UPOZNAJTE SVECA DANA

Sveti Arkadije – nije htio žrtvovati ‘bogovima’ pa su mu za kaznu odsijecali ud po ud

Današnji svetac, sv. Arkadije, živio je u III. st. kao jedan od najuglednijih građana Cezareje za vladavine cara Valerijana, velikog progonitelja kršćana.

sveti arkadije

Foto: www.photobucket.com

U nizu svega velika i divna što se u krilu Crkve dogodilo kroz 2000 godina njezine povijesti, ide bez svake sumnje i stvarnost mučeništva. Činjenica je da je u svako doba Krist u Crkvi imao junaka koji su za istinu vjere bili spremni staviti sve na kocku, pa čak i vlastiti život. Naše doba, kad Crkva u nekim zemljama još uvijek krvari, postaje opet osjetljivo za pojavu mučeništva. O njemu je progovorio i II. vatikanski sabor koji naučava:

“Budući da je Isus, Božji Sin, pokazao svoju ljubav dajući svoj život za nas, nitko nema veće ljubavi od onoga koji dade svoj život za Nj i za svoju braću. Zato su već od prvih vremena neki kršćani bili pozvani i bit će uvijek pozivani da dadu to najveće svjedočanstvo ljubavi pred svima, osobito pred progoniteljima. Zato mučeništvo, po kojem učenik postaje sličan Učitelju, koji je slobodno primio smrt za spas svijeta, i s njim se izjednačuje u prolijevanju krvi, Crkva smatra kao osobit dar i najveći dokaz ljubavi. Iako se to daje malobrojnima, ipak treba da svi budu pripravni priznati Krista pred ljudima i slijediti Ga na putu križa za vrijeme progona, bez kojih Crkva nije nikada.” (Dogmatska uredba o Crkvi Svjetlo naroda)

Jedan od tih divnih svjedoka vjere i ljubavi bio je i naš današnji svetac sv. Arkadije. Živio je u III. st. kao jedan od najuglednijih građana grada Cezareje u Mauretaniji za vladavine cara Valerijana, velikoga progonitelja kršćana. Arkadije je bio revan kršćanin koji je svoje kršćanstvo shvaćao posve ozbiljno. Kad je car Valerijan, god. 253. izdao protiv kršćana svoje prve progoniteljske dekrete, Arkadije se povukao u samoću da se razmišljanjem, molitvom, jačanjem volje i pokorom pripremi za eventualno mučeništvo. Znao je dobro da je čovjek od naravi i prepušten sam sebi veoma slab i zato je tražio snage od Onoga koji je Jedini može dati. Svoje imanje i svoja dobra dao je na upravu povjerljivom prijatelju.

Kad su mjesne vlasti primijetile da ga nema kod propisanih žrtava bogovima, poslale su vojnike u njegovu kuću da ga dovedu na žrtvovanje.

Kada ga nisu našli, uhvatiše umjesto njega upravitelja njegovih dobara. Ta je vijest doprla i do Arkadija. On se odmah vrati iz osame, prijavi sucu, tako da njegov prijatelj ne mora trpjeti umjesto njega.

Rekao je sucu: “Ako moj prijatelj leži u zatvoru umjesto mene, molim te, otpusti ga jer on je nevin! Ovdje sam dobrovoljno i spreman sam položiti račun.”

Sudac se obradovao zbog tolike plemenitosti njegova srca, pa mu je odvratio: “Ako se sada odlučiš da žrtvuješ bogovima, oprostit ću ti taj bijeg.”

Arkadije odgovori odlučno i neustrašivo: “Što?! Zar misliš da će Božji sluga iz straha da ne bi izgubio ovaj bijedni život, prestrašiti se i počiniti idolopoklonstvo?!”

Sucu se tako jasna riječ učini kao prekršaj protiv cara i države, koji se moraju poštivati kao kakva božanstva, pa zapovjedi da Arkadiju odsijecaju ud za udom. I odmah ga pograbiše krvnici da na njemu izvedu tu okrutnu i nečovječnu presudu. Arkadije je stenjao trpeći nepodnosive muke, povremeno gubio svijest, ali se nije dao slomiti. Na kraju su mu ostali samo trup i glava. U srcu je molio snagu od Gospodina da ostane vjeran do konca. I krvnici su slušali kako govori sam sebi: “Sretni udovi, sad ste mi tek postali pravo dragi i dragocjeni, jer odsada doista pripadate Bogu, budući da ste Mu prineseni za žrtvu!”

Posljednjim silama obratio se i sakupljenom narodu: “Vi gledatelji ovoga krvavoga prizora, znajte da su sve muke malene za onoga čiji je pogled upravljen na vječnu krunu!”

Nakon tih riječi, sveti je i neustrašivi mučenik preminuo. Njegova smrt bila je i njegova pobjeda.

Strahovita progonstva kojima je Crkva bila izložena kroz prva stoljeća povijesti, bila je za nju i izvorom velikoga blagoslova. Krv mučenika postala je sjemenom iz kojega su nicali novi kršćani. I tako je, unatoč svim progonstvima, broj vjernika neprestano rastao što je očit znak i dokaz božanskoga podrijetla naše svete vjere.

Svjesna blagoslova svojih mučenika Crkva ih je odmah od početka počela štovati, a to je štovanje i danas živo i u duhu vjere posve opravdano.

Josip Antolović SJ | Bitno.net

Objavljeno: 12. siječnja 2017.

Možda vam se svidi