Quo vadis, Domine?

„Kako će o orlovu letu, o njegovoj odluci da svoja krila više ne izlaže vjetrovima koje ne može slijediti onako kako doživljava potrebnim, govoriti ptice koje se zadržavaju u svome dvorištu, nespremne za let…“

„Quo vadis, Domine?“ – te mi se riječi uvijek iznova vraćaju pri pomisli na odluku Benedikta XVI. Te me riječi zadržavaju u šutnji punoj poštovanja pred njegovom odlukom.

Što znači pridodati neku riječ o tome bujici već rečenih? Odviše ih je površnih, tek ih je manji dio pronicavih, od značenja. Dok slušam ili čitam riječi pune zbunjenosti i nerazumijevanja, imam razumijevanja za njih. Kako će o orlovu letu, o njegovoj odluci da svoja krila više ne izlaže vjetrovima koje ne može slijediti onako kako doživljava potrebnim, govoriti ptice koje se zadržavaju u svome dvorištu, nespremne za let, nespremne izložiti se za druge, nespremne živjeti svoj život kao službu ljubavi, kao odziv poticajima Duha? Znam da su i moje riječi krajnje skromne.

Nedugo se Ivan Pavao II. u svojoj poniznosti istrošio kao svijeća. Upravo je Benedikt XVI. u svojoj poniznosti odlučio sa svijećnjaka uočljivosti skloniti svoju plemenitu svijeću kako bi neka druga svijeća – moguće snažnijeg plamena – bila postavljena na njezino mjesto.

I Ivanu Pavlu II. i Benediktu XVI. bilo je blisko isto: “Ne kako hoću ja, nego kako hoćeš ti. Ne ja, nego tvoja snaga, tvoja volja u meni.“

„Quo vadis, Domine?“ Ni Ivan Pavao II. ni Benedikt XVI. nisu ni na trenutak htjeli Isusa ostaviti samoga. Obojica – Ivan Pavao II. u krajnjoj nemoći i Benedikt XVI. u punini poniznosti – nastavili su, nastavljaju poput Šimuna Cirenca nositi s Isusom križ njegove ljubavi. S ljubavlju nositi križ Crkve.

To ne mogu razumjeti oni kojima je vlast moć i zadovoljstvo. To mogu razumjeti samo oni koji vlast doživljavaju kao službu. Kao službu ljubavi. To ne mogu razumjeti oni koji imaju potrebu izdići se nad druge, druge nadjačati. Ali vjerujem da mogu oni koji ne prestaju tražiti najbolji način kako će poslužiti. Oni koji ništa Božje – ni ljudsko – ne žele zadržati za sebe.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru istinitih informacija – klikni like[/facebook]

Poruka poniznosti Benedikta XVI., poruka njegove raspoloživosti Duhu Svetome, poruka je jednako i onima u Crkvi i onima u svijetu:

Ne tražimo svoje razloge. Tražimo Božje razloge. Tražimo razloge života. Nema nečasnog, nevažnog mjesta. Svako je mjesto, svaka služba – i ona najneuočljivija – dragocjena u povijesti Božje ljubavi s čovjekom.

Dok mi se pred očima nižu krhka staračka ramena Benedikta XVI., Ivana Pavla II., Ivana Pavla I., Pavla VI. Ivana XXIII… dok mi – i samo donekle – biva jasno koliko su i neba i zemlje ta ramena ponijela, svladava me ganuće, zadivljenost snagom ljudskoga duha – i snagom Duha Svetoga koji uznosi i živi u Crkvi. Živi u ljudskoj povijesti.

Stjepan Lice l Bitno.net