i želi ili se sprema učiniti abortus?

Kad sam ostala trudna, zaista sam željela i radovala se tom djetetu. Nažalost, partner se s time nije slagao, već mi je dao novce za abortus. Bila sam mlada djevojka, govorili su mi da do 12. tjedna „to“ nije ljudsko biće i nisam mislila da činim zlo. No nakon zahvata neutješno sam plakala. Moj je duh znao da ono što se dogodilo nije dobro. Danas sam itekako svjesna da je abortus doista ubojstvo, a svako dijete dar.

Godinama kasnije, kad sam s pripadnicima inicijative “40 dana za život”, molila ispred bolnice u Vinogradskoj, bila sam žalosna što u moje vrijeme nije postojao netko tko bi me primio za ruku i rekao: „Nemoj to učiniti.“

To poručujem i djevojkama i ženama koje razmišljaju o abortusu. Dijete u tebi je živo: ima svoj sluh, pogled, srce, jedinstveni DNK… To nije izbor, to nije naše tijelo, već tijelo djeteta. Također, postoje brojne udruge, poput Betlehema ili 40 dana za život, mnogi svećenici i redovnice, koji su spremni majci pružiti duhovnu, materijalnu, emotivnu i psihološku pomoć.

Mi znamo protiv koga se borimo, protiv đavla koji je ubojica mnogih obitelji, otvorenosti života i Božjeg plana za naš život. Duh svijeta neprijatelj je Kristu i svakome tko ga slijedi. Pozivam svaku majku da se ohrabri i kaže „ne“ svijetu, „ne“ zloduhu koji želi umoriti njezino čedo. Recimo „da“ Darivatelju, „da“ Stvoritelju. Ti si, Gospodine, htio to dijete – i ono što si započeo, dovrši na svoju hvalu i slavu. Bog će se pobrinuti za sve što je potrebno. Ljudi se boje zbog financija, bolesti, godina, posla, ali to su sve nebitni, propadljivi i prolazni razlozi. Trebamo žudjeti za Božjim kraljevstvom i njegovom pravdom, a sve drugo će nam se nadodati.

U narodu postoji uzrečica: „Bože, daj mi štalicu pa ću kupiti kravicu“, a moja molitva je: „Bože, daj da budem otvorena za kravicu, a ti ćeš mi već providjeti i štalicu (smijeh).“

– Jedno, donekle slično pitanje. U svim svjedočanstvima posebno ističete ulogu fra Zvjezdana Linića. Kada bi Vas danas mlada Simona zamolila za pomoć, kamo i kome biste je uputili?

Primila bih je za ruku i ponovno odvela na Tabor. Rekla bih joj isto ono što su meni rekli: „Klekni pred svetohranište i zazovi Duha Svetoga“, premda nisam znala što je to uopće. I naravno, svjedočila bih joj, ljubila ju, molila za nju i prihvaćala je takvu kakva je. Bog je strpljiv i on čeka da mu otvoriš srce, da čuješ njegov glas i da se ne bojiš. Često kažem: Bogu se s nama nikamo ne žuri, on nikada ne kasni i sa svakim čovjekom ima plan.

– Mnogi ne znaju da ste jedno vrijeme, nakon razvoda od Ante Gotovca, dosta teško živjeli te ste primali pomoć dobrih ljudi, uključujući i Klanjateljice Krvi Kristove. Dapače, i danas živite skromno, premda se u javnosti često provlače pogrešne informacije da je Stanislav “poduzetnik” te da ste bogati. Jeste li ikada pali u napast žaljenja za luksuzom i financijskom bezbrižnošću svoje mladosti?

Nikada. Mene i Gabrielu su nakon obraćenja pratili, ja ih zovem, „zemaljski anđeli“, koji su nam pomagali u svakom trenutku. Kasnije sam počela raditi kao vizažistica, što nam je omogućilo i da imamo svoje prihode.

Simona s Klanjateljicama Krvi Kristove. Foto: Privatna arhiva

Kad sam se udala za Stanislava, jedan dnevni list napisao je da je on bogati poduzetnik, da ima lanac restorana. Kasnije se pisalo da ima vlastitu autoindustriju, da živimo u vili te da o mojoj djeci brinu dadilje. Istina je da je on vodio autopraonicu, da živimo u iznajmljenom državnom stanu i da sama kuham i odrađujem sve kućanske poslove.

Ukratko, radi se o ispraznim pričama i tračevima na koje su se ulovile ranjene duše. Ne uzimam im to za zlo i molim Boga da im ni on ne uzme za zlo.

– Kratki predah od teških tema. Na nekoliko mjesta u knjizi ističete čednost te spominjete pojam “katoličkog odijevanja”. Zašto je ta tema prema Vašem mišljenju važna te kako bi se katoličke žene i muškarci trebali odijevati?

Smatram da je važno da muškarci i žene budu lijepo odjeveni, ali u granicama dostojanstva i čednosti.

Čednost sam upoznala kroz monfortansku pobožnost Gospi. Nekada sam znala doći neprimjereno odjevena na Tabor, zbog čega bi me fra Zvjezdan opomenuo. Svojim odijevanjem možemo pobuditi nemoral i grijeh bluda u bližnjima. Važno je kako će nas drugi susresti, kako ćemo se predstaviti i kakav ćemo primjer pružiti. Također, važno je paziti i na supružnika.

Stanislavu ne dopuštam da ljeti ide u kratkih hlačama na misu, bez obzira na vrućine. Crkva je hram Božji i zahtijeva dostojanstvo. Ako svećenik može nositi misnicu ljeti, možemo i mi biti odjeveni kako treba.

Na kraju, važno je naglasiti da „čedno“ ne znači „ružno“, dapače. No Krist od nas traži da budemo umjereni, razboriti, pravedni, milosrdni i ponizni u svemu, pa tako i u odijevanju.

– Više puta u svjedočanstvima opisujete izvanredna duhovna iskustva poput molitve u jezicima, “slika” i situacija u kojima Vam Krist “govori u srcu”. Kako biste skepticima i možda onim katolicima koji se nisu susreli sa sličnim pojavama objasnili svoja duhovna iskustva? Smatrate li ih važnim za svoju vjeru?

Ponekad znamo pitati Boga: „Zašto njemu/njoj progovaraš, a meni ne?“ I to je normalno pitanje. Neke moje prijateljice su u karizmatskom pokretu i dijele moja iskustva, druge ne. Stanislav je, primjerice, vjernik od rođenja i njegova je vjera tradicionalnija i staloženija.

Uvijek sam se trudila da sve što doživim, osjetim ili čujem u molitvi zapišem i pošaljem svećenicima na razlučivanje. Ne daj, Bože, da se uzoholim u darovima koje mi je Bog dao, već da se ponosim njegovim križem koji oslobađa, ozdravlja i po kojem dolazi spasenje.

Darovi nisu nužni za vjeru, a jedan je Duh i različite karizme. No najveći je dar, prije svega, ljubav. Ljubiti Boga svim srcem, svim umom i svom snagom svojom te bližnjega kao samoga sebe. A da bih to mogla, moram čeznuti za Kraljevstvom Božjim, misom, molitvom, razmatranjem Svetog pisma, krunicom, postom, djelima milosrđa te, u konačnici, praštanjem onima kojima možda ponekad zasmetam ili koji me ne razumiju. Jer što nam je imati sve darove, ako ljubavi nemamo, zar ne?

– Unatoč rizičnim trudnoćama i višestrukom podvrgavanju carskom rezu, odbijali ste savjete liječnika (koji su se u jednom trenutku doslovno borili za Vaš život) za korištenjem kontracepcije, sterilizacijom, a čak vam je, zbog zdravstvenih problema, predloženo i vađenje maternice. Jasno je da Vas na to potiče katolički nauk, no mnogima je teško ostati vjeran kada se nađu u sličnim situacijama. Što biste im poručili te kako biste ih ohrabrili da imaju povjerenje u Boga?

U trudnoći s Amalijom, mojim trećim djetetom, puknuo mi je carski rez. Zavapila sam Bogu i predala mu je riječima: „Ti si ovu trudnoću započeo, ti ćeš je i dovršiti.“

U Međugorju. Foto: Privatna arhiva

Sve moje želje nalaze se u njegovoj svetoj volji. A da bih je spoznala, moram moliti, prikazivati, razgovarati sa svećenicima, svojim suprugom i sl.

Je li Božja volja biti “luđak” svijetu, onaj koji je otvoren životu i pritom ugrožava svoje zdravlje, ili poslušati liječnike, zatvoriti se životu i biti zdrav? Ali što je zdravlje? Jedna liječnica rekla mi je: „Zdravlje ide prije vjere.“ Odgovorila sam: „Ne. Prvo ide vjera, jer što mi vrijedi svaki zdravi ud mog tijela ako ću s njima u vječnu propast? Bolje je, kaže Isus, sakat ući u Kraljevstvo.“

Znam da je to svijetu ludo, ali najvažnije mi je zadržati mir koji imam i osluškivati Božju volju i zapovijed. Moja maternica je Božja kolijevka, on mi je tako progovorio u srcu. A to govori i svakoj ženi: „Moja maternica nije grobnica u kojoj ćeš ubijati, nego kolijevka gdje ću se iznova rađati u svakom novom čedu, u svakom djetetu davati veliki blagoslov toj obitelji i njezinim pokoljenjima.“

Ne treba razmišljati o tome što govore ni “lijevi” ni “desni”, niti osluškivati svijet i vjetar koji puše sad tamo, sad ovamo. Najvažnije je tražiti Božje kraljevstvo, njegovu pravdu, zakon, njegovu ljubav i svetu volju, a on će se u konačnici proslaviti kroz naš život. Kao što se proslavio u životima moje djece, ali i spasivši moju maternicu na zadnjoj operaciji.

Ono što se dogodilo u mom životu ljudima je nemoguće, ali Bogu je sve moguće.

Više o knjizi Simone Mijoković “Kako sam tražila ljubav” možete saznati na linku ovdje.