Naš je Spasitelj na Posljednjoj večeri, one noći kad bijaše izdan, ustanovio euharistijsku žrtvu svoga Tijela i Krvi, da ovjekovječi kroz stoljeća žrtvu križa, sve dok ne dođe, te da tako Crkvi, svojoj ljubljenoj Zaručnici, povjeri spomen-čin svoje smrti i uskrsnuća: sakramenat pobožnosti, znak jedinstva, vez ljubavi, vazmenu gozbu, ‘na kojoj se Krist blaguje, duša se napunja milosti i daje nam se zalog buduće slave'”.

Euharistija – jer je čin zahvaljivanja Bogu. Riječi eucharistein (Lk 22,19; 1 Kor 11,24) i eulogein (Mt 26,26; Mk 14,22) podsjećaju na židovske blagoslovne molitve koje – napose one izgovorene za objedom – navješćuju čudesna Božja djela: stvaranje, otkupljenje i posvećenje.

Gospodnja večera– jer se radi o Večeri koju je Gospodin blagovao s učenicima u predvečerje svoje muke, i o predokusu svadbene gozbe Jaganjčeve u nebeskom Jeruzalemu.

Lomljenje kruha – jer je taj obred, izrazit za židovsku gozbu, običavao vršiti Isus kada je kao predsjedatelj stola blagoslivljao i dijelio kruh,posebno na Posljednjoj večeri. I po tom činu učenici su ga nakon uskrsnuća prepoznali, a prvi će kršćani upravo tim izrazom nazivati svoje euharistijske sastanke. Tako su naznačavali da svi koji blaguju od istoga razlomljenog kruha, Krista, ulaze u zajedništvo s njim i u njemu tvore samo jedno tijelo.

Euharistijski sastanak ili zbor (synaxis) – ukoliko se Euharistija slavi u skupu vjernika, vidljivom izrazu Crkve.

Spomen-čin Gospodnje smrti i uskrsnuća.

Sveta Žrtva – jer uprisutnjuje jedincatu žrtvu Krista Spasitelja, a uključuje i prinos Crkve; ili također sveta misna žrtva, “žrtva zahvalna” (Heb 13,15) duhovna žrtva, žrtva čista i sveta, jer ispunja i nadilazi sve žrtve Starog Saveza.

Sveta i božanska Liturgija – jer sva liturgija Crkve nalazi svoje središte i najzgusnutiji izraz u slavlju ovoga sakramenta; u tom smislu naziva se i slavlje Svetih otajstava. Govori se i o Presvetom Sakramentu, jer je euharistija sakramenat nad sakramentima; tim se izrazom označuju euharistijske prilike čuvane u svetohraništu (tabernakulu).

Pričest – jer se po ovom sakramentu sjedinjujemo s Kristom koji nas čini dionicima svoga Tijela i Krvi da s njim tvorimo samo jedno tijelo; naziva se još i svetinja, svete stvari: ta hagia, sancta – što je prvotno značenje “općinstva svetih”, o kojem govori Apostolsko vjerovanje – ili pak kruh anđeoski, kruh nebeski, lijek besmrtnosti, popudbina…

Sveta Misa – jer Liturgija, u kojoj se ostvaruje otajstvo spasenja, završava otpustom ili slanjem vjernika (missio) da ispune Božju volju u svakodnevnom životu.

Kako je Isus prisutan u euharistiji?

U središtu euharistijskog slavlja nalaze se kruh i vino, koji, izgovaranjem Kristovih riječi i zazivom Duha Svetoga, postaju Kristovo Tijelo i Krv. Crkva, vjerna Gospodinovu nalogu, njemu na spomen, i sve do njegova slavnog povratka, nastavlja činiti ono što je on učinio uoči svoje muke: “Uze kruh (…)”, “Uze čašu punu vina (…)” Znakovi kruha i vina, i nakon otajstvene pretvorbe u Kristovo Tijelo i Krv, i dalje označuju dobra stvorenog svijeta. Zato u prinošenju darova zahvaljujemo Stvoritelju za kruh i vino, plod “rada ruku čovječjih”, ali ponajprije “plod zemlje” i “plod trsa”, darova Stvoriteljevih. Tako u prinosu Melkisedeka, kralja i svećenika, koji je “iznio kruh i vino” (Post 14,18), Crkva vidi proročku sliku svoga prinosa.

U Starom savezu kao žrtva zemaljskih prvina bili su prinošeni kruh i vino, u znak zahvalnosti Stvoritelju. No u povezanosti s Izlaskom ti plodovi poprimaju novo značenje: beskvasni kruh naime, koji su Židovi svake godine blagovali na blagdan Pashe, podsjeća na žurbu izlaska i oslobođenja iz Egipta; zatim spomen mane u pustinji uvijek će Izraela podsjećati da on živi od kruha Božje riječi. Svagdašnji kruh, konačno, plod je Obećane zemlje, jamstvo Božje vjernosti obećanjima. “Čaša blagoslovna” (1 Kor10,16), koja se pila na kraju židovske Pashalne večere, blagdanskoj radosti vina dodaje eshatonsku dimenziju, to jest mesijansko iščekivanje obnove Jeruzalema. Isus je ustanovio Euharistiju dajući blagoslovu kruha i čaše novo i konačno značenje.

Čudesno umnažanje kruhova, kad je Gospodin izgovorio blagoslovnu molitvu te razlomio kruh i po učenicima razdijelio da nahrani mnoštvo naroda, predoznačuje preobilje ovoga jedinstvenog kruha, njegove Euharistije. I znak vode pretvorene u vino u Kani, već navješćuje čas Isusove proslave. Očituje ispunjenje zaručničke gozbe u Očevu kraljevstvu, gdje će vjernici piti novo vino što je postalo Krv Kristova.

Prva najava Euharistije unijela je podjelu među učenike, kao što ih je sablaznio i navještaj o muci, te su rekli: “Tvrd je to govor! Tko ga može slušati?” (Iv 6,60). Euharistija i Križ jesu kamen smutnje. Riječ je o istom otajstvu koje neće prestati biti uzrokom dioba. “Da možda ne kanite i vi otići?” (Iv 6,67) – ovo pitanje Gospodinovo stoljećima odjekuje neprekidno kao poziv njegove ljubavi da ljudi otkriju da je on jedini koji ima “riječi života vječnoga” (Iv 6,68), i da primiti s vjerom dar njegove Euharistije – isto je što i primiti njega samoga.

Kada je Isus Krist ustanovio euharistiju?

Gospodin, budući da je ljubio svoje, do kraja ih je ljubio. Znajući da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta k Ocu, za večerom je svojima oprao noge i dao im zapovijed ljubavi. Da im ostavi dokaz svoje ljubavi, da neće svojih nikada napustiti i da ih učini dionicima svojeg Vazma, ustanovio je Euharistiju kao spomen-čin svoje smrti i uskrsnuća te apostolima zapovjedio da je slave sve do njegova ponovnog dolaska. “U tom trenutku postavio ih je svećenicima Novoga saveza.”

Tri sinoptička evanđelja i sv. Pavao prenijeli su nam izvješće o ustanovljenju Euharistije; dok Ivan donosi Isusove riječi u sinagogi u Kafarnaumu, koje ustanovu pripravljaju: Krist se predstavlja i označuje kao kruh života koji je s neba sišao.

Da ispuni što je navijestio u Kafarnaumu, tj. da dadne učenicima svoje Tijelo i Krv, Isus je izabrao vrijeme Pashe.

Kada dođe Dan beskvasnih kruhova, u koji je trebalo žrtvovati pashu, Isus posla Petra i Ivana i reče im: “Hajdete, pripravite nam da blagujemo pashu”. (…) Oni odu, nađu kako im je rekao, i pripraviše pashu. Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. I reče im: “Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem” (…) I uze kruh, zahvali, razlomi ga i dade im govoreći: “Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen”. Isto tako, pošto večeraše, uze čašu govoreći: “Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva” (Lk 22,7-20).

Slaveći dakle Posljednju večeru s apostolima u obrednoj pashalnoj gozbi, Isus je židovskoj Pashi dao konačno značenje. U stvari nova Pasha, Isusov prijelaz k Ocu po smrti i uskrsnuću anticipirana je na Posljednjoj večeri i slavi se u Euharistiji koja ispunja židovsku Pashu i anticipira konačnu Pashu Crkve u slavi Kraljevstva.

“Ovo činite meni na spomen”

Kad Isus traži da se njegovi čini i riječi ponavljaju “dok on ne dođe” (1 Kor 11,26), ne traži to samo zato da se sjećamo njega i onoga što je on učinio. On smjera na liturgijsko slavljenje, po apostolima i njihovim nasljednicima, spomen-čina Krista, njegova života, smrti, uskrsnuća i posredništva kod Oca.

Od početka je Crkva bila vjerna Gospodinovu nalogu. O Crkvi u Jeruzalemu kaže se:

Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvama. (…) Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu (Dj 2,42.46).

Kršćani su se sabirali “da lome kruh” naročito “u prvi dan tjedna” (Dj 20,7), to jest u dan Gospodnji, dan Isusova uskrsnuća. Slavlje se Euharistije od onih vremena nastavilo sve do naših dana, tako da ga danas nalazimo svugdje u Crkvi, s istim osnovnim ustrojstvom. Ono ostaje središte života Crkve.

Tako, iz slavlja u slavlje, navješćujući Isusovo vazmeno otajstvo “dok on ne dođe” (1 Kor 11,26), Božji narod na hodočašću “uskom stazom Križa stupa” prema nebeskoj gozbi kada svi izabrani budu sjeli za stol u Kraljevstvu.

Izvor: Katekizam Katoličke Crkve (www.hbk.hr)