SVETICA DANA

Više od trinaest godina živjela samo od Euharistije – blažena Aleksandrina

Aleksandrina Maria de Costa je portugalska mističarka koja je trinaest godina sve do svoje smrti živjela bez ikakve hrane. Više je puta proživljavala muku Kristovu, a jednog je dana čula kako joj Isus progovara: ‘Više nećeš jesti na Zemlji. Tvoja hrana bit će moje tijelo; tvoje piće bit će moja božanska krv…’ Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 1996. godine.

Aleksandrina de Costa

Neki hodočasnici Gospi Fatimskoj upute se i prema gradu Balasaru koji se nalazi kilometrima sjevernije od Fatime. Grad Balasar postao je poznat godine 1832. kad se dogodio jedan neobičan fenomen: komad zemlje poprimio je oblik velikog križa koji još uvijek možete vidjeti u unutrašnjosti kapele koja je sagrađena na njemu. Taj je čudesni znak bio priprema i najava događaja koji će započeti stoljeće kasnije a odnose se na Aleksandrinu Mariju de Costa i njezino proživljavanje Kristove muke te življenje jedino na dnevnoj Euharistiji punih trinaest godina.

Aleksandrina Maria de Costa rođena je godine 1904., a velika joj se tragedija, koja ju je obilježila do kraja života, dogodila 1918. kada je bila u kući sa svojom sestrom Deolindom i još jednom djevojkom. Tada su tri muškarca pokucala na ulazna vrata. Jedan od njih već je prethodno uznemiravao Aleksandrinu i pokušavao je napasti. Sada su provalili u kuću. Aleksandrina je htjela zaštititi svoju čistoću te je skočila s gornjeg prozora. Muškarci su pobjegli, a Aleksandrina je kralježnica bila nepovratno ozlijeđena. Šest godina kasnije postala je nepokretna i doživotno vezana uz krevet. I najmanji pokret značio je strašnu bol i patnju. No, polako je počela rasti u svojoj predanosti Gospodinu. Shvatila je smisao svoje patnje kao poseban put kojim sudjeluje u spašavanju mnogih ljudi. Primala je svetu pričest svaki dan i svoje misli često usmjeravala prema euharistijskom Isusu u svetohraništu.

Prvu ekstazu doživjela je 1931. godine kada je čula kako joj sam Isus govori: ‘Ljubav, patnja i zadovoljština.’ Vidjela je u tome svoj poziv kako bi sudjelovala u spasenju i zbližavanju svih nas Bogu. Pod izričitom naredbom svog duhovnika, diktirala je svoju životnu priču svojoj sestri, iako ju je đavao napastovao mišlju da prekine s pisanjem duhovnog dnevnika.

Godine 1936. Gospodin joj je rekao neka prenese poruke Fatime i neka poziva na posvećenje svijeta Bezgrešnom Srcu, a ona je zauzvrat ponudila svoj život. U jednoj njezinoj ekstazi Isus joj je rekao: ‘Budi uza me u Presvetom Sakramentu. Ostajem u svetohraništu dan i noć čekajući da dam svoju ljubav i milost svima koji mi dolaze. Ali, tako ih malo dolazi. Napušten sam, osamljen, povrijeđen… Mnogi ne vjeruju u moje postojanje i prisutnost. Ne vjeruju da sam živ prisutan u svetohraništu. Proklinju me. Ima i onih koji vjeruju u mene ali me ne ljube i ne hrane se Euharistijom. Žive kao da me nema… Ti si izabrala ljubiti me u svim svetohraništima gdje me možeš kontemplirati ne tjelesnim, nego duhovnim očima. Zaista sam prisutan u svetohraništu kao i u nebu, tijelu, krvi, duši i božanstvu.’

Od listopada godine 1938. Aleksandrina počinje proživljavati Kristovu agoniju. Proživjela ju je i do 180 puta. Do 1942. trpjela je u šutnji i skriveno od očiju drugih, no nakon članka o njoj objavljenog u novinama, hodočasnici su navalili na nju svojim molbama i preporukama da se moli za njih. Kroz Veliki tjedan te iste godine Isus joj je rekao: ‘Više nećeš jesti na Zemlji. Tvoja hrana bit će moje tijelo; tvoje piće bit će moja božanska krv…’

Na Veliki petak godine 1942. počela je sa svojim potpunim postom koji je trajao i više od trinaest godina sve do njezine smrti. Jedina hrana koju je njezino bolno tijelo primalo bilo je svakodnevno jutarnje primanje svete pričesti. Vijest o Aleksandrinu postu proširila se jako brzo pa je još više naroda pohrlilo k njoj. Neki su bili sumnjičavi u vezi njezina posta te su optuživali nju, njezinu majku i sestru za prijevaru. Zbog toga je Aleksandrina pristala na medicinski nadzor. Njezin ju je liječnik pitao: ‘Zašto ne jedeš?’ Odgovorila je: ‘Ne jedem jer ne mogu. Osjećam se sitom. Ipak, imam čežnju za hranom.’ Odlučili su je prevesti u obližnju bolnicu kako bi kroz trideset dana bolje mogli promatrati njezin post. U bolnici su je neki pokušali nagovoriti da uzme hranu. Liječnik zadužen za njezin slučaj nije joj bio sklon te je medicinskim sestrama rekao da je sigurno u nekom trenutku bio prevaren, pa je odlučio Aleksandrinu zadržati u bolnici još deset dana. Pokazivali su joj slasnu hranu ne bi li u njoj izazvali želju za jelom. Kad je test napokon završio, liječnik je rekao da će je doći posjetiti ne kao liječnik – špijun, nego kao prijatelj koji je izuzetno cijeni. Slijedi dio medicinskog izvještaja: ‘Njezina apstinencija od krute i tekuće hrane bila je potpuna tijekom cijelog vremena provedenog u bolnici. Svjedočimo, također, da je sačuvana njezina tjelesna težina, a temperatura, disanje, tlak, puls i krv su posve normalni. Mentalne su funkcije bile trajne i bistre i kroz vrijeme provedeno u bolnici nije imala nikakvih prirodnih potreba… Zakoni fizike i biokemije ne mogu pojasniti što je ovu bolesnu ženu održavalo na životu…’

Dok medicinska znanost nije mogla objasniti, objašnjenje je bilo vrlo jednostavno. Isus joj je rekao: ‘Ti živiš samo od Euharistije jer želim svijetu dokazati snagu Euharistije i snagu mog života u dušama.’

Umrla je 13. listopada 1955. godine a da je više od trinaest godina kao hranu primala samo svetu pričest.

Kad budete hodočastili Gospi Fatimskoj, posjetite Aleksandrinin grad Balasar, gdje možete navratiti u njezinu kuću, vidjeti njezinu sobu, a možete posjetiti i mjesnu crkvu gdje je pokopana s lijeve strane oltara.

Na čudesni život sada blažene, a uskoro i svete Aleksandrine, podsjetile su me na Isusove riječi u današnjem Evanđelju: ‘Ja sam kruh života. Koji dođe k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.’

Svijetu je iracionalno i glupo misliti da se kruh pretvara u Tijelo Kristovo. Jednako je iracionalno i glupo misliti da čovjek može preživjeti trinaest godina hraneći se samo svetom pričešću. Ali, jedno nije manje iracionalno od drugog. Aleksandrina je Isusov znak svijetu koji nas treba podsjetiti na njegovu stvarnu prisutnost u Euharistiji. Preporučujem vam da pročitate Aleksandrinin životopis jer mislim da ćete imati velike koristi od toga. Godine 1996. papa Ivan Pavao II. je proglasio Aleksandrinu službenicom Božjom, a 25. travnja proglasio ju je blaženom.

Zapisi bl. Aleksandrine o svom ‘usponu na Kalvariju’

– Samo nekoliko riječi, jer moja snaga ne dopušta više. Prošla sam lošu noć. Nisam mogla pronaći položaj. Tako dani prolaze, neki bolji a neki još gori, s križem Gospodina koji mi daje. (6. studeni 1933.)

– U noći sa subote na nedjelju ne znam što je prošlo kroz moju glavu. Probudila sam se i činilo mi se da umirem. Ovaj čudan fenomen ponavlja se često ali traje kratko vrijeme. (28. ožujka 1934.)

– Moja patnja je znatno povećana, a ja sada mogu uzeti samo tekućine u manjim količinama zbog oteklina usta. (8. ožujka 1934.)

– Imala sam lijep Uskrs uz prisutnost živog Isusa: osim fizičkih patnji, on mi je dao i duhovne patnje. (7. travnja 1934.)

(zabilježio fra Mariano Pinho SJ)

Autor: Tommy Lane

S dopuštenjem preuzeto iz časopisa Book

Objavljeno: 13. listopada 2015.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi