Lukrecija Mamić

Pedofili, pederi, srebroljupci, licemjeri. U četiri riječi, to su profili koji se najčešće pojavljuju kada se govori o Crkvi u javnosti. Nažalost, potrebno je bilo brutalno ubojstvo sestre Lukrecije Mamić da, možda, prodrma stereotipe. Sestra Lukrecija jedna je od milijuna pripadnika nevidljive Crkve, Crkve koja ne zanima medije, a nerijetko ni same vjernike, Crkve koja daleko od svjetla reflektora moli i radi. Pod sintagmom “nevidljiva Crkva” pak ne mislimo na struju u teologiji koja suprotstavlja institucionalnu, “pokvarenu Crkvu”, duhovnoj, što je uglavnom vodilo do krvoprolića i šizmi koja su poticali “duhovni i savršeni” protiv “korumpiranih i grješnih”, kao ni Kantova mudrovanja o religiji.

Marija Šešo, fra Vjeko… 

Nevidljiva Crkva na koju ovdje želimo skrenuti pozornost su ljudi iz našeg susjedstva, bilo svećenici, bilo tzv. obični vjernici, koja dobije pravo javnosti tek kada su žrtve nekog skandala, ubojstva, kao u slučaju časne sestre Lukrecije. To je jednako Marija Šešo, koja sa svojom udrugom Veronikin rubac u Osijeku skrbi za stotine starijih i nemoćnih koje pere, presvlači, čisti im kuće, vozi k liječniku, kao i razni fra Vjeke u Africi koji hrane i opismenjuju gladnu djecu. To su i stotine volontera Caritasa Varaždinske ili Đakovačke biskupije, svejedno, koji svednevice hrane i skrbe se za tisuće gladnih i invalida, ostavljajući desetke milijuna kuna lokalnoj zajednici i najpotrebitijima u njoj. Sestra Lukrecija, koja nas je svojom tragičnom sudbinom podsjetila na nevidljivu Crkvu, podsjeća ujedno da ta nevidljiva Crkva nije tek žrtva ignoriranja medija gladnih pedofila i srebroljubaca, već svjesni izbor da se u skrovitosti i tišini živi kršćanska vjera. Suprotno od Brangeline, Madonne i inih dobrotvora holivudskog tipa kojima je činjenje dobra sredstvo samopromocije na matrici humanitarnog spektakla i svetosti bez žrtve.

Je li zločin zataškavati dobro

Ako je svijet, s druge strane, s pravom bio zgrožen razinom zataškavanja spolnih delikata u Crkvi, ovdje je prigoda da problem zataškavanja malko obrnemo i zapitamo se: Je li zločin samo zataškavati zlo, ili zataškavati dobro? Uzmimo konkretan primjer. Kada je papa Ratzinger pohodio Afriku, cijeli svijet ga je prozvao zbog izjave o kondomu u kojoj tek upozorava da isti ništa bitnoga (niti na Zapadu) nije riješio po pitanju AIDS-a. Katolička crkva tada je pribijena na stup srama kao najodgovornija za epidemiju, ali je prešućeno da se Katolička crkva svednevice u Africi skrbi za stotinjak tisuća (!) ovih bolesnika među kojima mnogi nisu uopće ni kršćani, pa ih Crkva nije niti mogla “obraćati” po pitanju kondoma. Nevidljiva Crkva je, nesumnjivo, sustavan “zločin” zataškavanja dobra. Ali nije nevidljiva (i ignorirana) Crkva stvar samo dobrotvorja, nego i građanskih vjerničkih inicijativa. Naime, u masi bučnih sorosovaca u Hrvatskoj postoji i autentično domaće civilno društvo sastavljeno od vjernika, sada institucionalizirano u od medija ignoriranom Hrastu, koji okuplja ljude zavidnih sposobnosti, karijera i znanja inspiriranih katoličkim svjetonazorom. Bilo kako bilo, nevidljiva Crkva nije ni Brangelina, ni don Ivan Grubišić. Ona “igra” na duge staze, već 2.000 godina, plođena krvlju mučenika.

Ivica Šola | glas-slavonije.hr