Evo, opet je s nama taj divni blagdan. Željeli su ga uništiti, iskorijeniti iz ljudskog sjećanja i srca, razobličiti kao praznovjerje, kao posljedicu „eksploatacije i neznanja“. Ali od tih pokušaja nije bilo ništa: sve je ostalo na svome mjestu ili, točnije, sve se na svijetu neprimjetno kreće, stremi k toj usamljenoj spilji i njenoj slabašnoj svjetlosti, k tom Djetetu, k toj Majci. Svijet, kao i tada, živi svoj život, u njemu se i dalje prolijeva krv, kipte strasti, sukobljavaju se interesi različitih država, a najvažnijim i najaktualnijim smatra se ono što se događa u prijestolnicama, o čemu pišu novine, o čemu se raspravlja u parlamentima, ono što se naziva „senzacionalnim“. Samo što su brojke još strašnije, još su veći strahovi i ratovi, razaranja i patnje. I kao i tada, u svoj toj tutnjavi, izgubljen je živi, konkretni čovjek, koji je uvijek žrtva, uvijek bijedna trska na valovima podivljalog, njemu ravnodušnog oceana.

Ali kad dođe Božić, kad se na nekoliko dana smiri životna bura i nastupi blagdanski predah, mi se, po prirodi stvari, pitamo u čemu je smisao tog blagdana, zbog čega nam je on tako potreban da i nakon toliko stoljeća, i unatoč svim progonima, nije zaboravljen. Smatram da je razlog u tome što nam Božić pruža mogućnost drugačijeg odnosa prema životu, što nas podsjeća na jednu njegovu sasvim drugačiju dimenziju. Čemu se mi to radujemo na Božić? Rođenju Djeteta. Ispostavlja se da je taj događaj neusporedivo važniji i dublji od svega onoga što smo navikli smatrati glavnim, točnije, od svega onoga što nas tjeraju da smatramo glavnim. Mi živimo u nevjerojatno „odraslom“ svijetu, a Božić je početak religije koja nas poziva da ponovno postanemo djeca, koja se i sama otkriva tako što se u svijetu javlja bespomoćno Dijete bez krova nad glavom. A što je drugo djetinjstvo, ako ne punina radosti, otvorenost prema svemu na svijetu, spremnost da se sve prihvati s radošću i potpunim povjerenjem?

Mi smatramo kako je vrhunac mudrosti i razumnosti ako čovjek ničemu ne vjeruje na riječ, ako u svemu pretpostavlja prevaru, a život promatra kao „borbu za opstanak“, jer tako nas uče, tako nas odgajaju. U kršćanstvu se najviša životna mudrost sastoji u tome da pronađemo to Dijete, da mu se poklonimo i prinesemo na dar sve najdragocjenije što imamo. Ti mudraci, ti učenjaci s Istoka spoznali su sve znanosti, spoznali su jezik zvijezda, kako bi dugim putem ljudskog traganja došli do betlehemske spilje, gdje su iznijeli sva svoja bogatstva. Vidimo, dakle, da radost i sreća nisu u posjedovanju, već u davanju, nisu u vlasti, već u tom da s ljubavlju prihvatimo vlast ovoga Djeteta, nisu u tome da sve pokorimo sebi, već u tome da svima služimo. Uvjeravaju nas kako religija čovjeka čini robom, učeći ga da se boji zastrašujućeg Boga i da čini dobro iz straha od batine. U kršćanstvu je, međutim, riječ o Bogu koji se čovjeku ne otkriva u sili, nego u nemoći, ne u zastrašujućem obličju nebeskog Gospodara, nego u obličju bespomoćnog Djeteta. I čitav svijet postaje svijetao i divan, jer blagdan rođenja Kristova objavljuje nešto što ne zahtijeva nasilje, čemu nisu potrebni dokazi, nešto što je okrenuto našoj unutrašnjoj slobodi. Ako hoćeš – primi, pokloni se, obraduj se, uđi u slavlje, ako nećeš – vrati se svojoj ovozemaljskoj mudrosti i njenoj prizemnoj, površnoj logici, njenim strahovima i sumnjama. Ako hoćeš – pogledaj u nebo, ugledaj vječnu zvijezdu koja čovjeka poziva uvis, ako nećeš – gledaj u zemlju i misli samo o zemaljskom. Ali sama neiskorjenjivost Božića svjedoči da se čovjek ne može zadovoljiti samo zemljom, da se ne može zadovoljiti pukom „odraslošću“, živjeti samo poradi „razumnog“ zadovoljenja svojih potreba. U njemu nikad ne umire dijete, sa svojom nepodijeljenom vjerom u otajstvenu dubinu života, u to da na kraju svega, kao obećanje, kao cilj, kao zvijezda vodilica, blista blagdan.

I evo, taj blagdan je opet s nama. U svijetu je zima i studen, noći su tako duge, a dani tako kratki. Ali ljudi su uvijek znali: kad hladnoća i noć dostignu krajnju granicu i sve na zemlji kao da se zaledi, počinje najprije neprimjetan rast svjetlosti, približavanje radosti. U svijetu je kao i uvijek mračno i hladno, okružuje nas kao i obično zimska studen zla, stradanja, smrti. Ali u toj hladnoći i u toj tami ne umire vjera, u svijet se uvijek vraća blagdan i u blagdanu iznova dolazi Bog. Ma koliko ga mi iznevjerivali, ma koliko ga zaboravljali u svojoj ljudskoj gordosti, on ostaje vjeran i javlja nam istu onu veliku radost. Samo da ju začujemo usred svakodnevne taštine, samo da ne izdamo do kraja svoje djetinjstvo! Tada sve postaje moguće i u svemu počinje sjati radost Božića, besmrtna i neuništiva!

Aleksandar Šmeman | Govori na Radiju Sloboda

Priredio: Miodrag Vojvodić