Ljubav čini da sve ima smisla. Svaki kamen i svaka gesta. Sve je dobro da je tako kako jest. Kad nestane ljubavi, sve postane apsurdno. Dok se volimo, sve je dobro. Kad se ne volimo, sve je loše. Zlo i naopako.

Sve je savršeno kad je čovjek s Bogom. Kad je Zaručnica sa Zaručnikom. Kad je Ljubljena s Ljubljenim. Sve je cjelovito. Puno. Sve jest. Bog jest, a Njegovo jest je ljubav. Ljubav je Božja bît. Esencija. Kad je ljubav među nama, svi vrlo dobro osjećamo da je Bog ljubav. Svi znamo, bez razmišljanja, da je dobro biti. Dobro je da i drugi postoji. Dobro je da sve postoji što postoji. Sve životinje, sve biljke i sve čestice. Bez ljubavi svi živimo loše postojanje. Krivu egzistenciju. Izopačenost.

Nažalost, veći dio života živimo bez ljubavi. Tavorimo dane. Gnjavimo se. Dosađujemo. Ubijamo se. Tada nam pomažu oni savršeni trenutci. Treba ih se sjećati. Oni nisu bili samo za ono vrijeme. Oni su nam dar za sve vrijeme. Oni nam pale crveno svjetlo koje nas opominje da nam je ljubav nužna. Oni nam kažu da je život bez ljubavi teški apsurd.

Cinici se rugaju s ljubavlju. Bolje je da ih ne slušamo. Zavirimo u njihovu dušu. Usta govore iz onoga čime je duša ispunjena. Što ćemo naći? Gorčinu! Gorčina je najjači osjećaj u duši onoga tko nema ljubavi.

Što da izaberem? Na kraju krajeva, izbor mi je ovaj: biti cinik ili moliti Boga da mi ispuni dušu ljubavlju! Rugati se svima ili ljubiti sve. Rigati otrov ili ulijevati i izlijevati ljubav!

Naš pobožni i učeni fratar Bonaventura Duda je rekao da mu je u cijelom Svetom pismu najdraža rečenica: Ja sam s vama do svršetka svijeta! Kad je On sa mnom, sve je savršeno. Dovoljno. Logično. Čim On zakloni Svoje Lice, sav se uplašim!, kaže jedan psalam.

Chiara Lubich, sveta žena, piše jednoj prijateljici, za vrijeme drugog svjetskog rata: Zamisli: možemo ljubiti Boga ovim malenim srcem! Možemo ljubiti Boga! Nitko nam neće oduzeti ovu ljubav, pa ni najstrašnije bombardiranje. Drugoj: Ljubav? Želiš li je? Bog je ljubav.