Blažena Djevica Marija s malim Isusom

Suvremeno stanje – katolici / protestanti

Duh vremena, moderna teologija i naposljetku nastojanje oko ekumenskog jedinstva doveli su u svakodnevici Katoličke crkve do jedne određene distance prema čašćenju Marije, dok se na evangeličkoj strani može zamijetiti rastuća otvorenost. Ipak, u općoj svijesti evangeličkih kršćana položaj Marije je pored Pape još uvijek jedna od glavnih prepreka na putu k jedinstvu.

Izazovnim (ne samo) za protestante je način na koji se čini da Isus postupa sa Svojom Majkom. Primjeri iz Evanđelja na koje se protestanti pozivaju su: svadba u Kani, Isusovo pitanje „Tko je moja majka… ?“, oslovljavanje sa „Ženo“ pod križem. Čašćenje Marije, kao i ono svetaca, pogrešno se shvaća kao klanjanje koje ne dolikuje nijednom čovjeku, jer bi samo Isus trebao stajati u središtu pažnje.

Katolički navještaj:

U prošlosti su se mnogi vjernici u nevolji okretali ponajprije Mariji umjesto Kristu. Stoga je i u Katoličkoj crkvi došlo do prvotno protestantske zabrinutosti da bi se time moglo potamnjeti jedinstveno Isusovo mjesto. Osim toga, egzegete su isticali da dogme o Marijinom Bezgrešnom začeću i uznesenju na Nebo nemaju svoje temelje u Evanđeljima, te da je za prosvijećenu misao djevičansko rođenje ionako samo mit. Time su vidljivo – i to ponovno s pogledom na ekumenu – otpale jezgre katoličkog vjerovanja o Mariji.

Posljedice su opterećujuće: kako u društvu, tako je i u Crkvi kao temeljni stav na mjesto primanja nastupilo činjenje. Promijenila se slika svećenika; bogoslovije su počele tražiti socijalne radnike te su u jednom trenutku sposobni organizatori postali važniji od duhovnih otaca i dušobrižnika. Isto se tako promijenila i slika žene, a time i samorazumljivosti žene. One više nisu željele živjeti u ovisnosti primatelja, već samostalno raspolagati sobom. Ono što se trebalo zastupati kao opravdano pravo, ipak je sve više i više prerastalo u neumjerenost. Kao i uvijek u vremenima promjena, tako je i ovdje došlo do agresivnosti prema jednoj prošlosti koju se željelo ostaviti iza sebe, čime je došlo i do odgovarajućih pretjerivanja i nesloge. Kako su se napadi usmjeravali protiv božanske Istine, sve više su vodili do odvajanja od temeljnih istina egzistencije, koje su kroz prirodni zakon upisane u nas. Nestajale su spolne uloge, a time i razumijevanje noseće snage obitelji. Iz toga je proizašlo izobličenje slike čovjeka, a time i ljudskog ponašanja sve do ruba samouništenja – što moramo danas priznati. Koje konkretno značenje za ljudski život i život dostojan čovjeka ima vjera u Mariju te koliko je ona neizostavna, možemo iščitati iz ovog razvoja.

No, već se dugo čini da počinje jedno novo okretanje prema Mariji. Godinama su se u Evanđeljima tražile samo historijski pojmljive informacije o njoj, čime se zanemarivala odlučujuća duhovna dimenzija. Što je ostalo od njenog lika, bilo je jednako oskudno poput tzv. historijskog Isusa, kojemu se odricalo Božanstvo. Ali, u najnovije vrijeme objavljeno je sve više tekstova koji se nisu ograničili na historijsko-kritičko viđenje, već su se ponovno okrenuli cjelovitoj vjeri Crkve. Pritom se posebno jasno očitovalo da Biblija ne sadrži historijske izvještaje prema našim predodžbama te da se stoga njeni sadržaji ne mogu posve razjasniti povjesničarskim aparatom. Sastavljačima biblijskih tekstova bilo je važno da činjenice koje su trebali saopćiti poredaju u unaprijed zadani smisleni odnos od kojega bi trebalo shvaćati te činiti shvatljivim. Oni govore iz pozadine židovske povijesti, koja je istovremeno i povijest spasenja, a sâm Isus im daje pravo za ovu vrstu tumačenja, budući da On svoje vlastito djelovanje i svoju sudbinu uvijek objašnjava polazeći od objave proroka. Bez ove veze – tj. bez poznavanja Starog zavjeta i jedne žive vjere koja uključuje spremnost za slušanje – ne možemo stvarno razumjeti događaje i osobe Novog zavjeta.

Primjer svadbe u Kani

Također to posebno vrijedi za Marijin lik. Ona je Isusu bliska kao nitko drugi, i više nego na bilo koga drugog na nju se odnosi rečenica: „… blaženi koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!“ (Lk 11, 28). A ipak se onaj koji čita Evanđelja polazeći samo od modernog shvaćanja, može spotaknuti o način na koji se čini da Isus uvijek iznova udaljava Mariju. Tako joj odgovara na svadbi u Kani (Iv 2, 1-11) na njenu samo nagoviještenu molbu za pomoć: „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!“ (Iv 2,4). Time On misli na veliki čas proslavljanja. Ali, tada ipak uslišuje njenu molbu i ispunjava je u preobilju, te prije vremena „objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici“ (Iv 2, 11), kaže Ivan. Događa se dakle daleko više od onog što je Marija zamolila i mogla zamisliti. Duboka povezanost Isusa i Marije očituje se u tome što je Marija unaprijed znala što će On učiniti. Jer, kaže poslužiteljima: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2, 5). Stoga nije čudo što je Crkva Mariju uvijek shvaćala kao neodoljivu zagovornicu.

Zaprepašćuje nas da Isus nikada ne oslovljava Mariju s „Majko“, već uvijek sa „Ženo“ (Iv 2, 4 i Iv 19, 26). Ipak, ovo oslovljavanje bilo je nekoć uobičajeno i posve časno (Scheffzyck,  Leo. Maria. Sanckt Ulrich Verlag, str. 19). Ovdje se Marija uzdiže kao „jednostavno tip žene“, a time se naglašava Njeno „povijesnospasenjsko značenje na strani Isusa“ (Ibid, str. 23), novog Adama.

Ovo značenje je u Njegovim očima vrjednije od „čisto ljudskog i rođačkog odnosa“ (Ibid., str. 21). Već su crkveni oci ukazivali na ovu vrstu tipološkog svrstavanja i usporedbi u analogijama koja prožima židovsku misao. Samo ako je se uvažava, moguće je prepoznati širinu i dubinu u izričajima biblijskih tekstova.

(Nastavlja se)

dr. phil. Helga Böse

Slike Marije u vjeri Crkve (2. dio)

Slike Marije u vjeri Crkve (3. dio)

Slike Marije u vjeri Crkve (4. dio)

Slike Marije u vjeri Crkve (5. dio)

Slike Marije u vjeri Crkve (6. dio)

Slike Marije u vjeri Crkve (7. dio)