SVJEDOČANSTVO BOLESNICE

Rak mi može uzeti život, ali ne i nadu

Moja nada nije u nedostatku patnje i ponovnom povratku ugode. Moja je nada u prisutnosti Onoga koji obećava da te neće zapustiti niti ostaviti, Onoga koji je rekao: „Ništa vas neće rastaviti od moje ljubavi“. Ništa.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Ovo nije bila priča kakvu sam zamišljala za sebe.

Jednog dana, pod tušem, odlučila sam napraviti samostalan pregled grudi. Jednostavno sam osjećala da to moram učiniti.

Znala sam nedugo nakon što sam počela… Naišla sam na tvrdu masu. I počela plakati. Plačući sam zvala svog muža Jasona. I prijateljicu. Jednostavno sam znala.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tražili smo prave doktore, kirurge, onkologe. Naši su strahovi bili potvrđeni jednog vrućeg ljetnog dana. Kirurginja je sjela i pogledala me ravno u oči: „Pregledala sam nalaze vaše biopsije. Da, imate rak.“ Od tog trenutka sam se osjećala kao Charlie Brown u školi. „Bla… bla… bla… mastektomiju… bla… bla… bla… izgubit ćete kosu… bla… bla… bla… agresivan rak.“ Gledala sam u dragu prijateljicu Anu, koju smo poveli da bilježi sve što je doktor rekao. Mahnito je pisala. Sa suzama u očima.

Od trenutka kada je liječnica potvrdila rak, nisam mogla čuti ni jednu riječ koja je izlazila iz njenih usta. S pouzdanjem je govorila o sljedećim koracima, ali bila sam previše šokirana da bih je mogla čuti. Približila mi se kako bi mi pokazala koliku je štetu rak učinio mojim grudima. Izašli smo iz ordinacije, sjeli u auto i plakali dugo.

Raskrivanje ponosa

U tim prvim danima nismo znali kako živjeti, zaboravljali smo jesti… Od sveg tog užasa, dijagnoze i stresa zaboravili smo živjeti.

Kada dođeš do svoga kraja, tada nešto drugo može početi. A ono što je za nas tada počelo bilo je to da smo počeli tražiti pomoć. Morali smo. Morali smo odbaciti lažni osjećaj ugode koji smo nalazili u kontroliranju i snazi. Rekli smo “da” ponudama za pomoć i njegu. Prestali smo se pretvarati da imamo sve pod kontrolom. Rak nas je lišio ponosa. Samo smo tražili svagdašnji kruh, da zajedno prođemo kroz svaki trenutak i da nas Isus nosi i susreće u našoj svakodnevnoj zbrci.

Jedva sam čekala da mi se zdravlje vrati; da još jednom punim plućima uživam u životu. Čeznula sam za jednostavnim trenutcima: kuhanjem i plesanjem s djecom. Žudjela sam odvesti djecu u školu i gledati ih na sportskim događajima. Željela sam pješačiti, biciklirati, odvojiti se od kreveta u kojem sam mjesecima ležala. Bili smo tako spremni. Ljeto je došlo opet i otišli smo na odmor.

Ustrajno smo se borili pa smo se stoga i ustrajno odmorili. Bilo je to ljeto za pamćenje. Brzo bih se umorila, ali bila sam sretna što sam živa.

„Vidjeti“ rak

Ostala je samo još jedna procedura koju sam morala proći, i nakon toga bih, uz svoje doktore, pobijedila rak dijetom i prirodnim lijekovima. Zadnji korak u agresivnom procesu kroz koji sam prolazila bio je ukloniti jajnike. Za moj je tip raka to bilo poželjno. Posavjetovala sam se sa specijalistom i on se složio. Ali samo s uklanjanjem jajnika, a ne maternice. Nije me želio previše tretirati pa je odlučio napraviti još jedan test. I našao još više tumora. I tako sam morala na još više testova.

Bila sam primorana na radikalnu histerektomiju. Kada sam se probudila nakon dugotrajne operacije, rekli su mi najgoru moguću prognozu: rak dojki se vratio.

Srce mi je bilo iscrpljeno. Nisam se mogla još jednom boriti s rakom.

Moj je slučaj pregledavalo nekoliko liječnika. Od trenutka kada sam pogledala nalaz mamografije, znala sam da će mi biti teško izbjeći još jednu borbu s rakom. Slika raka koji je obuhvatio sve i moje grudi potpuno kalcificirane ukazivala je na tešku borbu. U tim trenutcima kada sam „vidjela“ svoj rak, znala sam da će to biti teška borba.

Imala sam i glavobolje. Otišla sam na magnetsku rezonancu koja je pokazala da je rak dojki prešao i na mozak. Nazvala sam Jasona da mu rečem vijest. Kada se vratio kući, našao me skučenu u jednom kutku sobe, bez nade, preplašenu, nesigurnu. Činilo se smiješno. Nemoguće. Beznadno. Odmah smo se susreli s liječnicima svih specijalizacija: radiologom, neurologom, onkologom. S pouzdanjem su nam ponudili mnoga rješenja, i istog trenutka su počeli s liječenjem.

Brojeći dane

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Život nije onakav kakvog sam zamišljala dok sam sjedila u bakinoj kuhinji.

Nakon druge i treće dijagnoze, provela sam praznike gledajući lica onih koje najviše volim. Sa svakom sam se radnjom pitala: „Je li ovo moj zadnji Dan zahvalnosti, zadnji obrok koji dijelim s ljudima koje volim, koji su mi dragi i koje želim blizu? Broje li i oni moje dane?“

Brojati. Da, moj me rak prisiljava na brojanje. Brojim. Dane, blagdane, trenutke, uzdisaje. Čudno, ali predivan je to dar primjećivati svaki trenutak. Znam i da Jason broji. Vidim mu u očima.

Vidim tu žudnju za više uzdisaja, više vremena za one trenutke u kojima se naše noge dodirnu u noći.

Počela sam govoriti o životu bez mene. Molim da Jasonovo nježno srce upozna ljubav, hoda pokraj ljubavi, da raste u nježnosti za našu djecu koja će biti uskraćena za život s mamom. Osjećam da su ove molitve za budućnost, koje ulaze u vječnost, važne. One će ga susresti tamo gdje ja neću. Ja ću otići, ali one će biti tu i trajati i trajati. One će biti ljubav koja će nadići moju snagu i sposobnost.

Ne uspijevam u nastojanjima da usporim svoj rak. Kao da će mi pravljenje pite bez šećera pomoći u borbi protiv raka. Znamo da je gore od toga, ali osjećamo se dobro ako radimo bar nešto.

Beskonačno uzimanje raznih tableta je proaktivno. Uhvatim se u nadanju u dobar ishod. Ali moja nada danas nije izliječiti se.

Moja nada nije u nedostatku patnje i ponovnom povratku ugode. Moja je nada u prisutnosti Onoga koji obećava da te neće zapustiti niti ostaviti, Onoga koji je rekao: „Ništa vas neće rastaviti od moje ljubavi“. Ništa.

Kara Tippetts | todayschristianwoman.com

Prijevod: M. Babić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 5. listopada 2015.

Možda vam se svidi