Postoji toliko puno tekstova o Putu svetog Jakova kroz Španjolsku. I sama sam vodila putopisnički dnevnik na internetu koji su mnogi čitali, ali sada sam prvi put zapisala neka svoja razmišljanja koja su se izrodila na samom Putu i nakon njega. Za početak, samo zamisli koliko je kilometara između ovog tvog toplog doma i posla na koji svaki dan putuješ. Zamisli da ujutro ustaješ dovoljno rano kako bi stigao hodati do svog radnog mjesta. Hoćeš li biti mrzovoljan? Hoće li ti biti hladno? Hoćeš li imati uza sebe sve ono što ti je potrebno tog dana? A sada zamisli da ispred sebe imaš put od 800 kilometara. Imaš samo svoj ruksak na leđima i vremena napretek. I onog Prijatelja koji te nosi kada više nemaš snage. On ostavlja one stope u pijesku.

Mi, ljudi, ponekad znamo biti baš neobična stvorenja. Mogu nam drugi govoriti toliko toga, mogu nam svjedočiti svoja iskustva i mi se možemo truditi sve to logički shvatiti, ali ako sami nešto ne iskusimo na vlastitoj koži, teško ćemo uistinu razumjeti bit. Uvijek sam bila bistra, odgovorna, sposobna, uspješna, uzdala sam se u svoje snage. Poprilično sam tvrdoglava i kad mi netko kaže da nešto ne mogu, potrudit ću se dokazati suprotno. Jer, zašto ne? Unatoč svemu tome, nešto je uvijek nedostajalo.

Sve u svoje vrijeme

Mislila sam da znam kakav život želim i trudila sam se slagati tu svoju životu slagalicu, no svaka zatvorena vrata tjerala su me u novi kut. Onda je odjednom ponestalo i novih vrata i otvorenih prozora i shvatila sam da više ne znam kamo, ali da nekamo moram. Dala sam otkaz svome dotad poznatom životu, poslu, obitelji, prijateljima. Bože, ovako više ne ide. Hajde, pokaži mi što mi treba. Što je dobro za mene? Daj mi neki znak da budem sigurna kako radim prave stvari. Trebala sam samoću, tišinu u kojoj ću čuti Boga, i zato sam se uputila prema Santiagu de Composteli u Španjolskoj, jednom od najvažnijih kršćanskih svetišta gdje se čuvaju ostaci svetog Jakova apostola, jednog od prvih učenika koje je Krist pozvao k sebi.

Prije nego li kreneš na Put, svi ti kažu da je Camino život u malom, ali to shvatiš tek kad si na samom Caminu. U tišini počneš slušati Božji glas, u oskudici kreneš cijeniti svaku sitnicu, neprekidno zahvaljuješ na svakom daru, u svakoj boli pronalaziš svrhu, cilj i sreću. Da, sreću. Zvuči nevjerojatno, ali cijela naša vjera je nevjerojatna jer Bog oduvijek od nas traži nevjerojatne stvari. ”Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake.” (1. Korinćanima, 27)

Složila sam u ruksak sve što sam mislila da ću trebati tih mjesec dana na putu. Ivana Hrabra, Ivana Neustrašiva, a zapravo sam znala da su to samo maske koje sam gradila svih ovih 30 godina i malo je reći da sam se iznutra tresla kao šiba. U ovom svijetu se moraš dokazati. U ovom svijetu moraš nešto vrijediti. U ovom svijetu moraš biti jak jer slabe gaze i moraš biti velik jer nitko ne vidi male.

Bog te voli

Prvo što sam iskusila i naučila jest da me Bog voli. On me zamislio ovakvu i kao takva Njegovo sam savršeno stvorenje. Ako ćemo gledati onu našu nelogičnu vjeru, onda su i moje mane i nesavršenosti ovdje da me nauče nešto. One su ovdje da i preko njih proslavim svoga Stvoritelja. Na putu sam imala toliko vremena za razmišljanje da sam se sjetila i nekih smiješnih stvari iz svog djetinjstva. U pubertetu nisam voljela svoj nos i puno sam vremena provodila maštajući o tome kako bih izgledala da je drugačiji. Danas volim svoj nos i ne bih ga mijenjala nizašto! Što ne volim danas, a voljet ću sutra ili za 20 godina? Bog želi da uspijem i da mi bude dobro, da budem sretna. Ako je na meni da prehodam Camino, prehodat ću ga s Božjim blagoslovom. I prehodala sam ga.

Na samom početku još sam hvatala svoj tempo hodanja. Trebalo je vremena da prihvatim posve novu razinu fizičkog napora prije nego što počnem oslobađati svoje mentalne okove. Ušla sam u jednu crkvicu gdje je jedna hodočasnica sklopljenih ruku plakala na koljenima. Išla sam se pomoliti svome Bogu, a već sam u mislima osudila nepoznatu ženu. Nisam morala ništa reći naglas, dovoljno je što sam pomislila. Nakon tjedan dana, i ja sam bila ta hodočasnica sklopljenih ruku koja je ridala u jednoj crkvi. Tog dana nisam mogla kontrolirati svoje crne misli. Bilo mi je teško hodati i nisam vidjela smisao tolike muke. Bila sam stranac u nečijoj zemlji. Nisam se osjećala prihvaćeno, a onda sam na ulazu u logroñsku crkvu na plakatu pročitala ”Hodočasniče, kamo vodi tvoj put? Ja sam Put, Istina i Život”. Nakon obilaska, na samom izlazu bila je postavljena vrtna garnitura za kratki odmor hodočasnika, na stoliću je stajala poruka ”Hrana za tijelo i dušu”, a pored nje letak s biblijskim tekstovima za razmatranje, tanjurić s keksima i vrč vode. Bio je to okidač jer sam istog trena imala osjećaj kao da sam ušetala u majčin dom u kojem mi ona govori: ”Kćeri moja, što hoćeš da ti napravim za ručak?” Bože, hvala ti što me učiš. Hvala što mi otvaraš oči. Hvala ti što znaš što mi je potrebno. Ne želim više suditi…

Vrhunski slikar i njegove slike

Kada hodaš 800 kilometara, onda vidiš i planine, rijeke i potoke, gradove, šume, pustinju, različite ljude, a vidiš i kako se sam mijenjaš. Odrasla sam na selu i uvijek sam bježala u grad, a na Caminu sam ipak najviše voljela hodati kroz prirodu i fotografirati baš svako stado ovaca i njihovog pastira, magarce, krave i konje. Nekad bih se zaustavila, jednostavno sjela na travu i samo se divila toj nevjerojatnoj slici ispred sebe. Ako je Bog stvorio svaku tu životinju, ako je svaku travku stavio na njeno mjesto i isklesao te planine, postavio sunce na nebo i mjesec i zvijezde, ako je stvorio sve te boje i tolike nijanse, mene ovako malenu postavio usred svega da se tome divim i ako sve to izgleda toliko veličanstveno, koliko je tek veličanstven taj Stvoritelj koji je sve to zamislio? Velik si, Bože… Toliko si velik da ne mogu pojmiti Tvoju veličinu.

Naš je svaki dan prepun čuda. Uhvatio si tramvaj, stigao u pekaru baš kad su izvadili topli kruh iz peći, uspio kupiti ulaznicu za koncert najdražeg benda, imaš toplu vodu kad se ideš kupati, u svom se krevetu možeš naspavati. Koliko si svjestan toga? Koliko se sjetiš zahvaliti na ovim naizgled običnim stvarima? Kada je tvoje vrijeme u kupaonici nakon prijeđenih 35 kilometara ograničeno na 15 minuta kupanja poluhladnom vodom i kada spavaš u spavaonici s tridesetak biciklista koji simfonijski hrču, onda se veseliš što tvojim nogama odgovara hladan tuš, veseliš se što su izumljeni čepići za uši i što je tvoja vreća za spavanje poput najraskošnije postelje u koju si ikad legao, samo zato što si preumoran. Netko bi rekao da imaš malo, ali imaš sve. Dogodila su mi prava mala čudesa, ali samo zato što sam ih tako doživjela. Na put sam krenula bez ikakve mape, a već mi je drugog dana jedan Peter iz Irske poklonio svoj vodič na Caminu s mapama cijelog puta. Kada sam istegnula mišić, nepoznati dobročinitelji iz Francuske poklonili su mi kineziološke trake koje su mi ublažile bol. Kada nisam mogla hodati, australski bračni par ponudio se nositi moj ruksak do 7 km udaljenog Carrión de los Condesa. Kada sam se toliko zaželjela čitanja, naišla je jedna mlada Njemica sa Steinbeckovom knjigom koju sam oduvijek željela pročitati i, naravno, posudila mi ju je. Hodala sam 29 dana i svaki dan se dogodilo barem jedno takvo maleno čudo. Kažem, imala sam najmanje ikad, a dobila sam uvijek što sam trebala. Bože, hvala ti što me veseliš svaki dan…

Koristi moje oči, moje uši, moja usta, ruke i noge

Iako je Camino hodočasnički put, mnogi putnici nisu i hodočasnici. Na Putu sam srela mnogo više rekreativaca nego vjernika. Već nakon desetak dana neprekidnog hodanja izgradiš kondiciju. Jedan dan nisam željela prestati hodati u uobičajeno vrijeme. Razgovarala sam s Njemicom o mojim razlozima odlaska na Camino i razgovor je očekivano skrenuo na teme o kojima sam se uvijek bojala razgovarati s ljudima koji nisu vjernici – o Bogu, vjeri i religiji. Kako objasniti svoju vjeru nekome? Nije li vjera vjera upravo zato što je znanstveno neobjašnjiva? Uvijek sam strepila da ću ostati nedorečena u svojim objašnjenjima. Ipak, kada sam joj pričala o Majci Tereziji i o svemu što je činila, o njenoj ljubavi prema Kristu i siromašnima, prepoznala sam u Johanni onaj plamičak vjere koji se počeo rasplamsavati. Sve je više pitala, a ja sam joj sve više govorila. Kako sam doživjela toliko lijepih stvari od drugih ljudi na Caminu, poželjela sam i ja davati. Kako sam imala osjećaj da mi progovara kroz druge, tako sam Ga molila da koristi moje oči, moje uši, moja usta, ruke i noge. U tom sam trenutku shvatila kako moja molitva ima ploda. Dok sam hodala s Johannom tim prašnjavim puteljkom u dva popodne, dok je sunce toliko nemilosrdno sjalo da smo se obje zacrvenile u licu, shvatila sam da se smijem jer ne govorim ja, nego On stavlja riječi u moja usta. On rasplamsava plamen vjere u njenom srcu. ”Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.” (Mt 18,20 )

Jedan kilometar uspona, pet kilometara ravno, pet kilometara spusta. To ću zauvijek zapamtiti o Pirinejima i njihovoj zadnjoj dionici. Prije Camina, nikad nisam voljela uspinjanje na Sljeme, ali sam obožavala kad smo se vraćali doma s planine. Sve je nekako bilo lakše. Pirineji su definitivno drugačiji. Kada sam se uspinjala i patila noseći svoj ogromni ruksak, veselila sam se spustu, a kada sam stigla do spusta, požalila sam nakon svega par koraka. Mišići su me puno više boljeli kod silaska niz planinu jer još nisu bili izgrađeni. Ako ovu situaciju preslikamo u život, onda shvatiš da se ponekad toliko veselimo stvarima koje možda nisu najbolje za nas. Sreću i smisao treba pronalaziti baš u svemu. I u usponu, i u ravnom hodu, ali i u padu. Možda ne vidiš širu sliku, ali On sigurno vidi. Uzdaj se.

Moji se prijatelji šale da sam hrčak. Stan mi je prepun stvari. Uvijek uzimam odbačene knjige i teško se odvajam od nefunkcionalnih stvari jer ”možda će jednom poslužiti nečemu”. A neće. Kada mi je ruksak na Caminu bio pretežak, naučila sam procijeniti što je bitno i toliko vrijedno da nosim na svojim leđima, a što moram odbaciti. Kada sam se riješila viška, ruksak više nije bio toliko težak. Danas puno racionalnije kupujem, ali i dalje se borim s udomljavanjem knjiga. Korak po korak. Koliko stvari ti imaš? Koliko radiš da bi imao novce kojima bi kupio stvari koje zapravo ne trebaš? Vrijede li doista svi ti tvoji prekovremeni sati? Kada si posljednji put napravio nešto što te izgradilo? Zbog čega si se osjećao bolje i vrjednije? Je li te to usrećilo? Jesi li ti usrećio nekog drugog? Ponekad kasno shvatimo da je vrijeme važnije od stvari. Sjeti se promisliti pri sljedećoj kupnji trebaš li to zaista. Možda ćeš do kraja godine uspjeti uštedjeti određenu novčanu svotu koja će postati školarina jednom djetetu u Subukiji. Možda ćeš moći pomoći siromašnijem. Možda ćeš nekome zauvijek promijeniti život. Stvar je volje.

Nikad nisam bila svjesnija prolaznosti života nego kad sam hodala Camino. Pored označene staze često se mogu vidjeti spomen-ploče podignute hodočasnicima koji su umrli hodajući prema Santiagu. Mnogi su na Putu već zreli ljudi koji su počeli ostvarivati svoje želje otkako su u mirovini. Postala sam svjesna svojih želja i snova više nego ikad. Imam li dovoljno života za ostvariti sve što sam ikada htjela? Kada ću ja završiti ovozemaljski život? Ne želim živjeti život onako kako drugi misle da ga svatko treba živjeti. Ja sam posebna. Ti si poseban. Svatko ima svoj put iako se svi srećemo. ”Ono što ja mogu učiniti, ti ne možeš… Ono što ti možeš učiniti, ja ne mogu. Ali zajedno možemo učiniti nešto lijepo za Boga”, govorila je Majka Terezija. Ne gubi svoj dan jer ne znaš koji je tvoj čas. Ne budi živi mrtvac nego se pokreni. Ne dimi nego gori!

Tko je na tvojoj strani?

Voljela sam svoju samoću. Dok su drugi hodali u grupicama, razgovarali i smijali se, ja sam pretresala puno toga u svojoj glavi. Znate kako svi imamo onu jednu ladicu u kući u koju strpamo sve – kemijske, odreske od računa, posjetnice, pozivnice za vjenčanje, fotografije koje nam više ne stanu u foto album, gumice, čepove? Imam osjećaj da mi je stanje uma bilo takvo. Sve je tu, ali treba malo kopati i preorganizirati. Prošetala sam pored jedne glasne grupe mladih Amerikanaca koji su namještali vezice svojih ruksaka i pogledali moju gromadu na leđima. Pitali su me kako mi nije teško, a ja sam se samo nasmijala. Imam snimku na diktafonu nakon tog susreta gdje sam improvizirala na jednu kratku melodiju s gospel prizvukom – ”I got my Jesus on my side”, pjevušila sam iako sam bila poprilično uzdihana, a u pozadini se čuju moji koraci i lupkanje planinarskih štapova.   

Svaki dan sam plakala. Nisam plakala jer sam bila tužna i samo sam jednom plakala jer sam zaista bila fizički slomljena, ali redovito sam plakala nakon svake svete mise. Bila sam preplavljena zahvalnošću i imala sam osjećaj da je moje krhko tijelo premalo da bi čuvalo tolike emocije u sebi. Kada nisam zadržavala suze, imala sam osjećaj da mi se duša puni velikim mirom i ljubavlju. Nekako je to teško opisati riječima. U našoj je kulturi prihvatljivo pokazivati one pozitivne emocije, dok suze govore da nešto nije u redu pa ih mnogi skrivaju. U Španjolskoj sam srušila tu granicu, a zagrljaji koje sam primila i poljupci nepoznatih ljudi koji su pored mene sjedili da me utješe i bodre, od ljudi koji su mi obećali da će misliti na mene i moliti se da dovršim svoj Camino, dali su mi nevjerojatnu snagu. Koliko jedna naizgled jednostavna gesta može nekome značiti sve? Možda ne možemo baš uvijek misliti na to, ali možemo barem pokušati osvijestiti da smo ovdje jedni za druge.

Kada sam prije svitanja izlazila iz Burgosa, u mraku sam imala širom otvorene oči. Neki su se Španjolci vraćali iz ludog večernjeg izlaska, a ja sam tražila između bliještećih reklama i prometnih znakova žute strelice koje označavaju put na Caminu. Tada sam spoznala koliko je jednostavnije prolaziti kroz neko seoce s jednom glavnom ulicom. Tamo odmah primijetiš znak koji tražiš. Kada pojednostaviš život, puno je lakše pronaći strelice koje te vode u pravom smjeru. To zapamti.

Kada dolaziš ka cilju, korak postaje lagan, a breme slatko. Hodala sam i s fra Marinom Karačićem u slušalicama, a osjećala se kao da je napisao glazbu za soundtrack mog života:

“Jesam li ono što si stvorio? Onakav kakvog si me želio? Jesam li glas koji daje od sebe sve, da Tvoje ime svijetom odjekuje? Mnogo toga ne zaslužujem, ali Ti mi sve u ljubavi daruješ. Koliko srce Tebe žedno je, samo Ti to znaš. Kroz pustinju ako moram proć’ i bez glasa Tvog, sam kroz dugu tamnu noć, kroz vatre velike i vode duboke, ja sam spreman.”

Na trgu ispred katedrale u Santiagu ponovno sam srela svoje nove prijatelje, suputnike s kojima sam povremeno hodala. Umorni i izranjeni, opaljeni suncem, svi smo redom imali najveće osmijehe na toj zajedničkoj fotografiji na kojoj smo se grlili. S molitvama i nakanama došla sam na grob svetog Jakova, zahvalna na svakom danu i svakoj lekciji.  

Sunce

Posljednji dan gledala sam zalazak sunca u Muxiji. Veliki valovi su se razbijali na kamenoj obali. Divila sam se njihovoj snazi i prvi put sam zamislila Božju silinu, a sama se osjetila manjom od makova zrna. Sunce je nestajalo u izmaglici na oceanu, ali na nebu je ostajala Sunčeva svjetlost. Nisam željela trepnuti jer sam znala, ako jednom zaklopim oči, potpuno ću ga izgubiti. Utonula sam u duboku meditaciju. Naša djela su baš poput te svjetlosti. Ostavljamo trag u životu drugih ljudi baš kao što ovo sunce ostavlja svoju svjetlost na nebu. Mlado sunce s visine, obasjaj moj život nekim novim sjajem…

”Bog zna koliko nam je samoće potrebno”, kaže Thomas Merton u svojim redovničkim memoarima. Nisam znala koliko je meni samoće potrebno, ali na Caminu sam je prigrlila. Znam da ću se jednom vratiti na Put jer sam se zaljubila u takav način života. Otkrila sam ovisnost o Bogu. Otkrila sam kako je biti kap vode na Njegovom dlanu. Iako se ovdje u gradu rijetko budim u zoru, znam da ću opet voljeti ustajanje u mraku i čekanje zore u hodu. Voljet ću neizvjesnost u kojem ću mjestu prespavati i koga ću na putu sresti. Opet ću zavoljeti kišu i ljekoviti miris borove šume od kojeg mi se šire pluća nakon nje. Veselit ću se svakom dobrom djelu i najljepšoj Slikarevoj slici. Hodat ću bez straha nepoznatim putem i vjerovati.

Isus će mu: ”Idi, vjera te tvoja spasila!” I on odmah progleda i uputi se za njim. (Mk 10,52)