Malahijina proročka knjiga posljednja je napisana knjiga Staroga zavjeta. Napisao ju je prorok Malahija, Božji glasnik poput Melkisedeka, u drugoj polovici 5. stoljeća prije Krista. Nakon toga uslijedilo je oko 400 godina “šutnje” do sv. Ivana Krstitelja i Isusova naučavanja.

Nisu poznati detalji njegova života.

Malahija piše u vremenu kada je jeruzalemski Hram već ponovno sagrađen i obnovljen. Judejski narod više se ne klanja lažnim bogovima kao prije babilonskog izgnanstva, ali je nevjeran i ravnodušan prema Bogu. Narod je uputio osam pitanja Bogu, a On im je odgovorio preko proroka Malahije. Odgovori počinju riječima: “Vi pitate…”

Bog im poručuje da ih i dalje voli. Kritizira svećenike zbog ravnodušnosti i nemara. Oni su žrtvovali Bogu, slijepu, hromu i bolesnu stoku (Mal 1,8), a zdravu čuvali za sebe. Narod je dobio opomenu zbog razvoda i mješovitih brakova s nevjernicima koji su častili lažne bogove. Nisu postojani ni u dobru: “Jer Ja, Jahve, ne mijenjam se, a vi se, sinovi Jakovljevi, mijenjate bez prestanka! Od vremena svojih otaca odstupate od Mojih Uredaba i ne čuvate ih (Mal 3,6-7)”. 

Narod je pomislio da se ne isplati biti dobar kada se zli izvuku i napreduju. Bog ih poziva na obraćenje, hvali pravedne, obećava nagradu onima koji se poprave, a sud i kaznu pokvarenima: “I tada ćete opet razlikovati pravednika od grešnika, onoga koji služi Bogu od onoga koji Mu ne služi. Jer evo dan dolazi poput peći užarene; oholi i zlikovci bit će kao strnjika (Mal 3, 18-19)”.

Na kraju se navješćuje Dan Jahvin i spominju se Mojsije i Ilija.

Za svetoga Malahiju, proroka, blažena Anna Katharina Emmerich svjedoči da ga je vidjela kao anđela, te da se s njim zaključuje Božja poruka Starog zavjeta.

Ova proročka knjiga citira se u Novom zavjetu oko 20 puta.

Ime Malahija znači: Moj (Božji) glasnik.