Na neki način, zamišljao sam kako je odrastanje u Sjevernoj Koreji jednako kao i odrastanje na bilo kojem drugom mjestu. Imao sam oca i majku koji su koristili svaku priliku kako bi mi iskazali ljubav, a moja starija sestra me je stalno čuvala i bdjela nada mnom. S prijateljima sam lovio viline konjice i nestrpljivo iščekivao vrijeme crtića na televiziji.

Onda, 1995. godine, najgora glad je zahvatila moju zemlju i sve privilegije mog djetinjstva su iščeznule.

Kad sam imao 12 godina, otac mi je umro od gladi. Naša kuća nam je oduzeta kako bi se otplatio dug koji smo imali prema obiteljskom prijatelju. Te godine je moja majka izbjegla u Kinu u potrazi za hranom i novcem.

Nekoliko mjeseci poslije ona se vratila ali sama. Prodala je moju sestru kao ropkinju u nepoznati brak, što je bila česta sudbina mladih korejskih izbjeglica. Moja majka je bila u uvjerenju kako će to biti bolji život za moju sestru od onoga koji ju je čekao doma u Koreji.

Nisam siguran je li ona uopće znala što je seksualna trgovina ljudima, jer većina nagovaratelja bi samo naglašavala koristi od udaje za Kineza. Ona nažalost nije bila jedina osoba iz Sjeverne Koreje koja je morala donositi takve nemoguće izbore. Nastavila je u tajnosti putovati u Kinu sve dok ju nije uhvatila sjevernokorejska vlada i strpala u zatvor.

Sad kad sam ostao bez svoje čitave obitelji, nastavio sam živjeti sam na ulici. Mogućnost da će me itko ikada voljeti je počela iščezavati. Prije no što sam uopće imao mogućnost odlučiti tko sam na svoj vlastiti način, moj identitet su drugi već definirali umjesto mene: za njih sam bio beskućnik, siroče i prosjak. Kada bih prilazio ljudima na štandovima na gradskim tržnicama, oni bi me odbacili kao muhu. Nitko nikada nije rekao, “Vidim kako si iscrpljen i mora da si jako očajan.”

Kad sam imao 15 godina sreo sam se s izborom: mogao sam se izgladnjeti do smrti kao moj otac ili pak pobjeći iz zemlje u nadi da ću si osigurati bolji život izvan njezinih utvrđenih granica. Između izvjesne smrti i mogućnosti preživljavanja, izabrao sam preživljavanje.

Čuo sam kako većina građana Sjeverne Koreje pokušava prijeći granicu s Kinom tijekom noći, tako da sam ja odlučio pobjeći usred dana u veljači 2006. godine. Skliznuo sam niz obalu rijeke Tumen, obuću sam umočio u pjeskovito blato kako bih zameo tragove, te sam nastavio trčati po ledenoj površini rijeke do udaljene druge obale. Bilo je pravo čudo da sam uspio u tom naumu i stigao na drugu obalu.

Kad sam pobjegao, bio sam pun nade i gotovo siguran kako neću imati nikakvih problema u pronalasku hrane.

Zamišljao sam kako će mi kineske obitelji rado davati svoju preostalu hranu, jer njima sigurno nije bilo teško dati mi zdjelu riže. No, odmah po dolasku u Kinu, stvarnost me osvijestila. Gotovo nitko nije htio dijeliti hranu sa mnom, a ja sam bio zbunjen time što sam ih iritirao svojim upitima za hranu. Nisam vjerovao da su ljudi takvi.

U par tjedana sam jedva skupio toliko hrane da me održi na životu. Onda mi je prišla jedna starija Kineskinja rekavši: “Tako mi je žao, nemam ništa što ti mogu dati, ali pokušaj pitati u crkvi.” Rekla mi je da potražim zgradu na kojoj je križ.

Za života u Sjevernoj Koreji vidio sam crveni križ na vratima bolnica, te uopće nisam znao kakve bi veze križ mogao imati s crkvom, no slijedio sam upute koje mi je dala i nastavio do ugla. Tamo sam vidio nekoliko zgrada ali nijedna nije imala na sebi crveni križ.

Zaustavio sam jednog prolaznika i upitao ga: “Gdje mogu naći križ?” “Pogledaj gore.” Gore je i bio.

To je bio moj prvi ulazak u crkvu, bilo je kasno navečer i nekolicina ljudi je bila u toj skromnoj zgradi. “Ja sam iz Sjeverne Koreje”, rekao sam. “Ne znam nikoga ovdje i potrebna mi je pomoć.” Jedan od tih ljudi mi je dao 20 yuana (oko 3 dolara) rekavši kako je to sve što može izdvojiti.

Iz tog grada koji je bio u najsjevernijem dijelu Kine otišao sam u Yanji, a onda u Tumen. Lutao sam sve dok nisam našao drugu crkvu. Na zidu su pisale ove riječi: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.”

Bilo je kao da mi se netko izravno obraća. Učinilo mi se kao da mi je glas rekao: “Znam kako si umoran i iscrpljen i kako si u bezizlaznoj situaciji. Daj mi svoje ruke i ja ću se pobrinuti za tebe.”

Neka žena koja je bila lijepo odjevena dočekala me s osmijehom unatoč činjenici da se tjednima nisam istuširao.

“Kako vam mogu pomoći?” upitala je. Osjećao sam kako moram hitno nešto reći, pa sam umjesto svog uobičajenog govora u sličnim situacijama, ustvari počeo govoriti laži. Rekao sam joj kako idem u drugi grad naći se sa svojom sestrom te da tražim način kako tamo stići. Žena me zamolila da sačekam u predvorju. Kad se vratila, donijela mi je 50 yuana (8 dolara) i poželjela mi sretan put. Taj iznos je bio najviše gotovine koju sam ikad imao u svojim rukama.

Nekoliko dana kasnije sam se vratio u crkvu misleći kako ću primiti opet isti iznos. Ovog puta, članovi crkve su mi ponudili da ostanem s njima zastalno. To je bilo bolje no što sam mogao očekivati. Dotad sam spavao u napuštenoj kući bez prozora, tako da je ponuda u kojoj sam mogao spavati u pravoj sobi s dekom za mene bila čudesna. Pristao sam ostati s njima.

Tjedan dana poslije, sreo sam ženu koja mi je onda dala 50 yuana. Ona je bila pastorova žena. Prepao sam se da bi me ona mogla prezreti zbog laganja i izbaciti me, ali mi je dopustila ostati. Jednog poslijepodneva, načuo sam razgovor članova zajednice koji su razgovarali o tome kako je pastor imao pokvaren zub, no nije si mogao priuštiti odlazak kod zubara. Ja sam dotad vjerovao kako mi je ona žena dala novce jer je imala viška i tek tada sam shvatio kako je tih 50 yuana bilo jako mnogo za njezinu obitelj.

Njezina darežljiva gesta je probudila moju znatiželju za Bogom. Ta žena je zapravo izgledala slično svima onima koji su mi odbijali dati preostalu rižu sa svoje trpeze, ali je ipak bila znatno drugačija. Počeo sam čitati Bibliju kako bih upoznao ono u što je ona vjerovala. Unatoč mojoj iskrenoj želji da naučim to što sam čitao, nisam mogao razumjeti o čemu se tu radilo. Vokabular, koncept raja i pakla – ništa mi nije imalo smisla, no ipak sam nastavio propitivati o vjeri te žene.

Primiti izbjeglicu iz Sjeverne Koreje je bilo ilegalno u Kini, a ta crkva mi je pružila dom već nekoliko zadnjih tjedana. Znao sam da tamo nisam mogao zauvijek ostati. Jedan od članova zajednice našao je stariju Kineskinju koja je živjela u drugom gradu i bila voljna udomiti me. Bila je pobožna kršćanka koja mi je dopustila da ju zovem “Baka”. Nisam znao kako bih molio, no ona me poticala da čitam Bibliju i naučila me pjevati neke pobožne pjesme. Dala mi je novo ime: Joseph.

One noći kad me Baka naučila ovu pjesmu, izrekao sam svoju prvu molitvu:

Oče, Tebi pružam svoje ruke,

Ne znam ni za kakvu drugu pomoć;

Ako ti sebe od mene odvratiš,

Ah! Kuda ću ja sa sobom?

Te noći sam se molio, Bože, ne znam tko si i postojiš li kao što Biblija i kršćani tvrde. No, potrebna mi je tvoja pomoć.

Nekoliko mjeseci nakon što sam se preselio u Bakin dom, sreo sam misionara iz Sjeverne Koreje koji je vodio sklonište za izbjeglice iz Sjeverne Koreje. Kasnije te godine, jedan od aktivista mi je pomogao preseliti se u Sjedinjene Države. Tamo sam došao 2007. godine kao izbjeglica i počeo pohađati srednju školu u Richmondu. Tamo su me dočekali drugi problemi, nisam mogao razumjeti niti jednu riječ tijekom nastave niti išta što su mi ostali đaci govorili. Jedva sam mogao pratiti sve te silne kulturalne razlike s kojima sam se sad morao nositi. No, budući da sam bio relativno mlad, uspio sam naučiti engleski jezik. Četiri godine poslije sam maturirao i sad trenutno pohađam koledž u New Yorku. Idem u crkvu na Manhattanu kako bih naučio više o Bogu i Njegovu svijetu.

Pjesma koju me Baka naučila riječima je izrazila sve ono što je moje srce željelo izreći. Bio sam sam na svijetu.

U bilo kojem trenutku, vlasti su me mogle uhititi i vratiti u Sjevernu Koreju gdje bih umro od gladi.

Osjećao sam kako nema nitko tko bi sad brinuo o meni, nitko tko bi mi mogao pomoći. Što bi bilo kad bi me još i Bog ostavio?

No što je bila Božja pomoć nego crkve koje su me udomile ili žena koja mi je dala 50 yuana od svoje ušteđevine ili starija kršćanka koja mi je dala novo ime? Pobjegavši u Kinu, izgubio sam svu nadu u ljudsku dobrotu, ali onda kad sam sreo kršćane, ponovno sam pronašao tu nadu. Brinuti se za strance, postupati sućutno ne očekujući ništa zauzvrat: To je ljepota ljudskog življenja. To je ljepota evanđelja.

Joseph Kim (autor knjige “Pod istim nebom: od izgladnjivanja u Sjevernoj Koreji do spasenja u Americi”)

Izvor: www.christianitytoday.com

Prijevod: T.S. | Bitno.net