KLANJANJE

Što je Presveti oltarski sakrament?

Spasitelj je bit ovoga sakramenta. Iz toga slijedi da je oltarski sakrament najviši i najuzvišeniji od svih sakramenata po svojemu dostojanstvu i po svojemu djelovanju

Spasitelj je uzašao na nebo, ali je ipak, kako nas vjera uči, po tijelu i dalje među nama na zemlji. Taj je čudesni boravak djelovanje Presvetoga oltarskoga sakramenta. Sastoji se u tome da je Spasitelj doista stvarno i bitno, dušom i tijelom, kao Bog i kao čovjek pod velom sakramentalnih prilika prisutan gdje god ima i koliko dugo traju te prilike. Pre­sveti sakrament je zlatni prsten koji pove­zuje nebo i zemlju.

1. Ovo nas odmah vodi do jednoga učinka euharistije, naime do Spasiteljeve trajne prisutnosti ovdje na zemlji. Ljubav Go­spodinova brža je od smrti. Prije nego su ga njegovi neprijatelji dospjeli smrću oteti svijetu, pobrinuo se za svoj drugi boravak ovdje na zemlji ustanovljenjem Pre­svetoga oltarskoga sakramenta. Način na koji je Isus pod prilikama kruha i vina prisutan u euharistiji pravo je čudo; ta okol­nost ne mijenja da je njegova prisutnost doista istinita i stvarna. Gospodin mora biti ovdje, na nebu i na tisuću mjesta; za osjetila prividno treba biti samo kruh i mrtav, a u isto vrijeme provoditi život veći i savr­šeniji od bilo koga; mora biti veći od neba, a malen da ga dječja ruka može obuhvatiti – sve čudesne stvari koje jedino ljubav i moć mogu izvesti. Kao što se ruža blista u sjaju rosnih kapljica, tako se i ovaj sakrament sjaji u samim čudesima. Samo čudo. Bo­ravak Isusov u euharistiji ulijeva mir, povje­renje i ljubav. Kako malo mjesta zauzima među nama! Kako malo traži od nas! Želi samo da ga primamo i uživamo, a sve drugo prepušta našoj ljubavi i velikodušno­sti. Vanjskih časti prima samo toliko koliko mu ih mi dajemo. Kada je nekoć boravio na zemlji, ljudi su ga morali tražiti; sada on ide za ljudima, nastanjuje se kod njih i usrećuje ih svojom blizinom a još više svojim blago­slovom i dragim pobožnostima koje su pove­zane s njegovom prisutnošću. Kako bi se tiho i dosadno odvijao naš svakodnevni život bez ovoga sakramenta!

2. Spasitelj se žrtvuje za nas i nije samo trajno prisutan među nama u euharistiji; to mu je druga zadaća. Prisutnost se Spasitelje­va u euharistiji podržaje i nastavlja jedino svetom misom. Misa je po svojoj biti žrtva i to žrtva Novoga zavjeta. Spasitelj je prinio dvije žrtve: na križu i na posljednjoj ve­čeri. Žrtva svete mise posve je ista kao žrtva kod posljednje večere i žrtva na križu. Misa nije puko sjećanje, obično prikazivanje, nego se kod svete mise obnavlja, nastavlja i dovršava žrtva na križu, jer su veliki svećenik, žrtveni dar i zasluge iste i zajednički surađuju. Kolika je to milost što Isus želi obno­viti svoju žrtvu i, da tako kažemo, svakome pojedincu vlastoručno uručiti zasluge žrtve, a Bogu dati poštovanje, klanjanje, hvalu i za­dovoljštinu. Da, još i više! Spasitelj više ne žr­tvuje sam nego izabire svećenike među ljudima pa s njima i po njima prikazuje žrtvu Bogu. Na taj način njegova žrtva postaje našom; svojim sudjelovanjem daje joj neizmjernu vrijednost a nama omogućava da možemo Bogu dati onoliku čast kolika mu i pripada. Spasitelj ne zna što je umor kad Boga treba slaviti žrtvom. Kao što se sunce diže i okružuje zemlju, tako se Bogu s tisuću oltara diže miomiris žrtve a cijela zemlja postaje živi hram Božji. Milost i ljubav našega Spasitelja po euharistijskoj nas žrtvi čine prebogatim i prema samome Bogu. Bog nigdje u tolikoj punini i savršenosti ne postiže svrhu svojega stvaranja kao u žrtvi svete mise.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

3. Treće je djelovanje euharistije kao sakrament. Euharistija nije samo žrtva nego i sakrament. Ukoliko je žrtva, u prvome redu pri­pada Bogu, a nama ukoliko je sakrament. Bog nam po sakramentima dijeli milost da možemo zadobiti nadnaravni život i biti blaženi. U krštenju dobijamo nadnaravni život a oltarski ga sakrament podržava i jača. U svim ostalim sakramentima je po Kristovoj odredbi neki vidljivi znak koji nosi i posreduje milost, ali u oltarskome sakramentu Gospodin upotrebljava svoje vla­stito tijelo kao sredstvo milosti.
Oltarski sakrament jest Isusovo tijelo pod prilikama kruha za blagovanje. Koliko nam izvanrednih i skupocjenih darova nosi ova taj­na!

Bit ovoga sakramenta jest nešto najveće: sâmo tijelo Isusovo. Kao što je nekoć svoju božansku ruku upotrebljavao da liječi bo­lesnike i uskrisuje mrtve, tako je i svoje tijelo učinio sredstvom svojih milosti; ali na daleko milosniji način. Gospodin nam daruje svoje tijelo, najvišu svetinju i čudo neba i zemlje, a sa svojim tijelom i svoju dušu, svoje božanstvo, svoje zasluge i svoje milosti. Sve što jest i sve što ima postaje naše vlasništvo. Gdje na cijelome stvorenome svijetu postoji biće koje bi bilo bogatije i časnije od onoga čovjeka koji u srcu nosi svojega Boga i Spasitelja? Možemo li više od njega tražiti? Može li nam više dati?

Spasitelj je bit ovoga sakramenta. Iz toga slijedi da je oltarski sakrament najviši i najuzvišeniji od svih sakramenata po svojemu dostojanstvu i po svojemu djelovanju. U sve­toj pričesti najuže se spajamo s Kri­stom, tjelesno i moralno pa stoga pričest nadvisuje ostale sakramente po svojim učin­cima u uzdržavanju i umnažanju nadnarav­noga života. Kao što je Krist život, tako je i pričest sakrament života (Iv 6,56). Presvetome oltarskome sakramentu na poseban se način pripisuju najodličnije krjeposti i duševna stanja: ljubav, mir, radost, jakost, čistoća, djevičanstvo i velikodušnost. Po pričesti smo pozvani sudjelovati u božanskome životu Kristovu (Iv 6,58). Pa i naše tijelo po pričesti dobiva zalog za slavno uskrs­nuće. Kako su divno istaknuti prekrasni učinci pričesti u vidljivu znaku sakramen­ta: u blagovanju hrane! Kruh i vino predo­čavaju nam život, blagovanje hrane predočava najužu vezu i snagu, svečana gozba izražava radost i srdačno prijateljstvo. Ništa nam ne može zornije predočiti nesebičnu i povjerljivu ljubav Spasiteljevu prema nama kao ovaj vidljivi znak. Spasitelj je primije­tio da se ništa tako usko s nama ne zdru­žuje kao tjelesna hrana. Ulazi u nas, pre­lazi u nas i postaje jedno s nama. Nije mogao podnijeti da se ijedna tvar može s nama uže združiti nego On. Zbog toga je postao našom hranom za dušu i tijelo. Da, mi više prela­zimo u njega nego on u nas. Moćni Spasitelj prima nas, da nas na duhovni način pre­tvori u se i da nam dade toliko svojega bo­žanstva koliko možemo primiti. Pogledajmo ovaj neugledni, mali, neživi komadić kruha. Može li ovaj veliki Bog postati još neugledniji, ponizniji i nemoćniji? No, Spasitelj postiže cilj svoje ljubavi: ljudsko srce, da ga usreći, počasti i obogati. Kako je ugodno i dirljivo pomisliti da sveta hostija gotovo uvijek završava u ljudskome srcu!

4. Veličanstvena, sveopća i božanska Gospodinova ljubav prema nama u raznim je primjenama Presvetoga oltarskoga sakra­menta. Mi vidimo da Spasitelj vrlo ozbiljno shvaća riječi da nas ne će ostaviti sirotama, da će uvijek ostati uz nas, da je on trs a mi loze i da činimo jednu organsku cjelinu. U euharistiji se njegovo utjelovljenje u neku ruku širi u sve ljude. Kada se je utjelovio, dao se samo jednomu biću, svojoj čovječanskoj naravi. U pričesti se daruje svakome čo­vjeku i stvara s njime najužu vezu. Spasitelj je naš otac jer nas je stvorio, naš hranitelj i odgojitelj jer nas uzdržava, naš otkupitelj jer nas je pred Bogom opravdao. A što nam je po oltarskome sakramentu? Nešto neopi­sivo veliko što se teško može izraziti. A na sve to Spasitelja nije potaknula samo sućut, milosrđe i dobrota prema nama, nego ljubav, bezgranična ljubav koja sebe zaboravlja, ljubav koja se i sada ne plaši žrtava. Mogao je svoj položaj olakšati a da nas ne prestane ljubiti. Bilo bi dosta da je u svijetu na jed­nome mjestu prisutan, da nas jednom u životu svojim božanstvom usreći i to samo one koji su dostojni; bilo bi dosta da je samo u trenutku primanja stvarno prisutan. Spasitelj odbacuje sva ta ograničenja i tako se izlaže nebrojenim pogrdama. Nemojmo zaboraviti kroz kakvo gorko more nezahvalnosti i pogrda prolazi Isus na putu do sakramentalnoga sjedinjenja s našim srcem. Kao da govori zaručnik u Pjesmi nad pjesmama: “Otvori mi, sestro moja, prijateljice moja, golubice moja, savršena moja, glava mi je puna rose i kosa noćnih kapi” (5,2). Gdje ćemo se Spasitelju lakše odužiti nego u Presvetome oltarskome sakramentu iz kojega iz­bija toliki žar ljubavi da se s punim pravom naziva sakramentom ljubavi. Zbog svoje trajne prisutnosti Gospodin je svugdje i stalno je prisutan uz nas; u svetoj misi se žrtvuje za nas, a u svetoj se pričesti daruje i združuje s nama. Koliko je tu divnih poticaja i sred­stava da porastemo u ljubavi prema Gospo­dinu.

Moritz Menschler (Preuzeto iz knjige Tri temelja duhovnog života – Verbum). Dopuštenje prenošenja vrijedi isključivo za Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 8. travnja 2013.

Možda vam se svidi