Krajem ljeta 1961. godine susrela sam prvi put oca Antu Antića. Bilo je to u Samoboru, u hodniku franjevačkog samostana koji vodi u sakristiju.

Kad sam ugledala oca Antića, ostala sam kao ukopana. Tako je djelovala njegova pojava na mene. Čula sam da je svetac.Otac Antić me je primijetio i pozvao: “Dođi bliže, kćeri!” Pristupila sam sa svojim dvogodišnjim sinčićem. Bez uvoda rekoh: “Padre, učinila sam to i to.” Otac Antić odgovori: “Idemo u ispovjedaonicu.”

Kad sam mu na tom svetom mjestu predala teret svoje duše, nastavio je on otkrivati moju dušu kao da me pozna od rođenja. Na srcu mi je ležao još jedan veliki teret. Rekla sam ocu Antiću: “Još imam jednu veliku molbu, padre. Recite Isusu da ga molim neka ozdravi mog tatu. On ne ide u crkvu, ali nije bezbožan. Vrlo je dobar. Zimi ne da bacati kruh nego ga namoči i hrani ptičice. Sada leži na umoru u bolnici na Sv. Duhu. Liječnici su nas pripremili te smo spremili crninu. Više nitko ne može izdržati kraj njegova kreveta od zadaha.”

Otac Antić upita koliko je tati godina. Kada sam mu rekla da ima 73 godine, otac Antić me blagoslovi i reče: “Kad tvoj otac ozdravi neka zahvali Gospodinu Bogu sa svetom ispovijedi i pričesti.”

“Ali padre, uzbuđeno uzvratim, on neće ići na ispovijed!”

“Hoće, taknut će ga milost”, uzvrati mi otac Antić.

Ova izjava kao i čitav razgovor s ocem Antićem ulio je u moju dušu nepokolebljivu sigurnost. Otišla sam uvjerena da će moj tata ozdraviti. Tata je doista izašao iz bolnice i živio još do prosinca 1967. godine. Samo zadnju godinu proveo je ležeći. Nakon ozdravljenja 1961. tata se šest puta ispovjedio i primio sv. pričest. Tri puta primio je kod potpune svijesti i posljednju pomast.

Nakon prvog susreta s ocem Antićem otišla sam obogaćena savjetom: “Moli za obraćenje grešnika svaki dan tri Očenaša!”

S. S. (Zagreb)

(“Sluga Božji Dobri otac Ante Antić” – glasilo vicepostulature / br. 1-4 / 1986.)

Sluga Božji fra Ante Antić | Bitno.net