Je li pradavna ljudska čežnja da vidi skrivenog Boga koji se objavljuje – tek jedna drska čežnja? Čežnja koja je danas zaboravljena? Još Mojsije nije smio vidjeti Boga licem, već je morao okrenuti leđa Bogu koji je prolazio pored njega. Ali s utjelovljenjem Sina sve je postalo posve drugačije: Tko je Mene vidio, vidio je Oca! U Isusu Kristu Trojstveni je Bog zadobio ljudsko lice u kojem Ga možemo prepoznati. Umjetnost nam je tijekom stoljeća očuvala ovo jedinstveno lice koje je ostalo nepromjenjivo unatoč svim promjenama u detaljima.

Ako bi sada još postojala legendarna praslika svih ovih slika, ne bismo li se tada morali otvoriti njenom promatranju? Torinsko platno, u čiju se autentičnost danas više ne može ozbiljno sumnjati, ostavilo nam je crte lica na kojem se ocrtava veličanstvenost smrti. U jednoj crkvi u blizini mjesta Manoppello na ušću talijanskog Abbruzza nalazi se odraz lica koje je po svojim karakteristikama i dimenzijama sukladno onome na Torinskom platnu. Ali, to lice je puno života, s otvorenim očima, koje svoj pogled usmjerava na nas – baš kako Evanđelja često govore o Isusu.

U svojoj knjizi «Veo od morske svile», objavljenoj 2005. g. (prvo izdanje; drugo izdanje nosi naslov «Božansko lice. U potrazi za pravim Isusovim licem», op. prev.), novinar Paul Badde opisuje svoje utiske i prati povijest slike koja je isto toliko zbunjujuća kao i ona Torinskog platna. Ako je odraz na prozirnom tkanju stvarno nastao u istom trenutku kao i onaj na mrtvačkom pokrovu, tada on pokazuje živog Isusa Krista, probuđenog iz smrti, Isusa koji je još uvijek obilježen tek zacjeljujućim tragovima patnje. Fotografije u Baddeovoj knjizi uvjerile su me: moram vidjeti original, stoga se upućujem na putovanje u zabit Abbruzza.

Crkva kapucinskog samostana na brdu, na koju se naslanja albergo e ristorante u kojem smo unajmili sobe, uokolo nekoliko kuća. Gradić Manoppello leži na obližnjem brežuljku. Stižemo u pola osam navečer, vrata crkve su još uvijek neočekivano otvorena, ali pater gvardijan već zvecka svežnjem ključeva. Trčim do slike koja se nalazi visoko iznad oltara u jednoj staklenoj spremnici, zamjećujem lice kao prozirnu, crvenkastosmeđu sjenu na plavozelenoj pozadini zida, spuštam se na koljena na stepenice ispred oltara – znam da sam došla. Rano ujutro ponovno ću ga doista vidjeti, i tako idućih osam dana.

Kada se posjetitelj popne na stepenice iza oltara, naći će se neposredno pred velom, razapetim u srebrno-zlatnom okviru monstrance. Sve posebnosti mogu se promatrati. Tkanje je toliko fino da se slika može jasno prepoznati s obje strane. Čestice boja mogu se razaznati već golim okom; štoviše, utisak je sličan onom fotografije, čije se nježne nijanse mijenjaju prema upadu svjetla u jantarnožutu ili maslinastozelenu boju. Nedokučive su te oči pod lijepo zaobljenim obrvama; one ne ispuštaju promatrača, potpuno svejedno iz koje ga perspektive on gleda. Nos je unakažen udarcima koje je to lice primilo, obrazi su natečeni, baš kako to možemo očitati na Torinskom platnu, ali poluotvorena usta osim izričaja pretrpljene patnje pokazuju i skriveni nagovještaj osmijeha. Lijepo, mlado, u svojoj čistoći gotovo djetinje lice, čija iskrena otvorenost privlači i obuhvaća promatrača, te iznenada može pred njega postaviti moćan zahtjev.

Naravno da sam došla provjeriti je li točno ono što sam pročitala o nevjerojatnoj životnosti tog lica, o izrazu lica koji se višestruko mijenja, ali istovremeno sam došla sa spremnošću da mu se izložim, da mu dopustim da me promatra i da me ispita. Duboko čuđenje vidim na ovom licu; kao da mu je došao netko izdaleka te se mora ponovno snaći. Ovdje nema ničega sličnog olakšanju ili pak radosti, kako si mi rado zamišljamo Uskrsloga, da bismo tako iz vlastite svijesti konačno mogli potisnuti užasan događaj Muke. Pogled ovog lica na početku se čini praznim, a ipak se on u potpunosti koncentrira na promatrača što ga duže ovaj promatra. Kako se to naziva u pripovijesti o bogatom učeniku? Isus ga je «pogledao i zavolio» (Mk 10,21). Ove oči u svojoj pažnji duboko zadiru, traže odgovor – ali ne nadvladavaju, upravo zato jer su  milosrdne.

Koliko li je ovo lice obilježeno nasiljem koje je počinjeno nad njim! Ali izvanjsko uništenje nije ga moglo pokvariti, silovit otpor zbog samoodržanja nije otvrdnuo njegove crte. Može se još doduše iz ovog lica iščitati teret pretrpljene sudbine – bilo je to teško buđenje, rekao mi je netko pri pogledu na sliku vela. A ipak se čini da su nevinost, čistoća i ljubav ostali posve očuvanima. To je povučeno lice, u potpunosti okrenuto promatraču, lice posve spremno da ga primi, ali ne da bi ga izbrisalo, već da ga uvede u svoju vlastitu bit, svoju vlastitu slobodu. Pred ovom slikom postaje razumljivo značenje Isusove rečenice: «Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim» (Mt 11,29).

Isus se rodio u zabitoj Palestini. U osamljenosti Abbruzza nalazimo danas, u naše dane, Njegovu sliku, pred kojom se možda u davnini jednom godišnje, pod nadzorom najvišeg svećenstva, smio pokloniti bizantski car nakon što se ispovijedao i primio Svetu Pričest. Možda je to ona ista slika koja je u srednjem vijeku privlačila gomile hodočasnika u Rim. U Manoppellu je pristupačna svakome, ovdje je voljena i čašćena u nježnoj pobožnosti. Nisam ni slutila na koliko se načina može poslati poljubac rukom! Ovdje je sam po sebi razumljiv život s ovom relikvijom, o kojoj stari pričaju da je tijekom Drugog svjetskog rata očuvala gradić od razaranja i o kojoj istovremeno jedan starac kaže: « ne, on nije uvijek prijateljski raspoložen, on se uvijek mijenja; ponekad je i strog» (Paul Bade, str. 236). Iz okolice autobusi donose posjetitelje, među kojima su i oni maleni i oni kojima je teško i oni opterećeni: školski razredi i invalidi.

Dva puta godišnje odvija se procesija koja sliku nosi kroz slobodnu prirodu. Bezuvjetno sam htjela vidjeti kako se slika mijenja na danjem svjetlu, te sam za svoj posjet izabrala veliku svibanjsku procesiju, a da nisam znala da se 2006. g. slavi veliki jubilej, jer je prema legendi veo došao u Manoppello prije 500 godina. Gradić je zablistao u predivno šarolikoj i rascvjetaloj pučkoj svečanosti, koja u uvijek novim valovima potiče na čašćenje Volto Santo (Svetog Lica) i konačno završava s doista veličanstvenim ponoćnim vatrometom. Centar je uvijek ostao spletom procesija, koje su se s mnoštvom Svetih Misa protegle na cijeli vikend. Jer blaženstvo blagdana ne ograničuje se na samo jednu procesiju. Ovdje je u subotu Majka Božja iz Manoppella bila uznesena Svom Sinu, a u nedjelju je sveti Pankracije došao po svog Gospodina i pratio Ga u grad gdje je proveo noć u jednoj crkvi, okružen rijekom prosjaka. Slika se tek u ponedjeljak vraća na kapucinsko brdo, nakon iscrpnog ophoda kroz grad.

Htjela sam vidjeti sliku pri izlasku iz crkve, na promjenjivom danjem svjetlu, i to je bilo sve. A sada sam, fascinirana prisutnošću koja se ovdje očitavala, trčala gore-dolje iza monstrance oba dana, na ljetnoj vrućini. Lecnula sam se pod zaglušnom plotunskom paljbom i sa čuđenjem vidjela kako na sunčanom nebu eksplodiraju bijeli, praskavi bljeskovi, iz kojih su se rasprsnuli, raširili i nestali oblačići, bijeli i tamnocrveni, blijedoružičasti i žuti poput limuna sa tamnosivim olujnim obrubom – vatromet na svjetlosti dana, pravi talijanski. Ali Volto Santo je uvijek ostajalo u središtu, gledalo je odozgora na nas s vedrom blagonaklonošću, prozirno i prozračno za slike lijepog krajolika kroz koje je bilo nošeno i koji će za Njega svaki put uređivati svoj okvir.

U ponedjeljak je slika s velom u potpunosti pripadala stanovnicima Manoppella. Nakon Mise u prepunoj crkvi prošla je kroz sve ulice i uličice malog grada, praćena nepregledno dugom svečanom povorkom. S raskošno ukrašenih balkona i prozora padala je pod tamnoplavim nebom kiša ružinih latica. I ponekad se s ovog cvjetnog saga pod našim nogama uzdizao blaženo slatki miris.

dr. phil. Helga Böse