UPOZNAJTE SVECA DANA

Sveti Anzelmo Canterburyjski – sve svoje talente stavio je u službu Crkve

Ljubav prema Bogu, kojom je bio prožet, budila je u njemu bol nad vlastitim grijesima pa moli: “Daj mi, Gospodine, u ovome progonstvu kruha boli i suza, za kojima čeznem više nego za obiljem svih naslada!”

sveti anzelmo canterburyjski

Foto: www.imagendesantos.com

Sveti Anzelmo u širokim slojevima Božjega naroda nije tako poznat, popularan i obljubljen svetac kao neki drugi. No, tko čita njegova filozofska, teološka i mistična djela, osobito njegove molitve, ostat će zadivljen i pomalo od njega osvojen, zavoljet će ga. Njega su voljeli i njegovi suvremenici, a jedan je njegov učenik zapisao “da je Anzelmo bio najljubazniji čovjek svoga vremena”.

Sveti Anzelmo rodio se god. 1033. u Aosti, u sjevernoj Italiji. Nije to veliki grad, danas broji oko 30.000 stanovnika, ali je zato vrlo star. Bio je poznat kao Augusta Praetoria već u rimsko doba. Iz toga se vremena sačuvao još i danas Augustov trijumfalni luk.

Anzelmova je majka Ermenburga bila u srodstvu sa savojskim grofovima. Otac mu Gundulf bio je rodom iz Lombardije. Anzelmo je proveo mladost u rodnom gradu, gdje ostade sve do god. 1056. Već tada je osjećao sklonost prema monaškom životu. Benediktinci su tada bili glavna i gotovo jedina redovnička snaga Europe. Anzelmo je volio svoju majku pa ga je njezina bolna smrt pogodila. Poslije majčine smrti došao je u sukob s ocem i zauvijek ostavio rodnu kuću i grad. Kroz tri je godine proveo po Francuskoj lutalački život, o kojem malo znamo.

U normandijskom gradu Beču živio je tada kao prior benediktinskog samostana glasoviti učenjak Lanfranc, koji kasnije postade nadbiskup u Canterburyju. Glas o njemu privukao je i Anzelma u samostan u Beč. Prior je odmah uočio izvanredne sposobnosti mladoga čovjeka, te ga počeo poučavati i to s najvećim uspjehom, jer je Anzelmova duša bila žedna znanja. Nakon zrelog razmišljanja, ali i kolebanja, Anzelmo je i sam prihvatio redovnički život, tako je god 1060. postao benediktinac. Već tri godine kasnije, postaje prior samostana, a god. 1078., opat. Našao je svoj poziv i u njemu se osjećao sretnim. Bit je toga poziva u tome, što je na osobit način pronašao Boga, Njime bio tako zahvaćen da mu se posve predao i posvetio. Njegov život postade potpuna služba Bogu. Monah benediktinac nije nikad sam, on živi u zajednici braće i skupa s njima služi Bogu po benediktinskoj lozinki: “Moli i radi!”

Redovnička sredina bila je za Anzelma vrlo pogodna da se razviju njegovi bogati talenti, a još više da budu iskorišteni pisanjem i poučavanjem. Anzelmo je mnogo napisao. Njegovi najstariji spisi potječu iz godina 1070. do 1078. Bile su to godine nakon završene njegove duhovne formacije. On je dozreo i počeo stvarati. Iz toga razdoblja sačuvana su nam njegova prva pisma, molitve i razmatranja. No, osim njih nastadoše i njegova vrhunska ostvarenja o Božjoj opstojanosti i biti. To su: ‘Monologion’ ili ‘Primjer razmišljanja o vjeri’, te ‘Proslogion’ ili ‘Vjera koja traži razumno opravdanje’. Tim je djelima Anzelmo pokazao svoju filozofsku zrelost. Proslogion mu nosi najjače značajke jasnoga i originalnoga djela.

Anzelmo je bio plodan pisac. Napisao je još čitav niz djela, kao što su: ‘O istini’, ‘O slobodnoj volji’, ‘O padu đavla’. U tim djelima ispituje odnos između istine, pravednosti i slobode. Oko godine 1090., Anzelmo je kao učenjak, pisac i teolog došao u sukob s Roscelinom, kanonikom iz Compiegnea. Taj ga je optužio da podupire krivovjerne poglede na nauk o Presvetom Trojstvu. Anzelmo se obranio protiv te optužbe u jednom pismu biskupu u Beauvais, ali je počeo i s pisanjem vrlo opširne rasprave u kojoj izlaze svoje poglede. Djelo je nakon mnogih odugovlačenja dogotovio tek god. 1094., i posvetio ga papi Urbanu II. Ono nosi naslov ‘O utjelovljenju Riječi’.

Godinu dana kasnije naslijedio je Lafranca na nadbiskupskoj stolici u Canterburyju, i tada počeše za njega teške godine borbi i sukoba s engleskim kraljevima, koji su se sve više uplitali u crkvene poslove. Zato ga i Časoslov Božjega naroda ovako veliča: “Anzelmo urešen bi biskupskom službom. Odvažno se borio za slobodu svete Crkve. Neustrašivim je glasom zasvjedočio da Crkva nije sluškinja, već slobodna Kristova zaručnica.” Zbog svoga stava u obrani prava Crkve dva puta je morao ići u progonstvo.

Zanimljivo je, da je baš u vrijeme borbe s engleskim kraljevima napisao nekoliko teoloških djela od najveće vrijednosti. To su: ‘Zašto je Bog postao čovjekom?’, ‘O izlaženju Duha Svetoga’, ‘O slaganju Božjega sveznanja, predodređenja i milosti za slobodnom voljom’. Prvo je od ta tri djela najvrjednije kao i ‘Proslogion’ među filozofskim djelima.

Posljednje tri godine života Anzelmo je proveo u miru i spokoju u Engleskoj. Umro je 21. travnja 1109. u Canterburyju.

Tek godine 1720., papa Klement XI. proglasio ga je naučiteljem Crkve, a da nikada formalno nije bio kanoniziran. No, o njegovu naslovu sveca nitko ne sumnja, jer Crkva samo kanonizirane svece uvrštava u broj svojih naučitelja. On je svoje visoke, ali i suhe teološke spekulacije nastojao ugrijati i dati im život izljevima svojih osjećaja, koji se pretvaraju u najljepše molitve.

Tako on moli: “Učini, molim Te, Gospodine, da osjetim i po ljubavi što osjećam po spoznaji! Daj da osjetim i osjećajem što osjećam razumom!”

Ljubav prema Bogu, kojom je bio prožet, budila je u njemu bol nad vlastitim grijesima pa moli: “Daj mi, Gospodine, u ovome progonstvu kruha boli i suza, za kojima čeznem više nego za obiljem svih naslada!”

Ime Anzelmo potječe iz staronjemačkoga te znači “od Boga zaštićen”.

Anzelmo je razvio i popularan dokaz za postojanje Boga. Više o tzv. “ontološkom argumentu” možete vidjeti OVDJE.

Josip Antolović, SJ | Bitno.net

Objavljeno: 21. travnja 2017.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi