Nakon mučeničke smrti sv. Jakova Mlađega, prvog jeruzalemskog biskupa, oko godine 62. preostali učenici izabrali su Šimuna za njegova nasljednika. To je zabilježio otac crkvene povijesti Euzebije u svojoj “Crkvenoj povijesti”.

On misli da je to bilo nakon razorenja Jeruzalema, što ne odgovara istini. Daleko je vjerojatnije da je to bilo prije, i da se za opsade Jeruzalema Šimun sklonio u Pellu. Gospodin, koji je prorekao i razorenje Jeruzalema, opomenuo je svoje učenike da tada bježe. Šimun je za to znao i zato je pošao u Pellu. Svojim boravkom u Pelli zameo si je trag pa se tako kao Gospodinov rođak nije morao pokazati u Rimu po naredbi cara Vespazijana i Domicijana.

Sv. Šimuna su za progonstva prvih godina carevanja cara Trajana optužili pogani i Židovi da je kršćanin i Davidov potomak. Godine 107. bio je dugo mučen, a zatim raspet. Pobudio je i čuđenje i divljenje gledatelja pa i samoga konzularnoga legata Tiberija Klaudija Attika, jer je bio starac od 109 godina, a od toga biskup 43 godine. Kako je bio Gospodinov suvremenik, pa čak i rođak, zanimalo bi nas mnogo više iz njegova života, ali, na žalost, vjerodostojni izvori o tome šute.

Za štovanje sv. Šimuna u zapadnoj Crkvi imamo prve podatke u Adonovu martirologiju, a spominje ga i Rimski martirologij kao i knjige o svecima i mučenicima na Istoku. Svi ga od reda slave kao Kleofina sina. Na Zapadu se neke crkve kao npr. u Brindisiju, Bologni i Bruxellesu ponose što imaju njegove relikvije. Međutim, predaja je o njihovoj vjerodostojnosti posve nesigurna.