Jewels Green

Moje prvo dijete navršilo bi 22 godine ovaj tjedan.

Bila sam sedamnaestogodišnja ovisnica kada napustila srednjoškolsko obrazovanje. Kada mi je ‘teta’ s gumenim rukavicama priopćila vijest da sam trudna, odmah sam se prestala drogirati i počela sebe gledati u novom svjetlu, u ulozi majke. Čak sam posjetila lokalnu knjižnicu i potražila knjigu pod naslovom ‘Maloljetna i trudna’. To mi je trebalo pomoći da se pripremim za dolazak prinove. Zakazala sam svoj prvi liječnički pregled kada me dečko počeo nasilno nagovarati da pobacim.

Ponašao se prilično grubo i ovdje ću namjerno izostaviti detalje psihofizičkog terora koji sam pretrpjela od njega. Nakon brojnih prijetnji i inzistiranja da pobacim, naposljetku sam popustila. 4. siječnja 1989. odveo me u kliniku za abortuse, ali sam doslovno istrčala iz zgrade u nadi da ću uspjeti spasiti svoje dijete. Samo dva dana nakon toga, u devetom i pol tjednu trudnoće, imala sam pobačaj. Gotovo me ubio. Ne sam operacijski zahvat, već psihička trauma koju sam kasnije proživjela… Tri puta sam pokušala samoubojstvo i na kraju sam završila na liječenju na psihijatrijskom odjelu za adolescente u lokalnoj bolnici. Hospitalizacija je trajala mjesec dana.

Budući da sam bila prisiljena na pobačaj, smatrala sam kako će mi pomoći ako postanem savjetnica u klinci za abortuse. Tako bih mogla izravno savjetovati žene koje se nalaze u dilemi zadržati dijete ili ne. Pomogla bih im da zaista istraže sve opcije koje im stoje na raspolaganju i da izbjegnu brzopleto i prisilno donošenje odluke.

U klinici sam radila punih pet godina (18-23). Naravno, ne u onoj u kojoj sam imala svoj pobačaj. Započela sam prvo javljajući se na telefon, zatim na pultu primajući uplate i dajući obavijesti, a kasnije sam bila obučena za medicinsko asistiranje i pomoć u laboratoriju te sobi za sterilizaciju. Nakon dvije godine rada u klinici i upisanog studija psihologije, prošla sam obuku za savjetnika.

‘Savjetovanje’ je bilo sve samo ne ono što sam očekivala. Gotovo svaka trudnica dolazila je s već konačnom odlukom o prekidu trudnoće, a savjetovanje je samo služilo kako bi se uvjerila u svoju odluku, odagnala moguće strahove i dobila uvid u ispravnost naših zdravstvenih kapaciteta. Većina žena dolazila je s osjećajem da nemaju drugoga izbora. Samo nekolicina je zaista bila spremna preispitati svoju odluku. Tu se dobro vidi koliko je klinika zakazala uključujući i sam pokret koji promiče pravo na izbor (pro-choice). Naravno, imali smo ‘tekicu’ s listom imena i brojeva obližnjih agencija za posvajanje, ali nismo bile obučene da trudnicama to predložimo, niti smo bile poučene o samom postupku posvajanja.

Štoviše, imala sam mnoštvo pohranjenih brojeva poput Centra za socijalnu skrb i još nekih institucija koje su pružale pomoć trudnicama, ali sve što sam kao jedan savjetnik mogla ponuditi bio je samo broj ispisan na komadiću papira bez stručnog znanja kako uistinu ženama pomoći. Za vrijeme svog boravka u klinici bila sam žestoki zagovornik prava na pobačaj, dok sam istovremeno u srcu osjećala da je ono što činim pogrešno, da mi zapravo nedostaje vlastito dijete i da gorko žalim što stvari nisu drugačije ispale za mene. Gledajući unatrag, vidim da sam bila okružena ljudima koji su vjerovali da je u redu abortirati djecu i nadala sam se da ću jednog dana uspjeti prihvatiti činjenicu vlastitog abortusa. To se međutim, nikada nije dogodilo… Dvaput sam išla u Washington D.C. prosvjedovati za pravo na pobačaj. Lobirala sam u Pennsylvaniji, čak sam se priključila Davidu Gunnu Jr. u lobiranju Kongresa da usvoji strože mjere protiv militantnih aktivista za život koji maltretiraju trudnice, uznemiravaju osoblje klinika i ubijaju liječnike (Davida Gunna ubili su pro-life aktivisti). Čak i tada nisam podupirala parole izvikivane na takvim skupovima poput: “Pobačaj na zahtjev i bez isprike!”

Nakon diplomiranja psihologije napustila sam posao u klinici i počela raditi na SOS liniji za tinejdžerice oko godinu dana. Kasnije sam se preselila u New York i magistrirala psihologiju. Po povratku u rodni grad vratila sam se u kliniku i radila honorarno gotovo cijelu drugu trudnoću.

Prisjećam se jedne subote (veliki proceduralni dan kada je bilo zakazano više od 20 pobačaja, a desetak je prosvjednika stajalo vani uz cestu) kada mi je jedan prosvjednik doviknuo “VAŠE VAS DIJETE VOLI!” Bila sam tada u šestom mjesecu trudnoće i vidljivo trudna. Nasmijala sam se samoj sebi. Dok sam kasnije pomagala medicinskoj sestri u pripremi sobe za oporavak poslije operacija, ispričala sam joj taj događaj, a ona je uzvratila ljutito i bila je zgrožena. Čak i tada, kao aktivni zaposlenik u klinici, govoriti trudnici da ju njezino dijete voli nije bilo primjereno za reći, ili čak vikati.

Ali tada sam bila još vrlo daleko od toga da bih sebe mogla nazivati ‘pro-lifericom’. Nakon što sam konačno oprostila sebi za pobačaj prvog djeteta, mogla sam svijet vidjeti drugim očima. Poslije dva promašena braka, bila sam u stanju napokon se vezati i sada sam u sretnom braku već jedanaest godina. Rodila sam tri sina i osjetila nepobjedivu majčinsku ljubav. I da, život počinje začećem! Značajan utjecaj na mene ostavila je knjiga bivše ravnateljice klinike za abortuse Abby Johnson i njezina odvažnog istupa u javnost.

Pobačaj prekida život. Točka. To nije i nikada ne smije biti dovedeno u pitanje. To je temeljna ISTINA. Radila sam u autoklavu (sobi za sterilizaciju) gdje se “produkti začeća” (kako ih od milja nazivaju liječnici aborteri i medicinsko osoblje) sastavljaju i broje kako bi bili 100% sigurni da “imamo sve dijelove” nakon pobačaja. Za pobačaje izvršene u ranom stadiju trudnoće to je značilo plutajući sadržaj posude u vodi predočiti korionski gonadotropin. Za one u gestacijskoj dobi od osam i pol – dvanaest tjedana, to je značilo brojanje ruku i nogu, pazeći da su prisutne kralježnica, prsni koš i lubanja. Shvaćate što želim reći. Za one pobačaje u uznapredovalim trudnoćama kada nije bila točno utvrđena gestacijska dob djeteta prije samog zahvata to je značilo mjerenje djetetova stopala. U to vrijeme imali smo zakonsku dozvolu vršenja pobačaja do 14. tjedna trudnoće. Ponekad se znala dogoditi pogreška da je pobačaj izvršen nakon 14. tjedna, stoga su bila nužna ovakva mjerenja.

Rad u autoklavu nikada nije bio jednostavan. U svakoj zdjeli s dijelovima tijela vidjela sam svoje dijete. Jedne večeri nakon rada u autoklavu, noćne more o mrtvim bebama bile su tako jezive, zastrašujuće i intenzivne da sam morala porazgovarati s ravnateljicom klinike o tome. Iskazala je izrazito suosjećanje i zvučala bolno iskreno kada je rekla: “Što mi ovdje radimo to je da uništavamo živote. Čisto i jednostavno! Nitko ne osporava tu činjenicu. Moraš se pomiriti s tim kako bi ovdje radila.” Nakon nekoliko dana izvan autoklava mislila sam da ću ipak moći nastaviti normalno raditi. I neka mi Bog pomogne, ali vratila sam se.

U četvrtoj godini mog rada u klinici dobili smo dozvolu vršenja pobačaja od 16. tjedna trudnoće – četiri mjeseca! Jedna žena i još dva člana osoblja uključujući mene odbili su rad u tzv. ‘kasnim danima’. Moja šefica je imala razumijevanja i premjestila me na rad na drugo radno mjesto.

Odlučila sam u srcu da nikada više neću namjerno prekinuti trudnoću, niti ću ikada više raditi u klinici za abortuse. Da se netko od mojih bližnjih suočava s neplaniranom trudnoćom, poduzela bih sve što je u mojoj moći da mu pomognem da pruži djetetu šansu za život, bilo da ga zadrži ili ga da na posvajanje.

Previše je nevinih života ugušenih u našoj domovini prije nego li su imali šansu prvi put udahnuti. Kao nacija trebamo ženama pružiti mnogo bolje mogućnosti kada se suočavaju s neplaniranom trudnoćom. Nakon svega, neke od najboljih stvari u životu bile su neplanirane!

Surogat majka plaćena da ubije dijete koje je nosila

Nakon što sam čitavog života iskazivala otvorenu podršku namjernom prekidu trudnoće i radila u klinici za abortuse, trenutak spoznaje doživjela sam na najneočekivanijem mjestu. Nisam imala duboki nagli obrat svog svjetonazora. Nakon godina ignoriranja tiha glasa savjesti koji me neprestano upozoravao i noćnih mora, ušuljala se istina i otvorila mi oči.

Bila sam uključena u internetsku diskusiju o ‘in vitro’ oplodnji i surogat (zamjenskom) majčinstvu s grupom bliskih prijateljica koje su već sve udate majke. Jedna od njih pristala je biti surogat majka prijateljici koja je tragično izgubila dijete zbog raka. (Surogat majčinstvo podrazumijeva uzimanje jajne stanice od žene, oplodnju stanice spermijem partnera, nakon čega se embrij transferira u maternicu “zamjenske” majke koja će iznijeti trudnoću i roditi dijete). Povjeravala nam se dok je mjesecima morala ići na hormonalnu terapiju koja joj je pripremala tijelo da primi implantat odnosno dijete stvoreno izvan njezine maternice. Detaljno nam je pričala o bolnim i neprirodnim metodama koje su trebale osposobiti njezino tijelo za proces primanja umjetno stvorenog djeteta. Priznajem da nikad do tada nisam mnogo razmišljala o ‘in vitro’ oplodnji, ali sam smatrala cijeli taj proces uznemirujućim.

Savjet sam potražila od dvaju članova foruma katolika koji su mi s poštovanjem ali vrlo otvoreno rekli da ne odobravaju prijateljičinu odluku. Što sam više razmišljala o umjetnoj oplodnji i ‘frankenštajnskom’ načinu stvaranja ljudi, njihov mi je odgovor sve više imao smisla. To je tako neprirodno i pogrešno. Tu se radi o ljudima. Nije bilo kao u filmu ‘Alien’ kada odrasli izabiru ući u komore za spavanje i tako dragovoljno ulaze u stanje suspendirane animacije. Ovo je bio potpuni izostanak informiranog pristanka i kompletno odbacivanje majčinskog instinkta (zaštititi vlastito dijete pod svaku cijenu). Prijateljica je onda nastavila opisivati kako je jedna žena iz njezine grupe za surogat majke morala obaviti prenatalno genetsko testiranje na sićušnom bespomoćnom djetetu koje je raslo u njezinoj utrobi. Testiranje je pokazalo da nosi dijete s Downovim sindromom. S užasom sam pratila dnevne postove željno iščekujući nastavak priče. Biološki roditelji djeteta zatražili su naposljetku da se dijete radije ubije nego rodi, osiguravajući zamjenskoj majci punu isplatu ugovorenog honorara (inače honorari za plaćeno surogat majčinstvo kreću se od 25.000 – 50.000 eura). Jedna članica foruma molila je da se zamjenskoj majci daju informacije o divnoj udruzi ‘Reece Rainbow’ koja skrbi o djeci s genetskim malformacijama te im pronalazi brižne posvojitelje. Međutim, prijedlog je odbijen.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru istinitih informacija – klikni like[/facebook]

Ovo je bio moj ‘aha doživljaj’. Ova je žena bila plaćena da ubije dijete koje je nosila. I učinila je to. Pobačaj je ubojstvo. Plakala sam. Plakala sam za tim sad već mrtvim djetetom. Onda sam plakala za svim malim hladnim dušama u IVF hladnjacima u svijetu. Tek onda sam mogla plakati za svim bebama pobačenima u klinici u kojoj sam ja radila toliko dugo. Koliko li je suza prošlo kroz moj ured za savjetovanje i koliko li sam trudnica sa smiješkom otpratila u sobu smrti. “Sve će biti u redu. Doći ću vas posjetiti u sobi za oporavak”, govorila sam. Moj Bože, što sam učinila! Ne, nisam povukla okidač, ali sam očistila pištolji i napunila ga streljivom. Val kajanja i tuge me preplavio. Osjećala sam krivnju, poput jednog ubojice. Molila sam. Molila sam za pokoj duša nevine dječice, za oprost, za snagu da postanem bolja osoba. Sve ovo prisjetilo me boraca za prava nerođenih koji su svakodnevno mirno, dostojanstveno moleći, stajali pred vratima klinike želeći pomoći tim jadnim ženama koje su dolazile, nudeći im konkretnu pomoć.

Jedino promičući istinu, ljubav i nadu ženama u nevolji, možemo se nadati prestanku pobačaja. Iznoseći svu brutalnost i bešćutnost pobačaja možemo se nadati promjeni općeg mišljenja.

Jewels Green

Izvor: www.lifesitenews.com

Prijevod: J.J./Bitno.net