Trinaest godina prije krvavog genocida koji je poharao Ruandu i prouzročio smrt više od milijun ljudi, Djevica Marija i Isus ukazali su se osmero djece u zabačenome selu Kibehu. Glasnici iz Kibeha bili su predmet ismijavanja i sumnjičenja, no desetci tisuća Ruanđana odlazili su u Kibeho kako bi svjedočili ukazanjima i čudima.

Poslije dvadeset godina temeljitih istraživanja, Kibeho je postao prvo i jedino mjesto marijanskog štovanja u Africi koje je priznao Vatikan. U nastavku donosimo ulomak iz knjige “Gospa Kibeška – Marija govori svijetu iz srca Afrike”.


Mistično putovanje s Marijom

Mistična putovanja triju vidjelica s Blaženom Majkom dio su čudesnih događaja koji su se zbili u Kibehu. Ta astralna putovanja kroz vrijeme i prostor bila su najnevjerojatniji dar koji su djevojke mogle dobiti – tračak Raja i Pakla.

Možda je bilo i primjereno to što je na jedno takvo prekrasno putovanje prva pošla vidjelica kojoj se Marija prvo odlučila ukazati, Alphonsine Mumureke.

Tijekom jednog ukazanja, sredinom ožujka 1982., Gospa ju je pozvala da s njom otputuje na jedno posebno mjesto, a ona je taj poziv radosno prihvatila. “Naravno, dušo”, odgovorila je ta mlada vidjelica jednako opušteno kao što je uvijek razgovarala s Nebeskom Kraljicom. “Znaš da ću te slijediti bilo kuda. Samo mi reci kada moramo krenuti, draga moja, i bit ću spremna!”

To je trebao biti put po mraku, na koji bi krenule kasno u subotu i vratile se u nedjelju. Alphonsine se zadovoljno smijala kada je to čula i zahvalila se Blaženoj Djevici što joj nije zaboravila donijeti dar. Naime, te joj nedjelje bio sedamnaesti rođendan, a nije mogla ni zamisliti ljepšu proslavu.

Marija ju je upozorila da će se morati izložiti opasnosti i dala joj posebne upute za ravnateljicu škole. Malo kasnije vidjelica je stajala pred ravnateljicom i iznosila joj upute.

“Nemojte me pokopati. Moje će tijelo izgledati kao mrtvo i mislit ćete da sam umrla, ali, molim Vas, nemojte me pokopati!” To je ravnateljici rekla vrlo odlučno.

Ravnateljica se jako iznenadila iako je bila sigurna da je, nakon što je četiri mjeseca svjedočila nadnaravnim posjetima, ništa više ne može iznenaditi. No, osupnula ju je tvrdnja te tinejdžerke da će Majka Božja doći u spavaonicu i povesti je sa sobom na put.

“Što si ono rekla, kamo te vodi?” upitala ju je ravnateljica.

“U Raj”, odgovorila je Alphonsine, i dodala: “Barem mislim da idemo u Raj. Majka nije rekla točno kamo idemo, ali sam imala osjećaj da mi se obraća… Rekla je i da vam kažem da se ne morate bojati iako će moje tijelo izgledati kao mrtvo, i da će sve biti u redu. Moje će tijelo biti ovdje, ali ja neću do nedjelje.”

Ravnateljica je kimnula glavom i obećala da neće dopustiti da je pokopaju, barem do kraja vikenda. Onda je otpravila Alphonsine i poslala po školsku sestru kako bi joj priopćila da treba ostati u školi preko vikenda. Napisala je i pisamce biskupu koji je malo prije toga osnovao Istražno povjerenstvo. Svrha njegova rada bila je proučiti sve što vidioci kažu ili naprave i što se može opisati kao nadnaravno. Ravnateljica je pretpostavila da put u Raj s Djevicom Marijom pripada u tu skupinu.

U subotu je jedna redovnica otišla provjeriti što se događa s Alphonsinom, jer nije došla na večeru, i pronašla ju je kako leži na krevetu potpuno odjevena i naizgled u duboku snu. Ruke su joj bile uredno sklopljene na prsima, a prsti isprepleteni. Redovnica ju je probala protresti da je probudi, ali se uplašila kada je vidjela da je ne može pomaknuti ni centimetar, čak ni kada ju je gurala svom snagom. Vikala joj je iz sveg glasa na uho, ali Alphonsine uopće nije reagirala. Zatim se zabrinuto nagnula nad nju, prislonila joj uho na usta i pozorno slušala nekoliko minuta. Potom je poskočila, prekrižila se i otrčala javiti ravnateljici da je Alphonsine Mumureke mrtva.

Ravnateljica je poslala školsku sestru da bude uz Alphonsinin krevet, a ostalom je osoblju javila da dođe u spavaonicu. Zatim je poslala jednu djevojku po opata Augustina Misaga, istaknutog člana Istražnog povjerenstva. Na kraju je i sama otišla u spavaonicu. Dok je gledala tu voštanu figuru ispruženu na Alphonsininu krevetu, sjetila se njezinih riječi: „Nemojte me pokopati. Moje će tijelo izgledati kao da je mrtvo i mislit ćete da sam umrla, ali, molim vas, nemojte me pokopati!”

Alphonsine je doista izgledala kao da je mrtva. Sestra se nagnula nad nju i prislonila joj stetoskop na grudi, dok joj je službenik Crvenog križa pokušavao prstima pronaći bilo na vratu. Ubrzo je osoblje cijele škole stajalo uz njezin krevet. Zanimalo ih je njezino putovanje, ali su bili i duboko zabrinuti za nju.

Opat Misago, koji će jednoga dana postati biskup zadužen za donošenje odluke o vjerodostojnosti ukazanja iz Kibeha, došao je s dva svećenika iz sjemeništa kako bi pomno promatrao sve što se događa. Kada je počelo ispitivanje, opazio je da u prenatrpanoj sobi ima mnogo očevidaca.

Liječnici su brzo radili kako bi prvo utvrdili da Alphonsine doista nije umrla, jer je redovnica koja ju je pronašla bila uvjerena u to. Zaključili su da je živa, ali samo živa. Bilo joj je bilo nevjerojatno sporo, krvni tlak nizak, a gotovo i da nije disala. Zapravo, grudi su joj se vrlo lagano dizale i spuštale samo jednom ili dvaput u minuti, upravo toliko koliko je potrebno za opskrbu kisikom, za održavanje života.

Unatoč tome što su utvrdili da je Alphonsine živa i naizgled u dobru stanju, svi su u sobi imali osjećaj da gledaju mrtvaca. Četiri su je muškaraca pokušala prevrnuti na bok, ali je nisu mogla pomaknuti. Pokušali su joj razdvojiti ruke, ali, koliko god su ih snažno potezali, njezini su prsti ostajali isprepleteni. U pomoć su im pritekla još dva muškarca pa su tu mršavu djevojčicu svi gurali svom snagom ne bi li je podigli iz kreveta, a onda su sva šestorica odustala. Opat Misago rekao je da je to bilo kao da pokušavate podignuti granitnu ploču od sto kilograma, a sestra je uporno tvrdila da su Alphonsinini udovi bili toliki ukočeni da bi pomislila kako je nastupio rigor mortis da Alphonsine nije disala.

Proveli su dodatna ispitivanja da joj procijene reflekse i podražaje na bol – štipali su je, potezali za kosu i zabijali injekcije u kožu i pod nokte. Ni na što nije reagirala.

Zaključili su da je Alphonsine ili utonula u san sličan komi ili doista pala u komu. Odrasli su se dogovorili da će dežurati na smjene kako bi po noći pazili na tu katotoničnu djevojčicu.

Osamnaest sati nakon što je Alphonsine utonula u san sličan smrti, probudila se življa negoli inače. Oči su joj svjetlucale, mišići su joj bili opušteni, a lice te dražesne djevojke zažarilo se od zdravlja i sreće. Nasmiješila se od uha do uha jer joj je bio rođendan.

Samo je članovima povjerenstva opisala to svoje putovanje, ali je njegove najvažnije dijelove ispričala znatiželjnim prijateljicama iz razreda:

“Prvo me Marija odvela na jedno mračno mjesto, puno sjena te bolnog i tužnog stenjanja. Zvala ga je ‘mjesto očaja’, a to je bio kraj puta koji vodi od Božjega svjetla. Putovali smo na mnoga mjesta, preko zvijezda, sve dok nismo došli do mjesta obasjana zlatnim svjetlom i ispunjena srećom, smijehom i pjesmama koje su pjevali radosni glasovi, pa sam pomislila kako duše svih ljudi koji su živjeli na zemlji ondje lebde i veličaju Boga.

Nisam nikoga mogla vidjeti, kao ni na mjestu očaja, samo sam čula njihove glasove. Upitala sam Mariju zašto mi ne dopusti da vidim te sretne ljude, na što je ona rekla: ‘Ne možeš ih vidjeti dokle god živiš na Zemlji.’

No, tko god ti ljudi bili, oni su mene mogli vidjeti. Jedan mladolik glas, premlad da bih znala pripada li dječaku ili djevojčici, obratio mi se tako prijateljski i s ljubavlju da mi je došlo da zaplačem. Cvrkutavo je rekao: “Alphonsine. To si ti! Alphonsine iz Kibeha, koja je vidjela Blaženu Djevicu! Doista si blažena! I ja sam bila kao ti, vidjela sam je i progonili su me zbog mojih vizija. Pouzdaj se u Blaženu Majku i vjeruj joj jer će te zaštititi.’

Onda sam otvorila oči i našla se u svome krevetu, a sreća s tog mjesta još mi je uvijek prožimala tijelo…”

Gornji tekst je izvadak iz knjige Immaculée Ilibagize i Stevea Erwina “Gospa Kibeška – Marija govori svijetu iz srca Afrike”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete pročitati na linku ovdje.