Don Damire,

ima li Crkva službeno stajalište i koje je Vaše mišljenje o promjeni prezimena prilikom ženidbe? Utječe li prezime na odnose u braku? Naime, uskoro ću se vjenčati i nikako ne mogu prihvatiti da ću odjednom dobiti novo prezime i time na neki način novi identitet. Budućem mužu ne pada na pamet uzeti moje prezime, niti da se djeca prezivaju kao ja, jer to nije uobičajeno u Hrvatskoj. Razgovarala sam i s prijateljicama koje su već u braku nekoliko godina, i rekle su mi da se još nisu navikle da se drugačije prezivaju, a prilikom predstavljanja osjećaju se čak glupo i čudno. Prezime su promijenile samo iz razloga da se ne prezivaju različito od buduće djece. Žene se time zapravo prisiljava na promjenu prezimena, a dosta nas je frustrirano činjenicom da nam se oduzima identitet, te da nas se nakon udaje “pripisuje” muževoj obitelji. Nije mi jasno jesu li to Božja ili ljudska (muška) pravila. Zar ne bi trebao muž ostaviti oca i majku da prione uz svoju ženu, a ne žena ostaviti sve svoje da postane član muževe obitelji?

Knjiga Postanka 2 govori o ženi stvorenoj da bude “čovjeku pomoć kao što je on”, a redci 21-23 slikovito govore o stvaranju “žene od čovjeka”. Od tih početaka o rodoslovljima se govori naglašavajući mušku liniju. Nadalje, rodoslovlje za Sveto pismo nije tek popis imena ili tek čisto pravna stvarnost. Smatra se da se duhovna baština, pa i sam mesijanski blagoslov, prenose krvnom vezom prvenstveno po muškoj liniji:

“Idi i reci mome sluzi Davidu: Jahve će ti podići dom. I kad se ispune tvoji dani i ti počineš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela, i utvrdit ću njegovo kraljevstvo. On će sagraditi dom imenu mojem, a ja ću utvrditi njegovo prijestolje zauvijek. Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin” (2 Sam 7,5.11-14).

Novi zavjet ostaje na toj liniji i uvelike naglašava da je Isus “sin Abrahamov” i “sin Davidov”. Evanđelja čak, unatoč svojoj sažetoj formi, donose i opširna Isusova rodoslovlja:

“Abrahamu se rodi Izak. Izaku se rodi Jakov. Jakovu se rodi Juda i njegova braća. Judi Tamara rodi Peresa i Zeraha. Peresu se rodi Hesron. Hesronu se rodi Ram. Ramu se rodi Aminadab. Aminadabu se rodi Nahšon. Nahšonu se rodi Salma. Salmi Rahaba rodi Boaza. Boazu Ruta rodi Obeda. Obedu se rodi Jišaj. Jišaju se rodi David kralj…” (Mt 1,2-6)

“Kad je Isus nastupio, bilo mu je oko trideset godina. Bijaše – kako se smatralo – sin Josipov, Elijev, Matatov, Levijev, Malkijev, Janajev, Josipov. Matatijin, Amosov, Naumov, Heslijev, Nagajev…” (Lk 3,23-25)

Također, sveti Pavao potvrđuje u Poslanici Efežanima da je muž glava žene kao i Krist glava Crkve, te potiče žene da se pokoravaju muževima u svemu, kao i Crkva Kristu. Krist je sijač dobrog sjemena, a Crkva ona koja to sjeme prima i daje obilan rod, pa i ova slika može osvijetliti odnos muža i žene. Na tom tragu djeci se tradicionalno daje očevo prezime. Također je to u skladu s praktičnom nemogućnošću da se oba prezimena prenose na djecu (u sljedećoj generaciji trebala bi onda biti četiri prezimena, itd.).

I crkveno pravo priznaje to prvenstvo oca, primjerice u pogledu pripadnosti obredu kada su supružnici različitih obreda: ako se supružnici ne mogu dogovoriti oko toga kojoj obrednoj Crkvi žele pribrojiti dijete, ono će se pribrojiti obrednoj Crkvi kojoj pripada otac.

Dakako da treba imati na umu da su muškarac i žena jednakog dostojanstva, oboje stvoreni na sliku Božju. Međutim, nije isto biti “jednak” i biti “isti”. Muškarac i žena nisu “isti”, već su stvoreni tako da na različit, a međusobno komplementaran način, održavaju svatko na svoj način Božju slavu. Papa Pio XI. ovu je komplementarnost izrekao slikovito u enciklici “Casti Connubii”: ako je muž glava obitelji, žena je njeno srce. Može li se reći da je glava potrebnija ili važnija od srca?

Mi, međutim, živimo u vremenu kada se zamaglila ova razlika i komplementarnost između muškarca i žene. Nažalost, često se dostojanstvo žene nastoji naglasiti poticanjem njihova “oponašanja muževnosti”, kako se izrazio sv. Ivan Pavao II. u enciklici “Familiaris Consortio”. Dakako da to nije dobar put. Kao što nijedna osoba zapravo nije drugoj konkurencija, jer je Bog svakoga stvorio jedinstvenim, tako ni jedan spol drugomu nije konkurencija, jer je Bog svakome dao jedinstvenu i nezamjenjivu ulogu jednakoga dostojanstva.

Uz ove prethodne napomene (a moglo bi se tu još mnogo reći), želim reći da niti država, niti Crkva neće osporavati dogovor supružnika. No, drugo je pitanje ima li to prezime neki sakramentalni značaj, odnosno je li to vidljivi znak dublje, duhovne stvarnosti i da li bi upravo zbog toga cijela obitelj trebala nositi prezime muža. Osobno smatram da je odgovor na to potvrdan.

Međutim, Crkva dopušta mogućnost žene da, uz muževo, zadrži i svoje djevojačko prezime.

U svakom slučaju, budući da se radi o nečemu što obilježava identitet, bilo bi dobro da kroz molitvu i razgovor supružnici dobro ispitaju vlastita shvaćanja i motive u svjetlu Božjeg nauma i da u tome zajednički postignu dogovor i potvrdu u molitvi.

Btb,
don Damir

Izvor: SPAS – studentski pastoral