Himan ili pjesan »Slava Bogu na visini« (Gloria in excelsis Deo) jedna je od naj­starijih kršćanskih pjesama sačuvanih do danas u kršćanskoj liturgiji (povijest joj prati­mo od IV. st.). Izvorno liturgijsko mjesto toga hi­mna nije, međutim, slavlje euharistije, nego ju­tarnja služba (laudes matutinae) liturgije časova (časoslova), kako je i danas u tradiciji kršćansko­ga Istoka. Početkom VI. stoljeća rimska liturgija daje himnu »Slava Bogu na visini« mjesto u papi­noj božićnoj misi, vjerojatno iz razloga tematske bliskosti početnih riječi himna s otajstvom utjelo­vljenja. Uskoro će se himan pjevati i u misama na spomendane mučenika, tj. na dane njihova rođe­nja za nebo (dies natalis), a s vremenom se nje­gova uporaba proširuje i na druga slavlja u litur­gijskoj godini. Prema danas važećim liturgijskim odredbama pjeva se ili govori »nedjeljom, osim u došašću i korizmi, na svetkovine i blagdane te u posebnim svečanijim zgodama« (OURM 53).

Razlozi koji su nadahnuli tradiciju da taj veli­ki doksološki himan ne bude pjevan kroz vrijeme korizme sasvim su jasni, jer je korizma navlastito vrijeme pokore. Uzdržavanje od pjevanja toga hi­mna u doba došašća potpuno je drukčije naravi. Došašće je »vrijeme predanoga i radosnoga išče­kivanja« Gospodinova dolaska. Sigurnost nade u Kristov dolazak, slavljen u otajstvu utjelovljenja, ostavlja svu slavu Bogu koji silazi u ljudsku egzi­stenciju. Zato življenje kršćanske nade u intenziv­nosti došašća odgađa pjevanje himna »Slava« do samoga Susreta, slavljenoga u svetkovini Gospo­dinova rođenja. Razlog odricanja od toga himna kroz došašće jest, dakle, želja da on u božićnoj no­ći jače odjekne. Nije riječ tek o »izostavljanju« himna kroz došašće. Smisao liturgijske odredbe smjera na buđenje vjernikove žudnje za Gospodi­nom koji dolazi u slavi.

Nameće nam se pitanja: u kojoj mjeri živimo žudnju došašća i u kojoj se mjeri ona ispunja u slavljenju Božića? Nedopustivo je da želja za kli­canjem Gospodinu, intenzivirana odricanjem od himna »Slava« kroz došašće, bude u božićnoj no­ći ugušena zamjenom toga himna nekom drugom pjesmom (npr. popijevkom »Svim na zemlji mir, veselje«). Takvom interpolacijom, koja se izravno protivi liturgijskim odredbama, dovodimo u pita­nje i smisao izostavljanja »Slave« u došašću. Kako opravdati odricanje od »Slave« u došašću ako ona u slavljenju Božića neće odjeknuti u srcima vjernika? Najradosnija i najvažnija pjesma u sla­vljenju Božića zacijelo bi trebao biti himan »Sla­va Bogu na visini« – daleko prije nego popijevke »U se vrime godišta« ili »Radujte se narodi« koji­ma, uostalom, liturgija nije vlastito mjesto!

Na tragu čuvanja naznačenoga smisla valjalo bi s pomnom obzirnošću paziti i na izbor glazbeno­ga oblika himna »Slava« u božićnoj noći. Ukoliko on bude povjeren isključivo pjevačkome zboru te bude ‘zaglušan’, a bez radosnoga odjeka u srcima vjerničke zajednice, može se govoriti 0 drugoj kraj­nosti koja se u jednakoj mjeri udaljava od smisla.

Razmišljamo li o obrednome mjestu himna »Slava« unutar reda mise, zamijetit ćemo da on, zajedno sa zbornom molitvom, stoji na kraju uvo­dnih obreda. Priprava za susret s Gospodinom u otajstvu riječi i otajstvu euharistije kulminira u pokliku »Slava«. Ista dinamika preslikava se i na ritam liturgijske godine: došašće je potrebno ži­vjeti kao obrednost uvoda, kao ulaženje u otaj­stvu Božjega Dolaska.

Kateheza adventske šutnje, koja nas kroz »post ušiju« vodi k bogatstvu božićnoga klicanja Kristu, može biti izvrsno nadahnuće za kršćansko življenje ovoga vremena milosti. Liturgija i liturgijski pro­stori trebali bi u adventskome hodu vjere biti po­vlašteno mjesto doživljavanja i čišćenja istinske kršćanske žudnje, vlastite otajstvu Došašća.

Tekst je izvorno objavljen u Živom vrelu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.