Istina je da novozavjetni zapisi o Posljednjoj večeri ne spominju vodu pri Isusovu pružanju kaleža učenicima, kao što izravno ne spominju ni vino, nego samo “čašu”. No, činjenica da najraniji crkveni izvori svjedoče da se u slavlju euharistije u vino dodavala voda, ponukala je istraživače tražiti u onodobnoj kulturi pravi razlog uvođenja te geste. U grčkoj kulturi vino se, naime, redovito nije pilo sâmo, nego mu se dodavala voda kako bi postalo pitkijim i blažim, a taj se običaj proširio i na područje Palestine (J. A. Jungmann). Može se s razlogom pretpostaviti da je i na Posljednjoj večeri Isus učenicima pružio kalež s vinom, pomiješanim s vodom, u čemu evanđelisti nisu vidjeli posebnu važnost, kao što nisu zabilježili ni druge trenutke ili pojedinosti s te pashalne gozbe. Zato najstarija svjedočanstva o kršćanskome bogoslužju vodu u slavlju euharistije spominju bez posebnoga obrazloženja ili tumačenja. Justin (2. st.), opisujući slavlje euharistije, jednostavno navodi da se nakon sveopće molitve na oltar donose “kruh, vino i voda” (Apologia, I, 67). U razvoju slavlja euharistije, spomen-čina Kristove Pashe, crkvena je osjetljivost nastojala dati značenje svemu što je postalo dijelom slavlja. Tako sv. Ciprijan (+258.) nastoji dati ‘duhovno’ značenje euharistijskim darovima te tumači da se u daru vode ima gledati narod, a u daru vina Kristovu krv: kao što vino u kaležu prima i ’apsorbira’ vodu koja je dodana, tako je i Krist na sebe uzeo naše grijehe; stoga, kada se u kaležu voda miješa s vinom, Crkva se neodvojivo, na sakramentalan način, sjedinjuje sa svojim Otkupiteljem (Epistula 63, 13).

Uz to tumačenje susreće se i ono koje u zajedništvu vina i vode promatra otajstvo Kristove otkupiteljske žrtve, oslanjajući se na svjedočanstvo iz Evanđelja da je Raspetomu na križu iz boka potekla krv i voda (Iv 19, 35), čemu sv. Ambrozije daje značenje pranja (vodom) i otkupljenja (krvlju), otkrivajući i smisao probodenoga boka (“milost dolazi otkud i grijeh”, De sacramentis, V, 4). Ipak, u predaji će prevladati ranije tumačenje koje će u miješanju vode i vina vidjeti sjedinjenje Crkve s Kristom. Srednjovjekovni nauk o zajedništvu Krista i Crkve u samome prinosu žrtve (u značenju da se Bogu Ocu prinose i Krist i Crkva) bit će razlogom da se u liturgiji reformatora izostavi dodavanje vode.

Među kršćanima na Istoku prevladat će drukčiji teološki naglasci, pa se u miješanju vina i vode promatralo otajstvo Krista u kojemu su sjedinjene dvije naravi, božanska i ljudska. Zbog toga će monofizitski Armenci, koji su u Kristu promatrali samo božansku narav, u 6. st. odustati od dotadašnje prakse dodavanja vode u vino.

Raspravljat će se i o količini vode koja se dodaje u vino. Tako se u Sirskoj pravoslavnoj Crkvi (jakobitskoj) vino i voda u kalež ulijevaju u jednakoj mjeri. I na Zapadu je bilo smjernica glede količine vode: Sabor u Triburu (895.) određuje da u kaležu budu dvije trećine vina i jedna trećina vode, ali će od 13. st. prevladati uputa da se vinu dodaje malo vode, što će biti razlogom uvođenja i posebne žličice kojom se (na pravu mjeru) dodavala voda. Današnje napomene u Rimskome misalu određuju da se u kalež dodaje “malo vode” (parum aquae).

Iz tih povijesnih naznaka razlučuje se da je dodavanje vode u kalež kulturološki uvjetovano, a da je Crkva toj gesti nastojala dati duhovno značenje. Smisao koji bi danas trebalo gledati u toj gesti stavlja naglasak na sjedinjenje Crkve s Kristom, a što je rasvijetljeno riječima koje svećenik (ili đakon) izgovara dok dodaje vodu u vino: “Otajstvo ove vode i vina učinilo nas dionicima božanstva Isusa Krista, koji se udostojao uzeti dijela u našemu čovještvu.”

Tekst je izvorno objavljen u Živom vrelu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.