“Što smo čuli,

što smo vidjeli očima svojim,

što razmotrismo i ruke naše opipaše

o Riječi, Životu –

da, Život se očitova,

i vidjesmo i svjedočimo,

navješćujemo i vama

da i vi imate zajedništvo s nama.”

(1 Iv 1,1–3)

1. Evangelizacija

Odnos je istinit kad se izražava i društveno: kad oblikuje život i očituje se drugima. Taj zakon, primijenjen na odnos s Kristom, upućuje na vrijednost svjedočanstva.

Koliko je odnos s Kristom dublji, toliko je vidljiviji. Koliko je više izvor radosti za naš život, toliko više teži priopćiti se drugima. “Misionarsko poslanje nije nešto ’izborno’, nešto neobvezno za kršćanina. Prije je to zahtjev koji provire iz njegova susreta s Kristom u crkvenoj zajednici” (Ivan Pavao II.).

Evangelizacija se ne može svesti na dijalog: ona čuva i nadilazi izvorni dijalog. Dijalog, ustvari, nije zabavan razgovor u kojem se vjernik neće predstaviti vlastitom fizionomijom ili će se naprosto prikrivati vršeći izdaju Objave i Otkupljenja. Važno je ono što ujedinjuje. Ali, za još više sjedinjenje u istini i milosti potrebno je da se uoče i stajališta koja dijele.

Ako smo spremni prihvatiti, kritički i srdačno, ono što Duh razlijeva istinito i dobro u srcima, u nekatoličkim kršćanskim Crkvama i velikim svjetskim religijama, onda dijalog proizlazi kao “obogaćenje u vjeri”. Ne stoga što bi katolik zanemario jedinstvenost Crkve kojoj pripada: jedinstvenost u punini božanskog Nauka, Života i sredstava za postizanje Nauka i Života kao Božjih darova. Ne stoga što ne pozna zablude i praznine drugih oblika dodira s Bogom.

Dijalog probuđuje u katoliku, često na poticaj nekatolika, izričitije poznavanje i upornije i šire usvajanje dogmi i životnih religioznih iskustava koje je već posjedovao cjelovito i objektivno u Kristu, ali koje nije poznavao i doživljavao na svjestan i promišljen način. Analogno vrijedi za odnos između Katoličke crkve i drugih Crkava i religija.

Dijalog je izvoran ako je potaknut i vođen težnjom za evangelizacijom: težnja koja je više zahtjev nego obveza. “Ne možemo šutjeti” o onom što smo vidjeli i utvrdili kao uzrok Spasenja (usp. Dj 4,20).

Za tebe vrijedi isto pravilo. U izvjesnom smislu, ne navješćujemo vjeru koju imamo, nego imamo vjeru koju navješćujemo.

2. Život

Budući da se svjedočanstvo rađa iz odnosa koji obuhvaća čitav tvoj život, ono se izražava čitavim životom: “Dakle, ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite” (1 Kor 10,31).

Detaljnije, kršćansko se svjedočanstvo izriče riječima, djelima i propustima.

Ima riječi koje izgrađuju i drugih koje razgrađuju, riječi koje tješe i drugih koje ranjavaju, riječi koje otkrivaju i drugih koje zavaravaju, riječi koje sude prema Kristu i riječi koje dolaze od Zloga. U svakom slučaju, trebamo biti “uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama” (1 Petr 3,15).

I djela očituju ono što jesi: djela, način kakav si s drugima, kako postupaš, kako se suočavaš s dužnostima i zadacima svakoga dana. “Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima” (Mt 5,16).

Tvoja se sloboda kao kršćanina, tvoja vlast nad svim stvorovima rađa iz pripadnosti Kristu. Pripadnost Kristu donosi i odricanja, dužna propuštanja. Donosi “ne” prigodama, prijedlozima, nagovorima koji bi te, da ih slijediš, odveli daleko od Njega, koracima prema ropstvu i k rasapu. “Ako te oko sablažnjava, iskopaj ga” (Mt 18,9).

3. Ovisnost

Ali što znači svjedočiti? Što moramo svjedočiti? Budući da je svjedočanstvo o Kristu, tvoj život mora izražavati odnos prema Njemu, postojano i vjerno usmjerenje k Njemu.

Štoviše, tvoju ovisnost o Njemu i tvoju gotovo poistovijećenost s Njime.

Idealno svjedočanstvo nije jednostavna “dosljednost” izvjesnim načelima ako ta upućuje samo na tvoju osobnu vrlinu, na tvoju ispravnost, na tvoje poštenje. Te su vrednote – i mnoge druge – djelomično valjane, ali su do dna istinite i možemo ih uistinu proživljavati samo u odnosu na drugoga. Samo onda ispravnost i vrlina postaju svjedočanstvo o Kristu i ti nisi tek “dobar dečko” nego i istinski “svjedok”. Svetost života je potpuna onda kad upućuje na jasan i čist način na Onoga koji je izvor i konačan razlog takve svetosti.

To je važno i zbog drugog razloga: neizbježive nazočnosti zla u našem životu, zla koje je nedosljednost i protusvjedočanstvo. Ovdje je također ideal ponazočiti nekoga Drugog, koji je veći od našega zla, koji je izvor našega dobra i neprestano nam oprašta i obnavlja nas. Kad bismo čekali da budemo potpuno dosljedni u svjedočenju, nikada ne bismo počeli.

Dakle, srce kršćanskog svjedočenja je Kristova osoba: to mora biti izričito i jasno rečeno i naviještano, prema mogućnostima i prigodama. Mi ne ljubimo učinke kršćanstva u svom životu, mi ljubimo Isusa Krista; dakle, mi navješćujemo njegovu Osobu i njegovu povijest.

Njega navješćujemo, jer se Osoba i povijest označuju i pripovijedaju; ne ograničuju se na to da “nadahnjuju” neki život. Njega navješćujemo da bude jasno da je On središte i izvor onoga što nastojimo živjeti. Njega navješćujemo jer Kristova veličina nadilazi ono što o Njemu možemo shvatiti i proživjeti, i ne smije biti umanjena. Njega navješćujemo da bi mogao i druge očarati kako je nas očarao ili da se s većom jasnoćom očituju razlike između nas i drugih.

Iz toga nazrijevamo kako poniznost vjere stavlja na kušnju vjerovanje. Kao jedina prava dosljednost, koja će nam možda biti dopuštena, bit će neiscrpna želja da ponovno prihvatimo Božji odgovor nakon svakoga grijeha i svakog izražaja primljenog milosrđa.

Promisli: važnije je i učinkovitije vjerovati nego brinuti se da postanemo “vjerodostojni” i da Crkvu učinimo “vjerodostojnom”. Naš grijeh može potamniti kršćanstvo, ali i nasuprot izričito najpotresnijem navještaju, može se postaviti najslobodnije i najodlučnije odbijanje ili najciničnija i najhotičnija nemarnost, barem dugotrajna. To se može i nama dogoditi. Zašto nijekati takvu mogućnost drugima? Ali to su Božji problemi, ne naši.

4. Sloboda

Samo jedan naglasak za golemu odgovornost. Kršćansko svjedočanstvo ne nameće se nasiljem, poštuje religioznu slobodu, čak i slobodu nevjere i bezboštva, ali ne može nas pustiti da se zatvorimo u intimnost savjesti ili svedemo na pobožnjaštvo.

Vjera, kad je odrasla, preuzima, pročišćava i usavršava ljudske kulture postajući nazočna u društvu u osobnim i zajedničkim oblicima koji “prerađuju” Evanđelje kao djelomične, provizorne, ali valjane sinteze “kršćanstva”, pa makar bile i u manjini. Na taj način katoličko shvaćanje i dinamizam prožimaju različite kulture i razne građanske suživote.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Alessandra Maggiolinija “Temelji kršćanskog života za mlade”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.