Jedno od najfascinantnijih nemedicinskih čuda koje je potvrdila Kongregacija za proglašenje svetaca zasigurno je ono koje se dogodilo u Španjolskoj, u andaluzijskome gradiću Olivenzi. Tamo je djelovala katolička dobrotvorna organizacija Nazaretski oganj koja je osiguravala hranu za siromašnu djecu iz mjesnoga sirotišta. Dana 25. siječnja 1949. više nisu imali hrane za siročad. Kuharica Leandra Rebollo Vázquez imala je samo tri šalice riže (oko 750 g) i jednaku količinu začinjenoga mesa. To je sve što su imali kako bi nahranili 59 djece.

Žena je zavapila bl. Ivanu Macíasu prema kojemu je gajila duboku pobožnost: “Blaženi, siromasi nemaju što jesti.” Blaženik kojemu se utekla bio je dominikanski misionar koji je umro 1645. u Limi, glavnome gradu Perua. Bio je poznat po tome što je obilazio grad s golemom košarom pod rukom skupljajući kruh za siromašne. Papa Grgur XVI. proglasio ga je blaženim 1837., gotovo dva stoljeća nakon njegove smrti.

Leandra Vázquez stavila je lonac na plinski štednjak i ubacila u nj ono malo riže i mesa, sve zajedno oko kilogram i pol. Na to je dodala ulja, lovora i nekoliko glavica luka, a potom je izišla iz kuhinje. Kada se vratila nakon petnaestak minuta, vidjela je kako se nabubrena riža prelijeva iz lonca. Pozvala je župnikovu majku da joj pomogne prebaciti rižu u drugi lonac. No ubrzo je trebalo tražiti novo posuđe jer se kuhana riža neprestano prelijevala; više su puta morali prebacivati rižu. Sve je to trajalo oko četiri sata – od 15 do 19 sati. Tomu su događaju svjedočili desetci ljudi jer se vijest o čudesnomu loncu iz kojega se neprestano prelijeva riža brzo proširila po okolici. Leandra Vázquez na koncu je izbrojila ukupno 154 obilate porcije hrane, iako je stavila kuhati samo 750 grama riže i otprilike toliko mesa. Jelo je bilo izvrsno i svima je prijalo. I ne samo to: iako se hrana satima kuhala, posljednja je porcija bila jednako svježa i ukusna kao i prva.

Mjesni župnik o. Luis Zambrano, koji je među prvima došao na mjesto događaja, prisjetio se: “Količina riže u prvomu loncu nikako se nije smanjivala unatoč tome što su je cijelo vrijeme prebacivali.” To je potvrdila i nazočna direktorica Nazaretskoga ognja koja je rekla: “Iako su cijelo vrijeme vadili rižu iz lonca u posude, u njemu je ostajala velika količina. Svaki put kada bi prebacili kuhanu rižu u posudu, vidjela sam kako se pojavljuju nova zrna riže, naizgled bijela i tvrda.”

To su ponovila i 22 svjedoka koja su 1960. dala svoj iskaz tijekom kanonizacijskoga procesa. Manja količina riže bila je sačuvana i predana na analizu stručnjacima u laboratorijima u Badajozu i Valenciji. Analize su pokazale da je riječ o običnoj riži, bez ikakvih posebnih karakteristika. Kongregacija za proglašenje svetaca konzultirala je i prof. Giovannija Petroccinija, direktora Instituta za kemiju u Perugi, i prof. Angela Bianchija, direktora Instituta za agrikulturu u Rimu. Oni su potvrdili da se od 750 g riže može dobiti maksimalna porcija od dvije i pol litre. Osim toga, riža koja se kuha više od četiri sata trebala bi se raspasti, a to se nije dogodilo. Stručnjaci su naposljetku priznali kako nema racionalnoga objašnjenja za ono što se dogodilo u Olivenzi. Crkvene su vlasti 1974. priznale čudo, a godinu dana kasnije, 28. rujna 1975., Ivan Macías proglašen je svetim.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Grzegorza Górnyja i Janusza Rosikońa “Dokazi nadnaravnoga”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.