Životopis sv. Martina sačuvao nam je jednu dragu zgodu iz njegova života. Ta je zgoda umjetnicima postala česta inspiracija. Sv. Martin je podijelio s jednim prosjakom svoj plašt. Nije teško prepoznati sličnost u narednoj zgodi iz života o. Ante Antića. U teškim godinama II. svjetskog rata, koji je nemilice poharao mnoge obitelji u Makarskom primorju i ostavio mnoge nezaštićene udovice i gladnu siročad, o. Ante je imao razumijevanja i uvijek nalazio načina da pomogne. Ljudima je bilo potrebno sve. Sve je bilo dobro došlo. Bilo je mladića i djevojaka koji cijelo djetinjstvo nisu imali prilike nositi cipele. Žene su prele svaki slobodan trenutak da bi uspjele priskrbiti potrebiti komad robe. Jelo se što se god moglo pribaviti i spremiti.

U to vrijeme velike neimaštine i gladi jedne se noći iz Baške vode u Makarsku uputila mlada žena kojoj je muž radio u Americi. Znala je da fra Ante dijeli odjeću, hranu i pokoji dinar. Došla je i ona isprositi nešto za Prvu pričest svom malom Stipi. Međutim, fra Ante joj nije imao što dati. Ostao je čas u nedoumici, a onda je skinuo svoj fratarski plašt i rekao joj: “File, evo ti ga pa raskroji i sašij nešto djeci.” Sa zahvalnošću uzela ga je žena da njime ogrije svoju djecu, i sama ogrijana i utješena pažnjom i molitvom fra Ante. Njezin sin koji je nosio kaputić skrojen od toga plašta kasnije je postao fratar.

Fra Ante je često bio u svojevrsnoj nedoumici. S jedne strane ništa mu nije bilo draže od samostanskoga života u kojem je nalazio mir, sabranost, pogodno ozračje duhovnosti i stremljenja prema nebeskom, ali znao je da je s druge strane u toj oazi moguće izgubiti smisao za životnu realnost. Govorio je: “Mi redovnici smo kao vojnici u bunkeru koji pucaju kroz ugrađene otvore i često pucaju u prazno, ne pogađaju cilja. Zaštićeni smo samostanskim pravilima i odijelom kao nekom vrstom zida, ali nam to zatvara prilaz dušama u raznim prilikama gdje se ne može doći odjeven u redovničko ruho.” Zato je o. Ante izlazio u ljudsku svakodnevicu i dijelio s ljudima poteškoće i nevolje života. Njegov apostolat nije bio samo u dobro zaštićenom bunkeru, on je djelovao na životnoj vjetrometini koja ne štedi nikoga.

Već je u djetinjstvu o. Ante upoznao težak život. Dapače, i prije nego što se rodio, dok je još bio pod srcem majke. Jednom zgodom se njegova majka Tade našla s mužem Tomom u smrtnoj opasnosti u malom čamcu između Zatona i Prvića kraj Šibenika. Svjesni opasnosti u pobješnjeloj neveri, zavjetovali su se sv. Anti da će ako prežive i žena rodi sina, nadjenuti mu ime Ante i dati ga za svećenika.

Ante se rodio 16. travnja 1893. na otoku Prviću. Bio je šesto dijete u obitelji. U djetinjstvu je jednom prilikom vidio franjevca. Bilo je to neobično u njegovoj župi koju je vodio biskupijski svećenik. Mali Ante je pohitio majci i rekao joj: “Htio bih biti kao onaj furešti pop.” Kako se tada očito njegova volja poklopila s roditeljskim zavjetom, na obostrano zadovoljstvo mali je Ante pošao u fratre. Nakon gimnazije 1911. godine započeo je novicijat na Visovcu i kasnije nastavio redovitu filozofsku i teološku izobrazbu da bi 1917. u Šibeniku bio zaređen za svećenika.

O. Ante se nije nikad zatvorio u svoj duhovni “bunker” u samodopadnoj sigurnosti. Prepustio se životnim izazovima s vjerom da mu ih Bog šalje. Prihvaćao je spremno odluke svojih poglavara. Bio je postavljen pomoćnikom magistra klerika u Makarskoj i kasnije na Visovcu. Potom je imenovan magistrom novaka, a 1946. postaje magister bogoslova u Zagrebu. U životu o. Ante obično se ističe kako je bio svet ispovjednik i duhovni vođa. Ali uz to, osobito je bio osjetljiv za nevolje ljudi koji su u potrebi. Pazio je da ne bude pogaženo ljudsko dostojanstvo kojega čovjeka. Prema svima je bio fin i pažljiv. trudio se organizirati ljetovanja obitelji s brojnom djecom. Brinuo se za siromašne studente. Ponekad je znao i prositi za potrebnike. Na srcu mu je bio cijeli čovjek. O tome svjedoče brojne zgode.

Kad je jednom s. Mariangela, nakon iznimno naporna dana došla o. Anti na ispovijed, promrzla, gladna i umorna čekala je u redu s ostalim vjernicima. O. Ante ju je opazio tako umornu i poručio joj da ode u zagrijanu samostansku kapelu i malo prodrijema dok on ne bude slobodan. Koliko je onih koje je o. Antić znao ganuti svojom pažnjom za obične svakodnevne stvari? Bio je sav uronjen u Boga, ali istodobno bliz svakom čovjeku, osobito onima koje je tištio grijeh.

Godine 1956. oslobođen je dužnosti magistra. Ostatak života proveo je kao ispovjednik i duhovni vođa u samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu. Pobolijevao je na plućima i srcu. Pogrbljeni starčić, pognut na svoj štap, svjedočio je već svojom vanjštinom da život obdaren patnjom može biti sretan život. Prihvatio je patnju radosno znajući da će se tako bolje suobličiti Kristu. Početkom 1965. o. Anti je bivalo sve teže. U veljači se nakon šišanja srdačno zahvalio subratu za tu uslugu i napomenuo mu da je to posljednji put da ga šiša. Izdahnuo je 4. ožujka 1965. godine nakon što je obavio javnu ispovijed i dobio od provincijala odrješenje.

Mnogi vjernici koji su još za života o. Ante uživali njegove milosne darove duhovnoga vodstva, razlikovanja duhova, vidovitosti i dr. svjedočili su moć njegova zagovora i nakon preminuća. Stoga je nakon šest godina, 15. prosinca 1970., njegovo tijelo preneseno u grobnicu u samostanu Gospe Lurdske. Godine 1995. završen je nadbiskupijski postupak za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Antića.

Molitva fra Anti Antiću za milost po njegovu zagovoru

Bože, Oče naš, izvore svakog dobra! Sin nas je Tvoj poučio da budemo savršeni i milosrdni po uzoru na Tvoju dobrotu. U Duhu Svetom, Ti si slugu svoga oca Antu Antića uzdigao do savršenog vršenja Tvoje svete volje. Proslavi, Gospodine, slugu svoga i na ovoj zemlji čašću svetaca, a meni po njegovu zagovoru udijeli milost za koju Te sada posebno molim… (Sada navedi osobnu molbu za koju moliš) Nadasve mi daruj svoje svjetlo i milost da poput oca Antića sve činim i trpim iz ljubavi prema Tebi koji si sa svojim Sinom i Duhom Svetim izvor svakoga dobra i smirenja svih srdaca. Amen. Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu … (tri puta)

Ostale članke iz niza “Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika” možete pronaći na linku OVDJE.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Doroteja Toića Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.