Ovaj san se tiče Družbe. Noću, 1. prosinca 1884. Don Boscov krik je probudio klerika Vigliettija, njegova tajnika. Iz Don Boscove sobe čuo je bolne krikove, skočio je odmah na noge i počeo osluškivati. Don Bosco je prigušenim uzdisajima ponavljao:

“Ajme, ajme, u pomoć, u pomoć!”

Viglietti je otrčao u Don Boscovu sobu i zapitao:

“O, Don Bosco, Vama je zlo?”

“O, Viglietti”, odgovori on budeći se.

“Nisam mogao, znaš, više disati… Sad mi je dobro. Vrati se mirno u krevet i spavaj.”

Kad mu je Viglieti ujutro po običaju donio kavu, rekao je Don Bosco:

“Ah, Viglieti, ne mogu više ništa. Želudac mi je oštećen od noćnog uzrujavanja. Već četiri noći uzastopce sanjam snove koji me prisiljavaju vikati i umaraju me preko svake mjere.

Prije četiri noći vidio sam dugi red salezijanaca koji su išli jedan za drugim. Svaki je nosio koplje. Na svakom koplju nalazio se papirić s brojem. Na jednom papiriću bio je broj 73, na drugom 30, na trećem 62 itd. Pošto su mnogi prošli, na nebu se pokazao mjesec, na kojem se, dok bi prolazio koji salezijanac, moglo vidjeti broj, ali nikad veći od 12. Nakon broja slijedile su crne točke. Svi salezijanci koje sam vidio išli su sjesti na mrtvačku škrinju.

Evo kratkoga razjašnjenja snu:

Broj na papiriću bijaše broj godina koji je svakome određen. Pojava mjeseca u raznim oblicima i fazama, označavala je zadnji mjesec života. Crne točke označavahu dan u kojem će umrijeti. Kadikad sam ih viđao u skupinama. Ovi će umrijeti skupa, istoga dana.

– Prije tri noći, nastavio je Don Bosco, ponovno sam sanjao. Činilo mi se, nalazim se u velikoj dvorani gdje su brojni demoni imali sastanak i raspravljali o načinu kako bi uništili Salezijansku družbu. Izgledali su kao lavovi, tigrovi, zmije i druge životinje. Ipak im oblik nije bio precizno određen najviše je nalikovao ljudskom liku. Izgledali su kao sjene koje su se povremeno spuštale, povremeno podizale, zatim bi se skratile ili izduljile. Slično bi činila mnoga tijela koja su imala iza sebe svjetlo, što se prenosilo s jedne na drugu stranu odozdo prema gore. Ovaj privid ulijevao je silan strah.

Najednom pristupi jedan vrag kako bi otvorio sjednicu. Za uništenje Salezijanske družbe predložio je samo jedno sredstvo: Proždrljivost. Prikazao je i posljedice ove mane: nemar za dobro, kvarenje običaja, sablazan, nikakav duh požrtvovnosti, nemar za dječake…

Drugi vrag mu na to odgovori: Tvoje sredstvo ne znači sigurnost i neće imati prevelikog uspjeha. S tim se ne može napasti sve članove Družbe, jer će redovnički stol biti skroman a vino odmjereno. Pravilo određuje njihovu svakidašnju hranu a poglavari bdiju i sprečavaju da ne dođe do nereda. Ako bi se tko previše najeo i napio, ne bi mogao druge sablazniti, već bi im se naprotiv zgadio. Nije ovo oružje za boj protiv salezijanaca. Pobrinut ću se ja za drugo, učinkovitije sredstvo. Pomoću njega ćemo lakše ostvariti svoju nakanu, to je: Ljubav prema bogatstvu! Kad se u redovničku družbu uvuče ljubav za bogatstvom, uvuče se ujedno i ljubav za ugodnosti. Na svaki način nastoji se steći privatni imetak, krši se vez bratske ljubavi jer svaki misli na sebe, zanemaruju siromahe i posvećuju se bogatima. Kradu Družbi….

Ovaj je htio nastaviti, ali ustade treći đavao kličući:

– Kakva proždrljivost, kakvo bogatstvo! Malo je salezijanaca koje će svladati ljubav za bogatstvom. Svi salezijanci su siromasi. Imaju malo prilika brinuti se za privatni imetak. Općenito, njihove potrebe za tolike dječake i domove su toliko goleme, tu se potroši i najveće svote. Njima nije moguće gomilati bogatstvo. Ja imam pouzdano sredstvo kojim ćemo u ruke dobiti Salezijansku družbu. To je: Sloboda!

Treba, savjetovati salezijancima, neka preziru pravila i izbjegavaju svoje dužnosti, poglavito one koje su teške i manje časne. Treba ih sukobiti s poglavarima i s različitim mnijenjima, neka odlaze pojedinačno u privatne posjete s izgovorom kako su srdačno pozvani.

Dok su vragovi vijećali, Don Bosco je mislio:

– Znajte, ja dobro pazim na ono što govorite. Samo vi govorite, lakše ću moći spriječiti vaše spletke.

Međutim, ustao je četvrti vrag i povikao:

– Što?! Polomite vi svoja oružja. Poglavari će znati obuzdati ovu slobodu. Otpustit će iz ustanova one koji bi se usudili pokazati buntovnicima protiv pravila. Možda će kojega obuzeti ljubav za slobodom, ali većina će se prihvatiti dužnosti. Ja imam prikladno sredstvo kojim se može pokvariti sve do temelja. Ono leži u mojim rukama njemu će se salezijanci teško suprotstaviti. Bit će to pokvarenost u korijenu. Pozorno me poslušajte:

Treba ih uvjeriti kako učenost mora tvoriti njihovu glavnu slavu. Zatim ih treba navesti neka mnogo uče za sebe, kako bi stekli osobnu slavu. Pri tom neće izvršavati ono što traže Pravila i ne uživaju u znanosti zato što bi ona koristila bližnjemu. Odatle bahatost u ophođenju s neukima i siromašnima, ljenčarenje u Svetoj službi.

Nema više blagdanskih oratorija, nema vjeronauka za dječake, nema više privatnih nižih razreda za podučavanje siromašnih i zapuštenih dječaka i dugih satova ispovijedanja.

Propovijedat će besplodno, jer je takva propovijed spremljena s osjećajem oholosti, s nakanom postići ljudsku hvalu, a ne spas duša.

Njegov prijedlog je bio primljen uz opće odobravanje. Tada je Don Bosco naslutio vrijeme kada bi salezijanci mogli početi smatrati kako bi dobro Družbe i njezina čast morali isključivo opstati u znanosti. Uplašio se pri pomisli kako bi oni to ne samo osobno vršili, nego i otvoreno isticali da baš tako treba raditi.

U vrijeme tog razgovora Don Bosco je stajao u kutu dvorane kako bi sve čuo i vidio. Međutim, jedan vrag ga je otkrio i vičući ga prokazao drugima. Na taj poklik svi su se okomili na njega, urlajući:

– Dovršimo s njim!

Bio je to paklenski ples zlih stvorenja koja su ga gurala, lovila za ruku i za tijelo. Don Bosco je započeo vikati:

– Pustite me, u pomoć!

Konačno se od velikog vikanja probudio, s potpuno uznemirenim želucem.

Snoviđenja svetog Ivana Bosca | Bitno.net