Duh vremena, moderna teologija i naposljetku nastojanje oko ekumenskog jedinstva doveli su u svakodnevici Katoličke crkve do jedne određene distance prema čašćenju Marije, dok se na evangeličkoj strani može zamijetiti rastuća otvorenost. Ipak, u općoj svijesti evangeličkih kršćana položaj Marije je pored Pape još uvijek jedna od glavnih prepreka na putu k jedinstvu.

Izazovnim (ne samo) za protestante je način na koji se čini da Isus postupa sa Svojom Majkom. Primjeri iz Evanđelja na koje se protestanti pozivaju su: svadba u Kani, Isusovo pitanje „Tko je moja majka… ?“, oslovljavanje sa „Ženo“ pod križem. Čašćenje Marije, kao i ono svetaca, pogrešno se shvaća kao klanjanje koje ne dolikuje nijednom čovjeku, jer bi samo Isus trebao stajati u središtu pažnje.

Katolički navještaj:

U prošlosti su se mnogi vjernici u nevolji okretali ponajprije Mariji umjesto Kristu. Stoga je i u Katoličkoj crkvi došlo do prvotno protestantske zabrinutosti da bi se time moglo potamnjeti jedinstveno Isusovo mjesto. Osim toga, egzegete su isticali da dogme o Marijinom Bezgrešnom začeću i uznesenju na Nebo nemaju svoje temelje u Evanđeljima, te da je za prosvijećenu misao djevičansko rođenje ionako samo mit. Time su vidljivo – i to ponovno s pogledom na ekumenu – otpale jezgre katoličkog vjerovanja o Mariji.

Posljedice su opterećujuće: kako u društvu, tako je i u Crkvi kao temeljni stav na mjesto primanja nastupilo činjenje. Promijenila se slika svećenika; bogoslovije su počele tražiti socijalne radnike te su u jednom trenutku sposobni organizatori postali važniji od duhovnih otaca i dušobrižnika. Isto se tako promijenila i slika žene, a time i samorazumljivosti žene. One više nisu željele živjeti u ovisnosti primatelja, već samostalno raspolagati sobom. Ono što se trebalo zastupati kao opravdano pravo, ipak je sve više i više prerastalo u neumjerenost. Kao i uvijek u vremenima promjena, tako je i ovdje došlo do agresivnosti prema jednoj prošlosti koju se željelo ostaviti iza sebe, čime je došlo i do odgovarajućih pretjerivanja i nesloge. Kako su se napadi usmjeravali protiv božanske Istine, sve više su vodili do odvajanja od temeljnih istina egzistencije, koje su kroz prirodni zakon upisane u nas. Nestajale su spolne uloge, a time i razumijevanje noseće snage obitelji. Iz toga je proizašlo izobličenje slike čovjeka, a time i ljudskog ponašanja sve do ruba samouništenja – što moramo danas priznati. Koje konkretno značenje za ljudski život i život dostojan čovjeka ima vjera u Mariju te koliko je ona neizostavna, možemo iščitati iz ovog razvoja.

No, već se dugo čini da počinje jedno novo okretanje prema Mariji. Godinama su se u Evanđeljima tražile samo historijski pojmljive informacije o njoj, čime se zanemarivala odlučujuća duhovna dimenzija. Što je ostalo od njenog lika, bilo je jednako oskudno poput tzv. historijskog Isusa, kojemu se odricalo Božanstvo. Ali, u najnovije vrijeme objavljeno je sve više tekstova koji se nisu ograničili na historijsko-kritičko viđenje, već su se ponovno okrenuli cjelovitoj vjeri Crkve. Pritom se posebno jasno očitovalo da Biblija ne sadrži historijske izvještaje prema našim predodžbama te da se stoga njeni sadržaji ne mogu posve razjasniti povjesničarskim aparatom. Sastavljačima biblijskih tekstova bilo je važno da činjenice koje su trebali saopćiti poredaju u unaprijed zadani smisleni odnos od kojega bi trebalo shvaćati te činiti shvatljivim. Oni govore iz pozadine židovske povijesti, koja je istovremeno i povijest spasenja, a sâm Isus im daje pravo za ovu vrstu tumačenja, budući da On svoje vlastito djelovanje i svoju sudbinu uvijek objašnjava polazeći od objave proroka. Bez ove veze – tj. bez poznavanja Starog zavjeta i jedne žive vjere koja uključuje spremnost za slušanje – ne možemo stvarno razumjeti događaje i osobe Novog zavjeta.

Primjer svadbe u Kani

Također to posebno vrijedi za Marijin lik. Ona je Isusu bliska kao nitko drugi, i više nego na bilo koga drugog na nju se odnosi rečenica: „… blaženi koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!“ (Lk 11, 28). A ipak se onaj koji čita Evanđelja polazeći samo od modernog shvaćanja, može spotaknuti o način na koji se čini da Isus uvijek iznova udaljava Mariju. Tako joj odgovara na svadbi u Kani (Iv 2, 1-11) na njenu samo nagoviještenu molbu za pomoć: „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!“ (Iv 2,4). Time On misli na veliki čas proslavljanja. Ali, tada ipak uslišuje njenu molbu i ispunjava je u preobilju, te prije vremena „objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici“ (Iv 2, 11), kaže Ivan. Događa se dakle daleko više od onog što je Marija zamolila i mogla zamisliti. Duboka povezanost Isusa i Marije očituje se u tome što je Marija unaprijed znala što će On učiniti. Jer, kaže poslužiteljima: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2, 5). Stoga nije čudo što je Crkva Mariju uvijek shvaćala kao neodoljivu zagovornicu.

Zaprepašćuje nas da Isus nikada ne oslovljava Mariju s „Majko“, već uvijek sa „Ženo“ (Iv 2, 4 i Iv 19, 26). Ipak, ovo oslovljavanje bilo je nekoć uobičajeno i posve časno (Scheffzyck,  Leo. Maria. Sanckt Ulrich Verlag, str. 19). Ovdje se Marija uzdiže kao „jednostavno tip žene“, a time se naglašava Njeno „povijesnospasenjsko značenje na strani Isusa“ (Ibid, str. 23), novog Adama.

Ovo značenje je u Njegovim očima vrjednije od „čisto ljudskog i rođačkog odnosa“ (Ibid., str. 21). Već su crkveni oci ukazivali na ovu vrstu tipološkog svrstavanja i usporedbi u analogijama koja prožima židovsku misao. Samo ako je se uvažava, moguće je prepoznati širinu i dubinu u izričajima biblijskih tekstova.

Foto: Shutterstock

Navještenje

Prvi i za vjeru posebno važan primjer za to nalazimo u Evanđelju po Luki (Lk 1, 26-38).

Luka, koji je majstorski ovladao književničkim zanatom, promišljeno stavlja navještenje Isusova rođenja (Lk 1, 26-38) pored onog Ivanova (Lk 1, 5-25). Ivanov otac Zaharija pripadao je svećeničkom sloju. Ukazao mu se anđeo Gabrijel u jeruzalemskom hramu dok je pred Svetinjom nad svetinjama prinosio kâd. Obećanje se dakle ispunja u prostoru izraelskog kulta i njegovih nositelja. Naprotiv, Marija je jedna obična žena koja živi u gotovo nepoznatom mjestu polupoganske Galileje. Posjet anđela, oslovljavanje i težina njegovih riječi bili su izvanredno neobični shvaćanju pobožnih Židova. No, ovdje počinje nešto radikalno Novo: svojim „da“ Marija stupa na mjesto hrama, sâm Bog postaje prisutan u njoj, ona postaje šatorom susreta s Njim (Scheffczyk, Leo. Maria : Mutter und Gefährtin Christi. Augsburg : Sankt Ulrich Verlag, 2003., str. 40). Ipak, prekid s tradicijom koji se ovdje nesumnjivo događa, ne uništava Staro; ono je štoviše obuhvaćeno i preuzeto – slično kao što klica sjemena probija i rascjepljuje zemlju, ali istovremeno i živi iz nje te je prima u svoje novo bivstvovanje. Stari hram sa svojim kultom u istinskom će se hramu Božjem, Isusovu Tijelu, preoblikovati do svog pravog oblika.

Anđelov pozdrav, kojim Mariju častimo stoljećima, obično se prevodi riječima: „Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom.“ Marija je prestrašena nadmoći ovog oslovljavanja čije si značenje ne može objasniti. I tako anđeo nastavlja: „Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga“ (Lk 1, 28-30). Grčki tekst daje nam bliži uvid u ono što se ovdje događa i što znači. „Chaire“, kaže anđeo na ulasku, što znači: „Raduj se!“. To nipošto nije uobičajeni pozdrav, kako su smatrali mnogi egzegete, u smislu ondašnjeg: „Mir s tobom“ (usp. Lk 10, 5). Ovdje se radi o jedinstvenoj radosti susreta s Bogom, radosti od koje srce poskakuje – radosti koja još više raste oslovljavanjem „milosti puna“ ili „ispunjena milošću“. Ono se pojavljuje poput imena koje Božji poslanik objavljuje Mariji i koje opisuje čitavo njeno biće (Scheffczyk, str. 73). Marija je do srži prestrašena zahtjevom koji se time pred nju postavlja – također i zahtjevom radosti koja se anđelovim dolaskom poput oluje obrušava na nju i želi je posve obuzeti – ako to ona dopusti.

U Gabrijelovu pozdravu istovremeno odzvanja staro obećanje Izraelu iz knjige proroka Sefanije: „Klikći od radosti, Kćeri sionska, viči od veselja, Izraele! Veseli se i raduj se iz sveg srca, Kćeri jeruzalemska! … Ne boj se, Sione! … Jahve, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni spasitelj! On će se radovati tebi pun veselja, obnovit će ti svoju ljubav, kliktat će nad tobom radosno kao u dan svečani“ (Sef 3, 14 i 16-17). Marija se ne treba bojati jer je Bog s njom – On je u njenoj sredini i ona je istinska Kći sionska, „istinski Izrael u kojemu su Stari i Novi zavjet, Izrael i Crkva neodjeljivo povezani u jedinstvo. Ona je ‘Božji narod’ koji donosi plod po Božjoj milosnoj snazi“ (Ratzinger, Joseph. Kći sionska: marijanska pobožnost u Crkvi. Split : Verbum, 2008., str. 40).

Ona treba roditi Sina i dati Mu ime Isus, kaže anđeo. U njegovim se riječima ispunjavaju Izaijina proročanstva: „Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel“ (Iz 7, 14). Čini se da konačno postaje istinitim od Boga obećan poklik Izraelu – Kćeri sionskoj: „jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. … Nadaleko vlast će mu se sterat i miru neće biti kraja nad prijestoljem Davidovim, nad kraljevstvom njegovim: učvrstit će ga i utvrditi u pravu i pravednosti. Od sada i dovijeka učinit će to privržena ljubav Jahve nad Vojskama“ (Iz 9, 5-6).

Egzegete su raspravljale o tome da li se „djevicom“ u Izaijinu proročanstvu misli na djevicu ili jednostavno na mladu ženu. Ali, već je Septuaginta, grčki prijevod Starog zavjeta iz 3. stoljeća prije Krista, za hebrejsku riječ „almah“ koristila jednoznačnu oznaku „parthénos“ – djevica (Scheffczyk, str. 32). I Lukin opis – kao i cijeli Novi zavjet – ne ostavlja sumnju u to da je Marija unatoč svom majčinstvu ostala djevicom. Ona je zaručena s Josipom, a ipak pita anđela koji joj naviješta rođenje sina: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“ (Lk 1, 34)

Matej izriče otajstvo Isusova rođenja na drugi način. U rodoslovlju koje sastavlja polazeći od Abrahama, slijed generacija prekida se na upadljiv način. Matej nabraja u dugom nizu u kojem se svakom ocu „rodi“ sin – a Josip ipak ispada iz ovog niza. On se ne pojavljuje kao otac, već jednostavno kao „muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist“ (Mt 1, 16). Marijina trudnoća Josipa ostavlja bez riječi te ga tek u snu anđeo uvjerava da je dijete „od Duha Svetoga“ (Mt 1, 20). I Luka u svom rodoslovlju naglašava da su Isusa samo „smatrali “ (Lk 3, 23) sinom Josipovim koji je time tu ubrojen u pravnom smislu (Ratzinger, str. 38). Evanđelisti ne govore o biološkom očinstvu.

Plodnost neplodne

„Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti“ (Lk 1, 35) – u ovim riječima navještenja susreću se dva ogranka izraelske tradicije. Kao što je izvješću o stvaranju Duh Sveti od početka stvaranja lebdio nad vodama (Post 1, 2), tako će On i ovdje u Mariji novo stvorenje realizirati usred starog.  Izraz „Sila će te Svevišnjega osjeniti“ „ukazuje na oblak koji osjenjuje hram i time označava Božju prisutnost. Marija se pojavljuje kao sveti šator nad kojim postaje učinkovita skrivena Božja prisutnost“ (Ratzinger, Joseph. Kći sionska : marijanska pobožnost u Crkvi. Split : Verbum, 2008., str. 41).

Iz Marije se rađa Novo. Ona sama utjelovljuje kontinuitet odabira Izraela. Ona je luk mosta od Staroga ka Novom savezu. U njoj gotovo sasušeno stablo postaje plodnim. Ona je savršeni Izrael, kći Sionska, velika Božja ljubav s kojom je sklopio Svoj savez i koju su proroci opisali i opjevali kao djevicu i ženu, kao ljubljenu, suprugu i majku (usp. Ratzinger, str. 20-21). Ona pripada tipu biblijske žene koja utjelovljuje Izrael po tome što se njezina neplodnost ukida milošću – te sve nadaleko nadmašuje. Sara, Rahela i Ana bile su izbavljene od neplodnosti koja je tada značila prokletstvo, te su u Izaku, Josipu i Samuelu donijele na svijet od Boga izabrane sinove. Njihova neplodnost postala je posebno blagoslovljenom plodnošću.

No, Marija se odrekla svoje plodnosti i darovala je Bogu. Ovaj dar nije bio odbačen, već je bio uzvraćen i preobražen obiljem ljubavi: ona ostaje djevicom koja posve pripada Bogu, te upravo stoga na jedinstven način postaje majkom. Sin kojega rađa doista je „svet“, kako je prorekao anđeo (Lk 1, 35). „Za razliku od svih izabranih prije njega, on ne prima samo Duha, nego je u svojoj zemaljskoj egzistenciji samo po Duhu“ (Ratzinger, str. 45). Stoga se u Njemu ispunjavaju sva proročanstva: On je „istinski prorok“. I Marija je postala „znakom“ za to da spašavajuća plodnost izvire iz savršenog „predanja“ u Božju volju (ibid.).

Marija nije samo rodila jednog čovjeka, već cijelu, nepodijeljenu i nerazdjeljivu osobu Isusa Krista, Njega koji je istovremeno Bog i čovjek. Stoga je najstarija i temeljna crkvena dogma o Mariji (Koncil u Efezu, 431. g.) naziva Theotókos, Bogorodicom ili Majkom Božjom. Ova odluka ne proizlazi iz fantazije ili samovolje koncilskih otaca: štoviše, ona izražava opće vjerovanje vjerničkog naroda te je u svojoj opravdanosti bila potvrđena klicanjem vjernika. Ipak, dokument se ne odnosi samo na Mariju. U njemu se štoviše prvi put i teološki obuhvaća i izriče otajstvo utjelovljenja kao stvarnost (Ratzinger, str. 33). Isus, koji je rođen od Djevice Marije, time je „plod ove zemlje“  – a istovremeno „ne potječe samo od ove zemlje“, već „odozgo“, od Duha, te je upravo stoga čovjek u savršenosti koju je Bog želio (Ratzinger, str. 38).

Gospa od otkupljenja

Foto: Shutterstock

Marija u svjedočanstvu Biblije

Uvijek se ponavlja da Biblija malo govori o Mariji – i to je točno, ukoliko se pri tome za mjerilo uzima moderna biografija. Promatraju li se ipak rijetki iskazi kao temelj vjere, tada se pokazuju neiscrpnima. Mi doduše ne znamo koliko je Marija imala godina kad je začela Isusa, kako je izgledala ili kada i gdje ili kako je umrla, no njezin jedinstven lik i njeno značenje jasno su ocrtani već u izvještajima o navještenju i rođenju Sina: ona je novi Hram – kako smo rekli – ispunjen Božjom prisutnošću u svijetu; ona je istinska Kći sionska koju je Jahve iznova stvorio „u svojoj ljubavi“ (Sef 3, 17) da bi u njoj našao prebivalište te se rodio iz nje, Djevice. Ona Mu pripada nepodijeljeno, uključujući i njenu tjelesnu stvarnost. Stoga Mu odgovara s potpunom ljubavi i hrabrošću svog poniznog Srca: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1, 38).

Što sa sobom nosi ova odluka za život kao Božje službenice, prikazuju nam Evanđelja u poprilično oskudnim riječima: slušamo o poteškoćama jedne izvanbračne trudnoće (Mt 1, 20 ff.) i rođenju Djeteta u siromaštvu štalice, o bijegu pred moći i nasilju u stranu zemlju (Mt 2, 13-15) – što nam je danas nam toliko poznato – i o strahu pred povratkom (Mt 2, 22). Nadasve, bila su tu i obećanja anđela i sijedog Šimuna o velikoj sudbini Djeteta, bilo je tu i sjećanje na posjet mudraca s Istoka koji su tražili novorođenog Kralja (Mt 2, 1-12). No, Šimun je također govorio i o maču koji će probosti Marijino Srce (Lk 2, 35). Njen put vodio ju je pod križ na Golgoti (Iv 19, 25 ff.) – i napokon u jedan drugi, olujni susret s Duhom Svetim na blagdan Pedesetnice. Ovaj put Marija više nije bila sama, već usred molitelja (Dj 1, 14) koji su čekali na dolazak Duha kojega im je obećao Uskrsnuli (Dj 1, 8). To je posljednji trenutak u kojemu Biblija neposredno spominje Mariju. Govori li nam Biblija doista premalo? Nije li to samo drugačije i dapače mnogo više od onoga što bismo željeli čuti? Jer, ako se izvještaji shvaćaju ozbiljno, tada nam Marijina osoba dolazi toliko blizu da postaje teško izbjeći konkretan zahtjev koji se kroz nju stavlja pred nas.

I na znatiželjno pitanje kako je onda ona – milosti puna – izgledala u ljudskom smislu, Biblija ima odgovor. Marija je očito imala budne oči i Srce puno razumijevanja za svoju okolinu. Na svadbi u Kani prepoznala je i razumjela bolnu nelagodu domaćina kojima je na tako važnoj svečanosti i pred toliko uzvanika prijetilo ponestati vina. Znala je točno gdje će tražiti pomoć, jer se začudo – i to nam postaje teško razumjeti – Isusovim odbijanjem nije dala ni ražalostiti niti najmanje zbuniti. Stoga je Crkva vidi kao neodoljivu Odvjetnicu i Zagovornicu u svim nevoljama i strahovima.

Govor i diskusija, izricanje i ustrajavanje na vlastitom mišljenju – što je nama danas toliko važno – nije bila obrazac Marijinog ponašanja. Ona postavlja pitanja, posebno u izvanrednoj situaciji, da bi jasnije vidjela: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“ (Lk 1, 34). No inače preferira razmišljanje, razmatranje, o kojemu Luka kaže: „Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu“ (Lk 2, 19; slično i Lk 2, 51). U ovom stavu šutnje primila je izvještaj pastira o anđeoskoj radosnoj poruci o tek rođenom Spasitelju, Mesiji, kojemu su se željeli klanjati. Isto tako, osluškivala je nutarnji odjek čudne, a ipak toliko dosljedne tvrdnje 12-godišnjeg Isusa, da mora biti u Hramu, u kući Svog Oca. Izrijekom nam je rečeno, da nije razumjela Isusove riječi (Lk 2, 50), ali ih je sačuvala. Strahopoštovanje pred Nepojmljivim, povjerenje i klanjanje vječnom Bogu ocrtale su njene nazore i ponašanje. Čak i kad je Josip pogrešno shvatio njenu trudnoću, Marija je ostala šutjeti u svijesti o Neizrecivom i u uvjerenju da se ne treba braniti.

MAGNIFICAT

No, jednom je iz nje provalilo klicanje o onom doista Neizrecivom, naime kada je Elizabeta, ispunjena Duhom Svetim, u njoj prepoznala Majku Gospodinovu (Lk 1, 43) – što jezikom Biblije znači: Majku Božju; kada ju je Elizabeta nazvala „blaženom“, jer je povjerovala  božanskoj poruci (Lk 1, 45). Pri tome nam u ušima zvoni Isusovo ispravljanje žene koja je hvalila tijelo žene koja ga je nosila i hranila (Lk 11, 27 f.) Odgovorio joj je: „Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!“ (Lk 11, 28; slično Mt 12, 46; Mk 3, 35; Lk 8, 21). Time nije isključio Mariju, već ju je uzvisio iznad mjerila svakog pobožnog mišljenja i postavio kao primjer i uzor svih vjernika.

Marija je na Elizabetinu spoznaju odgovorila velikim himnom „Magnificat“ (Lk 1, 46-55), koji niže citate iz Starog zavjeta i slaže ih u sliku čudesne zaokruženosti. Je li ga Majka Božja točno tako izgovorila, ne znamo. No, Magnificat nam odaje njeno poznavanje Svetog Pisma, naviku recitiranja psalama i svijest o usađenosti u živu tradiciju Izraela. Prije svega, u Magnificatu nalazimo bît Marije „uhvaćenu“ kao u jednoj minijaturi. To je ljubavna pjesma u kojoj duša najdublje spoznaje voljenog te istovremeno u njegovim očima vidi odraženu vlastitu vrijednost. Ona sama po sebi nije ništa, te je upravo stoga iznutra slobodna za ljubav koja je želi ispuniti do posljednjeg djelića bića. Mariju u neometanom pogledu na Boga i na sebe ne sprječavaju ni sjena krivog samoljublja niti privrženost vlastitim životnim zamislima. Poniznost je ta koja postavlja istinu, daje joj prostora i ustrajnosti u napetostima protivština. Vlastita se ništavnost ne promatra negativno niti boli, jer je pretpostavka za odabir. Tako Marija dobiva ogromnu sigurnost da će je ljudi od sada kroz sva vremena „nazivati blaženom“ (Lk 1, 48). Ona o toj sigurnosti neusiljeno govori, u ogromnoj radosti, jer se radi samo o hvaljenju Boga. Poniznost i svijest o odabranosti ne isključuju se međusobno, već pripadaju jedno drugom. Jer, ponizan čovjek priznaje da je samo Bog tvorac ljubavi i ispunjenja, izvor milosrđa i milosti koju čovjek sâm po sebi ne može zaraditi.

„Velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo“ (Lk 1, 49), kaže Marija. Ali ona ne bi bila ona ako istovremeno ne bi gledala na cjelinu, polazeći iz iskustva koja je Izrael imao s pravednim i milosrdnim Bogom. Ovaj Bog daje prednost siromasima i malenima te poništava oholost bogatih i moćnih (Lk 1, 51-53). Pogledao je na svog „slugu“ (Lk 1, 54) Izraela i zauvijek ga prihvatio kako je obećao „Abrahamu i potomstvu njegovu“ (Lk 1, 55). Točno tako prihvaća sada „službenicu svoju“ Mariju i gleda na njen „tapeinosis“, kako stoji u grčkom tekstu. Taj izraz označava „apsolutnu ništavnost i prazninu koja jednostavno postoji ili želi postojati za Boga“ (Scheffczyk, Leo. Maria : Mutter und Geffährtin Christi. Augsburg : Sankt Ulrich Verlag, 2003., str. 126). Dakle, u Mariji siromašan Izrael stoji pred Bogom u svoj svojoj praznini, u Kćeri sionskoj koju je Bog uzvisio do Svoje zaručnice i supruge i u kojoj želi prebivati. Kršćanska vjera stoga u Mariji prepoznaje prasliku Crkve, novog Božjeg naroda. Marija i Crkva oduvijek su nerazdjeljivo povezane. To je naposljetku postalo osobito jasno na Drugom vatikanskom koncilu, koji je Mariji dodijelio posebno mjesto u Konstituciji Lumen gentium (LG, 52-69). Poput Marije, i Crkva u molitvi Magnificata „potvrđuje“ Božje „spasiteljsko djelovanje“ u cjelokupnoj povijesti, i – kao što je Marija donijela Krista na svijet – to ponovno čini i Crkva (Scheffczyk, str. 78 f.).

Foto: Flickr/ Lawrence OP

Marijanske dogme

Trebalo je proći dugo vremena da obvezatni naučiteljski izričaji Crkve o Mariji izrastu iz tla molitve te pismene i usmene predaje: u prvim stoljećima dogme o trajnom djevičanstvu (553. i 649. g.) i bogomajčinstvu (431. g.), a tek 1200 godina kasnije navještaj o njenoj oslobođenosti od grijeha i istočnog grijeha (1854. g.) te napokon tjelesnom uznesenju u nebo (1950. g.)

MARIJA, THEOTÓKOS

U antičkoj Crkvi u središtu teološke rasprave stajala su pitanja o spasiteljskom događaju, Isusovom bogočovještvu i otkupljenju. Ni Marija nije izbijala u prvi plan kao osoba, već u svom odnosu prema povijesti spasenja. Najstarija i istovremeno temeljna dogma o Mariji, a koju je navijestio koncil u Efezu 431. g., bila je posve određena kristološkim spoznajama i usmjerena prema njenom produbljivanju. Koncil nije Mariji dodijelio ljudima blizak naziv Majke Božje,već ju je nazvao Theotókos, Bogorodicom. Ovaj nam termin može zvučati pomalo strano, ali on potvrđuje i osigurava temelj naše vjere: naime, da se u čovjeku Isusu Kristu doista rodio Bog. Time postaje jasno kako je duboko i nutarnje usidren zemaljski život Sina Božjega „u stvorenom i u prirodnom“ (Scheffczyk, Leo. Maria : Mutter und Gefährtin Christi. Augsburg : Sankt Ulrich Verlag, 2003., str. 103). No, time otkupljenje i preobrazba svijeta ne ostaju misaonim snovima, već su postali konkretnom stvarnošću koja ne obuhvaća samo duh, već je – u skladu sa ljudskom strukturom – ukorijenjena u tjelesnom.

Iz vjerovanja u Marijino bogomajčinstvo konačno je proizašlo i jedno novo razumijevanje nutarnjeg i vanjskog oblika Crkve. Ona se shvaća kao otajstveno tijelo i kao Majka koja svijetu „može posredovati Krista, jer Ga nosi u sebi“ (Scheffczyk, str. 104.). „Majka Božja“ postala je „Majkom milosti“ i „Majkom Crkve … i svih ljudi“ (Scheffczyk, str. 105.).

MARIJINO DJEVIČANSTVO

Rana Crkva je posve razumljivo s Marijinim majčinstvom povezala djevičanstvo, o kojemu izvještavaju Evanđelja po Luki i Mateju. Već u tim tekstovima ne radi se samo o tjelesnom, već i o duhovnom djevičanstvu ove mlade žene. To se pokazuje već u nutarnjoj sigurnosti s kojom Marija čak i nasuprot jednog božanskog zahtjeva naglašava svoju netaknutost (Lk 1, 34). Biblija ne poznaje odijeljenost tijela i duha. Stoga isključivo biološko shvaćanje djevičanstva koje je toliko blisko prirodnoznanstvenom mišljenju, promašuje ono bitno – isto kao što to čini i pomodna i sladunjava pobožnost, u čijem shvaćanju djevičanstva ne igraju ulogu ni tjelesna netaknutost ni seksualna uzdržljivost.

Za razliku od ovih stranputica, rana je Crkva svjedočanstvo Evanđelja uzela vrlo ozbiljno. Npr. Atanazije (+ 373. g. ), „neustrašivi borac protiv arijanizma“ (Scheffczyk, str. 109), je djevičanski porođaj shvaćao kao „najsigurniji dokaz Sinovog božanstva“ (ibid., str. 110). Time je potcrtao značenje ove istine za vjerovanje u otajstvo Krista i naše otkupljenje. I sinoda u Milanu 390. g. koja se odvijala pod predsjedanjem sv. Ambrozija, naglasila je u istom uvjerenju, da je Marija rodila neozlijeđena; pri tome se, među ostalim, pozvala i na Apostolsko vjerovanje. Ove odluke učiteljstva Crkve ponovila je i time osnažila važna Lateranska sinoda 649. g. Već 553. g. peti Opći koncil u Konstantinopolu Mariji je dodijelio naslov „vazda Djevice“ (aeiparthénos). Doduše, raspravljalo se o tome što je to točno značilo za čin porođaja (fizička neozlijeđenost, bezbolnost; Scheffczyk, str. 118). Marija se već rano shvaćala kao protulik Eve, nad kojom je nakon pada u grijeh visila sudbina da će morati trpjeti u trudnoći i rađati u bolovima (Post 3, 16). Nije li Marija, nova Eva, Bezgrješna, trebala ostati očuvana od takve sudbine? Ipak, Crkva se u svojim naučiteljskim izričajima mudro nije upustila u ova pitanja.

Nazivom „vazda Djevice“ Crkva je obuhvatila cijeli Marijin život. To su učili – pogledamo li predaju – već Origen (+253./54.), Jeronim (+419./20.) i na Istoku Bazilije Veliki (+379.). Činilo se nezamislivim da bi Marija nakon Sina Božjeg mogla roditi još djece, jer ona nije bila samo Majka Sina Čovječjeg, već i Njegova zaručnica, Njegova službenica kojom je On mogao posve i u potpunosti raspolagati, Njegova suputnica u otkupiteljskom djelu preko križa do uskrsnuća. Bogomajčinstvo je isključivo odredilo cjelokupan Marijin život i opečatilo ga do posljednjeg trenutka (Scheffczyk, str. 122 f.). Razumije li se Božja odabranost do temelja, tada pored Njega nema mjesta nekom drugom vezivanju.

Dogme bezgrešnog začeća (1854.) i Marijina tjelesnog uznesenja u nebo (1950.)

Vjernicima se tek postepeno očitovao jedinstven Marijin položaj uz Krista, a time i u povijesti spasenja. Taj je položaj postao obvezujuće tumačen, a tako i potpuno vidljiv, tek u kasnim dogmama bezgrešnog začeća i uznesenja Marijina tijelom na nebo. Oba doktrinalna izričaja izmiču općem razumijevanju još više od ostalih, pogotovo jer se čini da ne nalaze neposredno utemeljenje u biblijskim tekstovima. Ipak, Katolička se crkva ne poziva samo na navode iz Svetog pisma, već i na spoznaje koje su tijekom dugog vremena – a u suglasnosti s biblijskim tekstovima – proizlazile iz vjerničkog razmišljanja i molitvenog razmatranja. „Sensus fidelium“, osjećaj vjernika, uvijek je pored učiteljske službe biskupa i pape igrao nezaobilaznu ulogu u pronalaženju istine. Tako su se najmlađe dogme formulirale na temelju stoljećima starih predaja te su konačno ispunile od davnine naznačene obrise Marijina lika.

Rekli smo da Bogomajčinstvo određuje Marijin život. Prema vjerovanju Crkve, to vrijedi od trenutka njezina začeća u majčinoj utrobi pa sve do trenutka u kojemu napušta zemaljsko postojanje. Ona je kao prvi čovjek još prije Isusove žrtvene smrti na sebi doživjela to otkupljujuće djelovanje. Marija je bila prvi ud u novom Božjem stvorenju, čist poput Eve prije pada u grijeh, od početka posvećen kroz Onoga koji je u njezinu svetom prostoru želio uzeti lik čovjeka. Ona je ostala u milosti, posve okrenuta prema Bogu u ljubavi predanja, i to isključivo prema Njemu – u tjelesnom i duhovnom djevičanstvu. Stoga se u Crkvi već od 5. stoljeća razmišljalo o tome nije li možda Marija – poput svog Sina – mogla neoskvrnuta dospjeti u nebo (Scheffczyk, str. 147).

Dobro znam koliko je kimanja glavom i poruga izazvala dogma o tjelesnom uznesenju Marije i izvan Katoličke crkve i u takozvanom javnom mnijenju. Svima koji nisu upoznati sa sukladnošću vjere, to je moralo izgledati čudnovato, kao da je „ispalo“ iz vremena te upravo stoga posve neodgovarajuće. Ipak, sjetimo se da je Crkva formulirala dogme samo kada je morala obraniti odlučujuću istinu, bilo protiv krivovjerja ili protiv skraćivanja istine, njezina zamračenja, a time naposljetku i zaborava!

Ovaj put Crkva ju je izgovorila u svijetu koji se ograničio na materijalno blagostanje i znanstveno spoznatljivo, koji je već odavno djevičansko rođenje smatrao dječjim bajkama te dakle sumnjao u Isusovo božanstvo; u društvu koje je tako počelo gubiti iz vida istinu u Presveto Trojstvo i konačno samog Boga. Pred tim svijetom koji je još bio rastrgan posljedicama rata, Crkva je za sve – koji su željeli vidjeti – uzdigla sliku žene koja je kroz svoje izručenje Bogu ostala očuvana te u potpunosti postala ona sâma, neoskvrnuta i u svojoj najnutarnjijoj bîti i u svojoj tjelesnosti. Kroz iskustvo trpljenja i smrti ostala je bez ikakve pomućenosti usmjerena na Boga; toliko Mu je pripadala da je na kraju svog života mogla neposredno ući u božansko postojanje koje nazivamo nebom.

Dogmom tjelesnog uznesenja Marijina Crkva je usred protivština ponovno postavila znak opomene za moćno postojanje Boga i stvarni čovjekov put spasenja, koji je određen Kristom i ide prema Njemu. Jer On je za sve pretrpio otkupljenje koje se obistinilo u Mariji. To je činjenica koju se od Drugog vatikanskog koncila čuje s mnogih propovjedaonica. Ipak, Majka Božja, čiji bi uzor i zagovor bio od tolike pomoći na putu, tek se rijetko spominje. Budući da ona zauzima prvo mjesto u spasenju koje je ispunio Krist, svakoga može podsjetiti na to da ima mogućnost, a i obvezu, sudjelovati u otkupljenju. Istodobno mu može izmoliti „snagu“ da u tome uspije (Scheffczyk, str. 136). Ali to se sve čini zaboravljenim. I Crkva je uvijek u iskušenju da se svidi ljudima. Tako ni Marijin stav pažljivog slušanja i spremnosti da vlastiti sud podvrgne Bogu i primi Božju riječ u poniznosti i zrijenju, ne odgovara raspoloženju ljudi našeg vremena. Ili svih vremena?

Obje dogme povlače svojevrsnu ogradu oko Majke Božje, ogradu koja štiti vjerovanje vezano uz nju, tako što obuhvaća i ističe Marijinu bît i njezino mjesto u povijesti spasenja. Odlučujući povod za dogmatsko formuliranje u oba su slučaja bila marijanska ukazanja. U Lourdesu i Fatimi Marija je ponovno privukla pozornost i time trajno promijenila vjernički život. U Lourdesu se očitovala maloj Bernardici kao „Bezgrešno Začeće“, ne kao Bezgrešno Začeta. Daleko od svakog subjektivizma, ona je takoreći postala utjelovljenjem onoga što se na njoj obistinilo. Naziv „Immaculata“ koji joj je tada Crkva dodijelila, pokazuje Mariju kao onu u koju je bilo posve utisnuto ono što joj se dogodilo, prožetu i u njezinu životu oblikovanu milošću koja joj je bila dodijeljena.

U ukazanjima u Fatimi 1917. g. postalo je naprotiv jasno njezino univerzalno obraćanje svijetu. Ukazanja munjevito i radikalno objašnjavaju „kriznu situaciju čovječanstva“ (Scheffczyk, str. 293), nužnost obraćenja i Božju volju za mirom. Ona istodobno sadrže upozorenja i nadu, „milost i sud“ su jedno pored drugog, a ljudi se moraju odlučiti (ibid.). Marija poziva na pokoru, nudi svoje vlastito Srce za privlačenje i sabiranje žrtvi i molitvi. Tako će joj Bog dozvoliti pobjedu nad zlom grijeha. Pred djecom iz Fatime Immaculata dakle stoji kao posrednica spasenja za cijeli svijet. Kroz njezino Srce idu ljudske nevolje k Bogu, a kroz njezino Srce potrebitima struji praštajuća milost koja je zadobivena Kristovom žrtvom. Na ovaj način Marija zauvijek sudjeluje u otkupiteljskom događanju, a s njom i svi koji joj se utječu i koji dopuštaju da ih ona vodi ranjenom Srcu Sina kako bi gasili Njegovu žeđ za pravednošću i ljubavlju. Na temelju ukazanja u Fatimi papa Pio XII. posvetio je svijet 1942. g. – usred strašnih nevolja uzrokovanih nacionalsocijalizmom i Drugim svjetskim ratom – Bezgrešnom Srcu Majke Božje (Scheffczyk, str. 284), a 1944. g. uveo blagdan Srca Marijina za cijelu Crkvu. Prvog studenog 1950. g. navijestio je da je uznesenje Marijino „tijelom i dušom u nebesku slavu“ na kraju njenog života „jedna od Boga objavljena istina vjere“. Tko je niječe ili svjesno sumnja u nju treba „znati da je potpuno otpao od božanske i katoličke vjere“ (Neuner-Roos, Der Glaube der Kirche in den Urkunden der Lehrverkündigung, , 8. Aufl., Neubearb. von Karl Rahner und Karl-Heinz Weger. Regensburg : Verlag Friedrich Pustet, 1971., Nr. 487).

Foto: Giannis Papanikos/Shutterstock

Značenje dogmi za život Crkve 

Crkva je živo tijelo koje vodi Duh njene Glave, Isusa Krista, a hrani se Njegovim Tijelom i Krvlju. Ona raste i dobiva svoj oblik iz Njega i prema Njegovu zakonu – uvijek nova u tijeku povijesti, a ipak uvijek prepoznatljiva kao ista sve do kraja vremena. Suprotstavljati pojedine epohe povijesti Crkve pomaže onoliko koliko i suprotstavljati djetinjstvo ili mladost jednog čovjeka i odraslu dob. Stoga trebamo gledati na događanje u srcu Crkve, na borbu oko istine, oko onoga što se „uvijek, posvuda i od svih vjerovalo“ (Vinzenz von Lérins, Youcat, br. 142). Da bi se istina očuvala neiskvarenom, potrebno je uobličiti je u dogme. One izgrađuju tako reći kostur tijela i određuju njegov nepromjenjivi oblik.

Često se mrštimo pred ovim člancima vjere i mislimo – posve pijetistički – da je dovoljno ako se prepustimo svojim unutarnjim uvidima i pobožnostima. No pritom ipak zaboravljamo da je i vjera dar milosti koji ne smijemo odbijati. Jer, milost usmjerava našu pažnju na temelj i cilj sveukupne molitve. Ne radi se ponajprije o osobnoj duhovnoj okrjepi – ona može biti dodatni, prekrasan dar – već o služenju Bogu. Radi se o tome da Ga proslavimo i volimo za spasenje svijeta i naše osobno spasenje. Ovu službu ispunjavamo kao živi udovi Crkve. Ona je istodobno vidljiv znak i djelotvoran instrument spasenja. To znači da ona ne egzistira samo na jednoj duhovnoj razini, već se može pojmiti kao organizam, s punokrvnom toplinom života, kojega u njegovu neospornom obliku čuva jasnoća članaka vjere.

Ono što su Kristovi učenici navijestili, od početka se suprotstavljalo shvaćanju okoline. Grcima se to učinilo kao „neoprostiva uvreda razuma, a Židovima kao neizmjerno huljenje Boga“ (Christoph Böhr, Europas paradoxe Identität, Deutsche Tagespost, 30. Juni 2012.). Jer, ovaj se Bog trebao utjeloviti u čovjeku Isusu te svoju najintimniju bît objaviti upravo u trenutku svog krajnjeg poniženja kroz muku i smrt. To je bila jedna posve neshvatljiva tvrdnja: ona je proturječila i predodžbi o božanskoj svemoćnosti i prosuđivanju zdravog ljudskog razuma. Tj., bila je čudna svim intelektualcima, a stoga i smiješna – a tako je ostalo sve do danas! „Da je Bog prisutan u sadašnjosti, na tjelesan način, kao jedna historijska senzacija, ali i nadalje trajno, u Svojoj sakramentalnoj prisutnosti, filozofima i naprednim teolozima nije se činilo društveno prihvatljivo“ (Ibid.). Činilo se da samo jedan zbunjen razum koji prezire iskustvo može tvrditi da u jednoj osobi egzistiraju dvije prirode, božanska i ljudska.

U svojoj brizi oko posredovanja vjere ljudima, Crkva je uvijek iznova zapadala u iskušenje da otupi proturječja i vjeru učini lakorazumljivom. Strujanja poput arijanizma ili marcionizma svode se na takva nastojanja koja traju i danas. No, Crkvi je ipak uspjelo čvrsto se držati činjenice inkarnacije u njenom potpunom smislu, a time i nečuvenosti njene zahtjevnosti i njenih posljedica za povijest čovječanstva, bez gubljenja ijedne jote. Dogme stoje poput obrambenog zida oko neskraćene Božje objave za nas te istovremeno grade branik na uskom putu ka cjelokupnoj i vječnoj Istini, koja je postala vidljiva u osobi Isusa Krista.

Koliko se god ljudskom mišljenju ova istina čini paradoksalnom, ona ipak nije propala u kulturama koje su okruživale rano kršćanstvo. Štoviše, imala je snagu neokrnjena nauka koja se konačno usprotivila arijanzmu, koja je sve „preoblikovala i iz temelja preuredila“ (ibid.) – grčku i rimsku kulturu, kao i keltsku, franačku ili germansku. Nijedna od ovih kultura pri tom nije bila uništena. U razvoju uzajamnog oplođivanja postupno se uzdizala slika čovjeka koja nas još i danas povezuje. Ona se izražava u izričajima poput „individualnost, racionalnost i osobnost“ (ibid.) te ucrtava naša mjerila sve do političkih ciljeva.

Nov i razarajuć bio je i ostao pogled na dvostruko lice čovjeka koje otkriva kršćanska vjera: on je dijete Božje, a istovremeno je grešnik koji je pao pred zlom. No upravo u ovom proturječju njegove egzistencije utemeljeno je dostojanstvo čovjeka koje se ne može izgubiti. U svoj nedostatnosti i slabosti, ugrožen poništenošću i samouništenjem, Bog ga i dalje drži. To nam zabranjuje svaki napad na čovjekov život. Od Boga darovano, nedodirljivo dostojanstvo uključuje slobodu da se kaže „da“ ili „ne“: sâmom Bogu, bližnjima, ljudskoj zajednici, čak ako to znači i strmoglavljenje u Ništa.

Višestruke se snage uzdižu protiv vjere – izvana i u svakome od nas. Stoga su neizostavni branici na koje se možemo u svakoj oluji i nevolji slijepo osloniti! Oni su sastavljeni od materijala vjere: Božja objava u Svetom pismu, navještenju i ljudskom odgovoru. Crkveno učiteljstvo iznova je i iznova u svjetlu razuma propitivalo izričaje Biblije, liturgije i molitve, prije negoli se istina konačno stavila na svijećnjak, obvezujuća za sve koji žele pripadati Katoličkoj crkvi. Odavde ona obasjava život vjernika, ne sprječava pobožnost koja proizlazi iz srca, već je jača i produbljuje.