Smrt

Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše Isusu: “Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.” Čuvši to, Isus reče: “Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.”

A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: “Pođimo opet u Judeju!” Kažu mu učenici: “Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?” Odgovori Isus: “Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu.”

To reče, a onda im dometnu: “Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.” Rekoše mu nato učenici: “Gospodine, ako spava, ozdravit će.” No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: “Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!” Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: “Hajdemo i mi da umremo s njime!”

Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.”

Kaza joj Isus: “Uskrsnut će brat tvoj!” A Marta mu odgovori: “Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.” Reče joj Isus: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?”

Odgovori mu: “Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!”

Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: “Učitelj je ovdje i zove te.” A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati.

A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: “Gospodine, da si bio ovjde, brat moj ne bi umro.” Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: “Kamo ste ga položili?” Odgovoriše mu: “Gospodine, dođi i pogledaj!” I zaplaka Isus.

Nato su Židovi govorili: “Gle, kako ga je ljubio!” A neki između njih rekoše: “Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?”

Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: “Odvalite kamen!” Kaže mu pokojnikova sestra Marta: “Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.” Kaže joj Isus: “Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?” Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: “Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.”

Rekavši to povika iza glasa: “Lazare, izlazi!” I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: “Odriješite ga i pustite neka ide!”

Iv 11,1-40

Zgoda opisana u evanđeoskom odlomku (usp. Iv 11,1-40) jedan je od tri zapisana slučaja oživljavanja mrtvaca. No, postoji razlika između tih događaja i Isusovoga uskrsnuća. Troje oživljenih ljudi se ponovno vratilo u život kakav su i do tada živjeli, opet podložni slabostima, bolesti i smrti. Isus je uskrsnuo na novi život. Isus je uskrsnuo po Duhu, a mrtvaci su se vratili u tijelo.

Duh svoj udahnut ću u vas da oživite

Utješna je činjenica da Bog oživljava od mrtvih. I ne tješimo se pritom samo obećanjem besmrtnosti buduće, nego i spoznajom da nas Bog može i hoće oživjeti svaki put kada zbog grijeha postanemo mrtvaci.

Prava smrt nije tjelesno preminuće. Ta vjerujemo u uskrsnuće tijela i znamo da će Bog jednoga dana oživjeti naša smrtna tijela i suobličiti ih tijelu svome slavnome. Prava smrt je smrt naše duše. Naše odreknuće od Boga.

Prava smrt je naše zakapanje u grijeh. Onemogućavanje sebe da smjerno sa svojim Bogom hodimo životnim putem. Predano, s povjerenjem i ljubavlju.

Zato je utješno znati da nas Bog, ako mi to poželimo, hoće i može po svome Duhu izvesti iz naših grobova u koje smo se grijehom zakopali. Da nas hoće i može, kao da ništa nije bilo, ponovno nadahnuti svojim Duhom i odvesti u zemlju u koju pripadamo. U svijet u koji pripadamo.

Duh prebiva u nama

Duh koji prebiva u nama je Životvorac. On nas nadahnjuje da u punini živimo ovaj život.

No život koji nam je darovan nije samo radi nas. On nam je darovan i da bismo bili primjer drugima. Svaki put kada nas Božja ljubav oživi i spasi iz groba grijeha postajemo primjer drugim ljudima. Postajemo, poput Lazara, poticaj da se povjeruje u Krista.

I što smo duže u tom grobu, što je zadah nesnosniji, to se više na nama pokazuje ljubav Božja i njegovo svemoguće milosrđe.

Odriješite ga i pustite neka ide

I kao što su Lazara oslobodili od povoja kojim je bio omotan da bi mogao nastaviti dalje živjeti oživljen Duhom, tako je potrebno da i mi s ljubavlju prihvaćamo onoga koga je Božja ljubav oživjela. Potrebno ga je osloboditi od predrasuda i osuđivanja kojim smo ga povezali kad je položen u grob grijeha. Potrebno je s radošću i zahvalnošću prihvatiti čovjeka koji mrtav bijaše, a sada opet živi.

Koliko sati

U devetom retku ovog evanđeoskog odlomka postoji rečenica koja je jaki argument protiv onih koji smatraju da se Bibliju treba doslovno razumijevati i slijediti. Isus, naime, konstatira da dan ima dvanaest sati. Laže li Isus ili mi griješimo smatrajući da dan ima dvadeset četiri sata?

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Bibliju treba razumijevati prepoznavajući što su riječi značile u vrijeme nastanka, a ne danas, tisućama godina kasnije. U Isusovo vrijeme je dan zaista trajao dvanaest sati. Danas traje dvadeset i četiri. Nije bitan broj sati u danu. Bitno je kako ćemo iskoristiti povjereno nam vrijeme i hoćemo li govoriti i činiti dobro. O tome Isus govori, a Biblija zapisuje.

Nikola Kuzmičić

Foto: Shutterstock.com