Lk 1, 26-38; Mt 1, 18-25

I. Marija nosi dijete. Zamislimo sliku: Marija s preslicom, dijete u njezinu tijelu ima svijetleću aureolu, ona je u dubokom nutarnjem osluškivanju, a sve se odvija u mirnoj jednoličnosti svakodnevice.

Zašto ju je anđeo prestrašio do srži? Sigurno zbog svetosti koja izlazi iz njega, ali u tekstu izričito stoji: „na tu riječ“. Na pozdrav „Ave gratia plena, Dominus tecum“ (Lk 1, 28) „ona se smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav“ (Lk 1, 29). Gratia plena – puna milosti – nije samo oslovljavanje, već ime koje ju toliko približava božanskom da Marija ništa ne razumije; možda tek naslućuje nešto o zahtjevu koji stoji iza toga.

„Ne boj se“, kaže anđeo, ali time navještenje ne gubi ništa na svojoj snazi. On dolazi iz vječnosti i stoji iznad vremena. Bog zna što će se dogoditi, On poznaje Marijin „da“ prije nego što je o njemu razmišljala u svom srcu. Stoga anđeo neposredno govori o onome što će se dogoditi: „Evo, začet ćeš i roditi sina“ (Lk 1, 31).

Marija to ne prihvaća jednostavno. Podsjeća na nepobitnu činjenicu da će ostati djevicom premda je zaručena. Podsjeća Boga na ono što On zna. Kako da razumije proturječje? Što da napravi? Što on traži od nje?

Bog odgovara kroz anđela, a istina se postupno razotkriva u razgovoru između Božjeg glasnika i čovjeka koji sluša i pita: stvaralački Duh koji rađa život ispunit će Mariju i stoga će se dijete zvati Svetim i Sinom Božjim. Marija ne razumije, ali joj se pred oči stavlja Božja veličina: anđeo objašnjava da ništa što Bog kaže (omne verbum = stvaralačka riječ) nije nemoguće. Kao dokaz navodi trudnoću neplodne Elizabete. Marija se prigiba pred nepojmljivim – kao nekoć Job – i dolazi do spoznaje da treba služiti („Ecce ancilla Domini, fiat mihi secundum verbum tuum“), dozvoliti taj događaj, u povjerenju dopustiti da Bog njom raspolaže. Tako izriče svoj „Da“. Ne može ni sa kim govoriti o tome te odlazi k Elizabeti.

II. Tko je Marija?

Ispunjena Bogom – milosti puna – od svega ispražnjena – čista.

Crkva slavi 8. prosinca blagdan Bezgrješne. To znači: od trenutka začeća oslobođena od istočnog grijeha i otvorena za Boga na takav način da će kasnije biti darovana krštenicima; jedinstvena u svom vremenu, jedva svjesna same sebe, ispunjena Bogom i istovremeno slobodna.

Njeno pitanje „kako se to ima dogoditi?“ dolazi iz svijesti njezina posvemašnjeg darivanja Bogu. To je veliki dar u tadašnjem svijetu u kojemu jedna žena plodnošću mora dokazati svoju vrijednost i svoje služenje Bogu.

Bog od nje zahtijeva nešto drugo i više, no ne nadvladava je, već čeka slobodno darovan „da“ iz ljubavi. Tada ruši sve Marijine životne planove i preobražava život iz njegove najdublje srži. Uzima sve ljudske sigurnosti onoj koja je željela ostati djevicom, a ostaje trudna. Nestaje naizgled uređena budućnost. Istovremeno se na njoj ispunja zakon Kraljevstva Božjeg: tko se odriče radi Boga, dobiva natrag višestruko.

III. A Josip?

Što da on misli? Što da učini?

Prema židovskom zakonu zaruke su bile toliko čvrsta veza da se govorilo o „mužu“ i „ženi“. Da bi se zaruke razriješile, muž je trebao „otpustiti“ ženu. Jedan od razloga bio je preljub koji je vodio javnoj osudi i kamenovanju.

Josip je bio pravednik. To znači: pobožan čovjek koji se drži Zakona, prije svega najvažnije zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. On ne može trudnu Mariju uzeti za suprugu, a ne može je ni konačno osuditi. Proturječje između Marije koju je poznavao a čiju sliku i sada vidi, i onoga što je očito, sigurno ga je moralo beskonačno mučiti. Josip je zacijelo nježno osjećao posebnost ove žene.

I on je izabran, izdvojen, i poput Marije stoji pred Božjim zahtjevom. Bog obuhvaća oboje. Između njih se uzdiže zid koji i Mariju i Josipa ostavlja u njihovoj osamljenosti. Nema izgovora – kako bi Marija i mogla objasniti? Što je Josip nadalje trebao znati? Ne radi se o krivnji i oproštenju, već o pitanju za put.

Josip o tome razmišlja u šutnji, što zacijelo znači i: u molitvi. Tek nakon što je odlučio – poštujući Zakon i pun poštovanja prema Mariji, ali ne prema Božjoj volji – biva izveden iz nutarnje tame. Anđeo mu se ne ukazuje na neposredan način, već u snu. Bog odgovara tražitelju koji istinski traži pravednost. I u svjetlu istine Marija se pojavljuje ljepša i čišća nego ikada. Ona je od Boga izabrana da na svijet donese obećanog Spasitelja.

Josipu nije zapovjeđeno da je primi u svoju kuću, već je ohrabren. „Ne boj se“, kaže anđeo, a Josip je poslušan, baš kao i kasnije na bijegu za Egipat.

Dr. phil. Helga Böse