Zlodusi su dusi koji su tvrdokorno i neopozivo usmjereni prema zlu: njihov izopačen razum i volja traže samo zlo i to otkada su se u početku stvaranja svojom pobunom ogriješili o Boga. “Bog anđela koji sagriješiše nije poštedio nego ih je sunovratio u Tartar i predao mračnom bezdanu” (2 Pt 2,4). Bog je anđele stvorio iz ljubavi i htio ih je ispuniti vječnim blaženstvom. Da bi dijelili tu vječnu sreću s Bogom, morali su prihvatiti jedan jedini uvjet: u slobodi iskazati svoju vjernost Bogu. Ali Lucifer, zaslijepljen vlastitim osobinama razuma i svjetlosti, htio je biti jednak Bogu, zaboravljajući da je anđeosko savršenstvo koje mu je bilo darovano – dar ljubavi. Značajan broj anđela koje je Bog stvorio dobrima i razumnima dali su da ih iskvari njihov poglavar Lucifer. Njihova ih je oholost dovela do konačnoga pada kada su se pobunili protiv Božjega autoriteta. Zlodusi su, dakle, anđeli koji su se pobunili protiv Boga. Svojom su se pobunom sami osudili na vječni pakao koji je lišenost nebeske sreće. Po Bibliji, zlodusi su bili bačeni u pakao zbog njihova grijeha, ali oni lutaju i zemljom (usp. Otk 12,10) da bi ljude naveli na zlo, udaljili ih od Boga i upropastili.

“Pismo govori o grijehu tih anđela. Taj se ‘pad’ sastoji u slobodnom izboru tih stvorenih duhova koji su iz dna bića i neopozivo otklonili Boga i njegovo kraljevstvo… Ono što čini da grijeh anđela ne može biti oprošten jest neopoziv značaj anđeoskog izbora, a ne manjak beskonačnoga Božjeg milosrđa… Pismo potvrđuje zlokobni utjecaj onoga koga Isus naziva ‘čovjekoubojicom od početka’ (Iv 8,44), koji je i Isusa pokušao odvratiti od poslanja koje je dobio od Oca. ‘Zato se pojavio Sin Božji da razori djela đavolska’ (1 Iv 3,8). Po posljedicama je najteže od tih djela bilo lažljivo zavođenje koje je navelo čovjeka da ne sluša Boga.” (Katekizam Katoličke Crkve, 392–394)

U čemu se sastoji ta pobuna protiv Boga?

Sveto pismo ne govori o tome izrijekom, ali sveti Toma Akvinski i brojni teolozi općenito drže da bi se moglo raditi o odbijanju utjelovljenja Sina Božjega. Jedan je dio anđela odbio služiti i klanjati se Sinu Božjemu koji postaje čovjekom: spustiti se i poniziti da bi častili ljudskost Sina Božjega za njih predstavlja uvrjedu njihovoj anđeoskoj naravi koja je nadmoćna ljudskoj. Lucifer nije mogao prihvatiti Božji naum koji je želio da se njegovo trojstveno otajstvo odražava ne samo u duhovnim netjelesnim stvorenjima, nego i u duhovnome utjelovljenom stvorenju – čovjeku. Počinio je dakle neizmjeran grijeh oholosti kada se pobunio protiv volje Boga koji svijetu daje svoga vlastitog Sina kao Otkupitelja i Spasitelja. Zli anđeli pod vodstvom Lucifera ljubomorni su i zavidni na Božjoj slavi: oni pokušavaju uzurpirati njegovu slavu i njegovo mjesto da bi postali gospodari svijeta. Kada su odbili surađivati na izgradnji Božjega kraljevstva i na spasenju čovječanstva, pali su se anđeli zauvijek otklonili od Boga. Njih više ne potiče ljubav nego mržnja u vječnosti. To je žalosna stvarnost pakla.

“I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi, ali ne nadvlada. I ne bijaše im više mjesta na nebu. Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija – imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi.” (Otk 12,7–10)

Zašto Bog nije oprostio grijeh zloduha?

U napasti sam odgovoriti posve jednostavno: zato što je zloduh preohol da bi Boga zamolio da mu se smiluje. Zloduh nikada ne će priznati svoju zabludu i nikada ne će Boga moliti za oproštenje: zato njegova osuda ne može biti drugo nego neopoziva.

Papa Ivan Pavao II. odgovara na to isto pitanje u jednoj katehezi o zlim anđelima: “Jasno je da Bog ‘ne oprašta’ grijeh anđela zato što oni ostaju u svojemu grijehu, vječno ostaju okovani onim početnim izborom kada su odbili Boga i istinu najvišeg i konačnog Dobra koje je Bog sam” (13. kolovoza 1986.).

Lucifer posjeduje razum, volju i spoznaju Boga koje su tako uzvišene i tako neizmjerno savršenije od ljudskih da njegov grijeh nije mogao biti nego težak. Sveti Otac u nastavku svoje kateheze tvrdi da se grijeh anđela sastoji u “odbijanju istine o Bogu, spoznate svjetlom razuma i objave, kao neizmjernomu Dobru, Ljubavi i Svetosti – koje su jedna stvarnost. Taj je grijeh tim veći što je veća duhovna savršenost i spoznajna bistrina anđeoskog razuma te što je veća njihova sloboda i bliskost s Bogom. Kada činom vlastite slobodne volje odbije istinu koju je spoznao o Bogu, Sotona postaje otac laži” (13. kolovoza 1986.).

Ivan Pavao II. kaže da je odluka o pobuni protiv Boga konačan, potpuno svjestan i slobodan izbor: “Bio je to konačan izbor duhovnih bića najprije u odnosu na samoga Boga koga su spoznali na način koji je bitniji i neposredniji nego što je to moguće ljudima, Boga koji je duhovnim stvorenjima prije nego ljudima dao udjela u svojoj božanskoj naravi” (Opća audijencija, 23. srpnja 1986.). Dobri ili zli anđeli posve jasno znaju što žele činiti i to čine tako svjesno da nikada ne poriču svoju odluku. Anđeli koji su odlučili slijediti Lucifera u pobuni protiv Boga nikada ne će učiniti korak unatrag. Papa Ivan Pavao II. objašnjava da se izbor zloduha korjenito suprotstavlja otajstvu Boga i zajedništvu s njime u ljubavi: “Temeljem njihove stvorene slobode njihov je izbor korjenit i neopoziv, kao i izbor dobrih anđela, ali je oprječno suprotan: umjesto da Boga prihvate s ljubavlju, oni su mu se suprotstavili zbog lažna osjećaja samodostatnosti,  odbojnosti, pa čak i mržnje koja se pretvorila u pobunu” (Opća audijencija, 23. srpnja 1986.). Upravo zato osuda zloduha ne može staviti pod znak pitanja milosrdnu Božju dobrotu: pobunjeni anđeli bili su savršeno svjesni zla koje čine te snose svu odgovornost za posljedice svojega neposluha.

Naša situacija nije ista: slabosti naše volje, naše nesavršeno spoznavanje Božje ljubavi, kao i slabost našega tijela uvijek ostavljaju prostora kajanju koje Bogu omogućuje da nam oprosti i iskaže svoje milosrđe.

“Bog anđela koji sagriješiše nije poštedio nego ih je sunovratio u Tartar i predao mračnom bezdanu da budu čuvani za sud.” (2 Pt 2,4)

Kako je moguće da se od Boga mogu odvratiti tako prosvijetljeni dusi kojima je bio dan tako živ razum?

Papa Ivan Pavao II. objašnjava da “crkveni oci i teolozi govore o ‘zaslijepljenosti’ do koje je došlo zbog precjenjivanja vlastitoga bića u toj mjeri da se više ne prepoznaje vrhovna moć Boga koji je zahtijevao čin poučljive i poslušne podložnosti. Sve je to na sažet način sadržano u riječima ‘Neću da robujem (Jr 2,20)’ – Ne ću služiti! Propali su zbog svoje oholosti” (Opća audijencija, 23. srpnja 1986.).

Gornji tekst je izvadak iz knjige Gillesa Jeanguenina “Sotona i njegove zamke”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.