Znamo da su uroci stvarnost koju poznaju sve kulture i sve religije svijeta. Ako to opće prošireno vjerovanje postoji posvuda i oduvijek, možemo li sumnjati u postojanje ovih zlih utjecaja? Naravno, treba dobro razlučiti između praznovjerja i izvanredna djelovanja zloduha.

Egzorcisti se oslanjaju na svoje praktično iskustvo i jednoglasno tvrde da uroci stvarno postoje i da se često treba boriti mjesecima, katkada i godinama, da bi došlo do oslobođenja osobe koja je njima pogođena.

Nismo li u opasnosti da zapadnemo u praznovjerje? Da, taj rizik postoji ako se sva moć pripisuje magijskim obredima i ljudima koji se njima bave. Naučavanje svetoga Tome Akvinskoga govori da ljudi nemaju moć nad zlodusima, da ih ne mogu podložiti svojoj volji niti ih koristiti kako hoće.1  Zlo, dakle, ne dolazi od magijskoga obreda sama po sebi niti od “moći” vračara, nego od samoga zloduha koji se uključuje u zle namjere čovjeka i djeluje u suradnji s njime da bi nekome naudio. Ulazeći u nagodbu sa zloduhom, vračar zasigurno dolazi u doticaj sa sotonskim svijetom, ali mu zloduh ne daje nikakvu moć nad sobom. Vršeći obrede u kojima zaziva zle sile, vračar pokazuje svoju nakanu da nekome naudi; zazivajući djelovanje zloduha, on zapravo postaje njegovo oruđe. Zloduh dakle koristi čovjeka za svoje ciljeve.2

U razlučivanju tih slučajeva uroka treba biti razborit jer, iako su uroci doista stvarni i sigurno brojniji od slučajeva opsjednuća, oni ipak ostaju iznimni. Mnogi se ljudi smatraju žrtvama uroka zbog praznovjerja, straha ili vjerskoga neznanja, a bilo bi dovoljno temeljitije se pozabaviti tim pitanjem pa da se nađe naravno objašnjenje ili uzrok.

Koji sve oblici uroka postoje?

Uroci imaju za cilj malo-pomalo uništiti svoju žrtvu. Mogu se odnositi na sve životne djelatnosti: duševno i tjelesno zdravlje, poslovanje, radno mjesto, duhovni život, osjećajne i obiteljske odnose… Postoje razni oblici uroka, već prema zlu koje se želi nanijeti žrtvi:

– Urok “zaljubljivanja” koji se naziva i “ljubavne čini” ima za cilj izazvati ljubav ili mržnju među dvjema osobama, na primjer sjediniti ili razdvojiti bračni par.

– Urok “trovanja” ima za cilj duševno “zatrovati” život neke osobe šaljući joj tjelesne ili moralne patnje ili neobjašnjive poteškoće materijalne naravi.

– Urok “vezivanja” postoji da bi “vezao” neku osobu tako da postane nesposobna djelovati ili kretati se po želji. Evanđelje nam govori kako je Isus u subotu oslobodio jednu ženu kojoj Sotona nije dao da se uspravi. Nadstojnik sinagoge predbacio mu je da se ogriješio o subotnji odmor, a Isus je odgovorio: “Licemjeri! Ne driješi li svaki od vas u subotu svoga vola ili magarca od jasala da ga vodi na vodu? Nije li dakle i ovu kćer Abrahamovu, koju Sotona sveza evo osamnaest je već godina, trebalo odriješiti od tih spona u dan subotnji?” (Lk 13,15–16). Ovaj urok može se odnositi i na područje duševnoga, osjećajnog ili duhovnog života neke osobe kod koje izaziva svakovrsne blokade ili prilike iz kojih se ona ne uspijeva izvući. U duh osobe koju je vezao neprijatelj unosi zabunu i pokušava je dovesti do očaja.

– Urok “prijenosa”. Za tu vrstu uroka koristi se neki predmet koji pripada žrtvi ili je predstavlja: fotografija, voštani ili platneni kipić, kosa, odjeća… Ovi predmeti bivaju probodeni iglama ili čavlima (urok probadanja) ili spaljeni tijekom magijskih obreda. Osobe na koje se ti uroci odnose često u tijelu osjećaju bol kao da ih nešto probada ili pali. Dijelovi koji su najizloženiji djelovanju uroka jesu glava, kralježnica, srce i spolni organi.

– Urok “raspadanja” djeluje ovako: predmet koji predstavlja osobu (predmet prijenosa) zakopan je pod zemlju – često na grobljima – i čim se raspadne jer je istrulio ili sagnjio, žrtva postupno gubi svoje snage, obolijeva i konačno umire. U tim slučajevima, koji su srećom vrlo rijetki, medicina ne uspijeva otkriti uzroke bolesti niti izliječiti žrtve.

Uroci prijenosa koji djeluju preko predmeta koji predstavljaju osobu ili joj pripadaju zovu se posredni uroci. Neposredne uroke u sebe uzima sama osoba, a da toga nije ni svjesna. U hranu ili u piće umiješaju se neki “sastojci” proizvedeni tijekom sotonskih obreda.

– Urok “opsjednuća” omogućuje zloduhu da zaposjedne tijelo žrtve.

Prije nekoliko godina imao sam slučaj opsjednuća koji je bio uzrokovan urokom protiv ljubavi.

Čim sam počeo moliti egzorcizam, gospođa V., 55 godina, pala je u stanje transa, počela se grčiti i boriti tako nasilno da su je osobe koje su mi pomagale morale uhvatiti i svezati. Njezin je glas postao promukao i nije imao više ništa ljudskoga. Za vrijeme molitava iz Obrednika na latinskome primijetio sam da gospođa V. razumije savršeno latinski i da ih komentira. Jedan od zloduha koji ju je opsjednuo počeo je vikati preko njezinih usta: “Ne, to ti ne ću reći… Ne, ne ću otići… Ona je moja… Ja ću je uništiti…”

Nakon jednoga sata molitve zloduhu sam postavio pitanje:

“U ime Gospodnje zapovijedam ti da kažeš istinu: kako si ušao u ovo tijelo?”

“Poslali su me.”

“Tko te poslao?”

“Svećenici.”

“Oni koji slave sotonske mise?”

“Da.”

“Zašto si tu?”

“Ona se ne smije udati za R…. Oni nikada ne će biti zajedno… Ne smiju se voljeti… Ja ću ih uništiti, nju i njega… Oni su moji.”

“Kada ćeš otići?”

“Uskoro, ali ću ih najprije uništiti, i nju i njega.”

Nakon toga zazvao sam snagu Gospodnju da bi gospođa V. bila oslobođena od ovoga uroka koji je sprječava da se sjedini s čovjekom koga ljubi. Tada je zloduh počeo iskazivati svu svoju mržnju i bijes vičući sve jače: “Ne, to ne možete učiniti… Ljubav – nikada, nikada…” Kasnije sam saznao ime osobe koja je bila ljubomorna i zavidna i koja je – da bi spriječila taj brak – naručila taj urok kod jedne sotonske sekte.

Nakon dva sata krikova i silna trzanja gospođa V. je izišla iz transa i nije se ničega sjećala. Gotovo istodobno vratile su joj se i tjelesne snage. Otišla je za volanom svojega automobila odmorna i smirena kao da se ništa nije dogodilo ili kao da se upravo dobro naspavala.

Moji pomoćnici i ja bili smo potpuno iscrpljeni…

Transkript razgovora vrpce snimljene za vrijeme egzorcizma

Nema sumnje da je to Sotona, ali nikako sam: kada hoće, zna se poslužiti ljudskom zloćom da bi ostvario svoje planove mržnje i uništenja.

Po klasičnome naučavanju, da bi urok djelovao, potrebna su tri počinitelja: najprije onaj koji urok “šalje” – osoba koja želi drugoj osobi nanijeti zlo, zatim onaj koji se bavi magijskim obredima (vračar ili vještac) i konačno zloduh koji na sebe preuzima da odradi posao i proslijedi urok do nesretnoga “primatelja”.

– Pošiljatelj je neka ljubomorna, zavidna osoba ispunjena mržnjom i željom za osvetom. Da bi nanijela zlo osobi koju mrzi, ona će naći nekoga tko se bavi okultnim obredima i zatražit će: “Hoću da ta i ta osoba financijski propadne”, ili: “Hoću da taj muž napusti svoju ženu i dođe živjeti sa mnom”, ili: “Hoću uništenje njegove obitelji”… Zatim plati – često visoku cijenu – da bi se osveta i mržnja ostvarile.

– Izvršitelj uroka sigurno nije nikakav vračarski amater “opće prakse”. On točno zna što čini i čini to u suradnji sa silama tmina. Urok je poseban oblik crne magije koja se vrši pomoću tajnih obreda koji često sežu u drevna vremena i koji se čuvaju u vračarskim knjigama.

Čaranje je uvijek postojalo i oni koji se njime bave znaju ga čuvati u tajnosti i prenositi s naraštaja na naraštaj.

Ti đavolski izvršitelji djeluju u sjeni, žive među nama kao obični ljudi i često se predstavljaju kao mediji ili nešto slično. Ako pripadaju nekoj skupini, slave crne mise i vrše sotonske obrede na tajnim mjestima.

– Zahvat zlih sila neophodan je za bacanje uroka. Pomoću nekoga predmeta prijenosa na koji se usmjeruju izopačeni osjećaji, zlodusi koji imaju određenu moć nad materijom i nad ljudima mogu nauditi osobi protiv koje je usmjeren urok.

Da bi neki predmet postao “zloćudan”, nužno je potreban zahvat zloduha. U zamjenu za to Sotona ili Lucifer uživa što mu se klanjaju ljudi koji traže njegove usluge. Magijski obrasci, obredi i crne mise imaju samo jednu svrhu: oponašati i profanirati misu i sakramente Katoličke Crkve i prisvojiti si klanjanje koje pripada samo Bogu. To je dakle krajnja oholost Sotone koga se uzvisuje crnim misama i častima koje mu se iskazuju. Sotonski je kult neka vrsta naopake religije: budući da Krist ima svoju Crkvu, svoje svećenike, svoje vjernike i svoje sakramente, i Sotona hoće imati svoju crkvu, svoje svećenike, svoje pristalice i svoje uroke. Kao što sakrament krštenja ne bi postojao bez vode, tako ni urok ne bi postojao bez nekoga materijalnog predloška po kojemu dolazi do ciljane osobe.

Da bi bio učinkovit, predmet prijenosa mora doći u doticaj s osobom ili putem uzimanja hrane ili preko materijalizacije malih predmeta (pletenice od kose, krune od perja…) koji se mogu naći skriveni u jastucima ili madracima. Nazočnost tih čudnih predmeta odaje nevidljivu ruku, ruku samih duhova. Znam da mnogi ne će vjerovati, ali svi egzorcisti poznaju tu vrstu nadnaravnih pojava. Zloduh, budući da je duh, djeluje na nevidljiv način i posjeduje sposobnosti koje su iznad naših. U životu svetoga Ivana Marije Vianneya, na primjer, kažu da je zloduh zapalio krevet svetoga župnika. Mislite li da je zloduh osobno došao u župni ured u Arsu u župnikovu sobu i da su mu trebale šibice?

U raščlambi raznih “simptoma” na koje najčešće nailazimo u slučajevima uroka oslanjam se na dugotrajno iskustvo egzorcista koji su se suočili s brojnim slučajevima. Treba biti iznimno razborit da ih se ne bi pomiješalo sa znacima koji ukazuju na patologiju ili psihosomatska oboljenja. Najveći broj osoba koje mi dolaze s uvjerenjem da su na njih bačeni čini zapravo imaju neku životnu patnju, strahove, tjeskobe i često su bolesne.

U slučajevima uroka primjećujemo da se zlo najčešće odnosi na tri točke: glavu, želudac i duhovni život osobe. Kada ih se uzme zajedno, ti znaci mogu ukazivati na djelovanje Zloga, ali egzorcist mora biti razborit u razlučivanju i mora se po potrebi osloniti na mišljenje liječnika.

– Glava: Tijekom noći žrtvu napadaju zle sile da bi joj onemogućile spavanje ili oslabile njezino tjelesno stanje. Ujutro osoba osjeća velik umor zbog kojega se ne može suočiti s onim što joj dan donosi. No, ostanimo vrlo razboriti jer su to i simptomi osoba u depresivnomu stanju.

– Želudac: Hrana koju je žrtva progutala može služiti kao “prijevozno sredstvo” uroka. Neki sastojci koje vrač priprema tijekom obreda crne magije dodaju se u hranu žrtve pa oslobađaju svoje zloćudno djelovanje u želucu osobe. Posljedice uroka tada su bol u želucu, teška probava često praćena povraćanjem, drhtavica i duboka tjeskoba. Tijekom molitve egzorcizma ne viđa se rijetko da se osoba oslobađa obilno povraćajući bjelkastu i ljepljivu pjenu.

– Duhovni život: Osoba na koju je bačen urok postupno se udaljuje od vjerske prakse i od molitve. Kada počne moliti, ne može se sabrati i često osjeća neodoljivu potrebu za zijevanjem, kretanjem, smijehom ili spavanjem. U crkvi za vrijeme liturgijskih slavlja ona želi pobjeći ili je obuzima osjećaj potrebe za povraćanjem, umor te duševna zbunjenost, što može dovesti čak i do nesvjestice.

Odbojnost prema svemu što je sveto i poteškoće koje zaustavljaju duhovni život sigurno su najznačajniji znaci djelovanja zloduha. Osobe koje su pod utjecajem Zloga mogu iskazivati smetnje kao što je neprijateljsko raspoloženje prema euharistiji, Djevici Mariji, svecima ili čak oštećivati ili uništavati vjerske predmete ili se protiviti Kristu, njegovoj Crkvi, svećenicima i Božjoj riječi. Sveto nam pismo objašnjava zašto se zloduh tako boji Božje riječi: “Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Iv 8,31–32).

Ne, i to iz više razloga:

– Zato što je zloduh otac laži. On se ne drži uvijek svoje riječi niti svojih obećanja jer ga zloća često tjera na to da prevari svoje sluge. Njegovoj oholosti laska štovanje koje mu poslužitelji iskazuju, ali on ih ne voli, a napose im ne voli biti poslušan. Ako zloduh nije htio biti poslušan Bogu, zašto bi se podložio volji čovjeka?

Samo ako se zli naumi nekoga čovjeka podudaraju s njegovima, zloduh se pridružuje volji čovjeka u nanošenju zla. Nije čovjek taj koji se koristi moćima zloduha, nego zloduh iskorištava čovjeka da počini zlo protiv nekoga drugog čovjeka. Zato su oni koji misle da se mogu poslužiti Sotonom zapravo robovi zloga gospodara. Sotoni Bog često ne dopušta da počini sve zlo koje bi se moglo učiniti.

– Zato što izvršitelj kulta nema nadležnost pravoga Sotonina poslužitelja. Zloduh nije poslušan varalicama koji se samo žele obogatiti varajući ljude navodnim magijskim moćima.

– Ako je “cilj” gorljiv kršćanin, urok nema ili ima malo moći nad njim. Tko je s Bogom, ne mora se bojati Zloga. Uroci gube na učinkovitosti kada im se suprotstavi štit molitve. Sakramenti, molitveni život, bratska ljubav najbolja su obrana protiv djelovanja zloduha.

To je pitanje na koje ne nalazim odgovor koji bi vas mogao potpuno zadovoljiti. Istina je da Bog dopušta da budemo napastovani, ali zašto Zlomu ostavlja toliku moć da čini zlo kada dobro ionako teško dolazi do riječi?

Kanonik Gérard Moreau na tu je temu napisao sljedeće: “Sigurno je da demonološka stvarnost, koja se konkretno iskazuje po onomu što nazivamo otajstvo zla, ostaje zagonetka koja obavija život kršćana. Ne znamo ništa bolje od apostola zašto Gospodin to dopušta i kako to služi njegovim naumima.”3

Bez oklijevanja tvrdim da Bog želi samo naše dobro i da nas beskrajno ljubi. Ako Gospodin dopušta da đavolsko zlo pogodi neke ljude, to je bez sumnje radi toga da bi iz toga izvukao još veće dobro. Žrtve uroka često su osjetljivije i prijemčivije za Božju milost nego drugi ljudi. Počinju si postavljati pitanja o Bogu, o nadnaravnome životu i o primanju sakramenata. Svi egzorcisti mogu potvrditi da su ljudi koje smo upoznali u stanju opsjednutosti ili kao žrtve uroka sigurno morali prijeći težak put, ali ih je ta kušnja potpuno preobrazila: ponovno su počeli moliti, živjeti kršćanski život, ljubiti druge ljude, zavoljeli su život. To je prava metamorfoza koja se događa po božanskoj milosti. A što reći o tolikim kršćanima koji žive mlako i bez pravoga vjerskog uvjerenja…

Nedavno je k meni došla jedna žena koja me je molila da je oslobodim uroka koji je na nju bacio njezin zet. Nazovimo je Colette. Po njezinim riječima, poslovni neuspjeh njezina poduzeća, koji ju je doveo do ekonomske propasti, zapravo je posljedica ljubomore njezina zeta. No kako je uopće došla na to? Najprije preko jedne “karizmatske” osobe koja je otkrila neke “negativnosti” u njezinu dućanu. Zatim je gatara u kartama “vidjela” da je zet upleten u urok koji bi trebao upropastiti tetku Colette, vlasnicu dućana. Na kraju, preko jednoga medija, progovorio je pokojni Colettin otac. Medij je u transu počeo pisati u ime pokojnoga tate koji je isto tako okrivljavao zeta da želi uništiti Colettin život. Kakve je sve to imalo posljedice? Colette je zamrzila svoga zeta, a zatim je pala u tešku depresiju. Još danas je na lijekovima. No što se zapravo dogodilo u njezinu životu? Colette i njezin muž su vrlo jednostavni ljudi, mali trgovci. Prodali su kuću da bi kupili dućan koji nikada nije dobro poslovao jer su bili nesposobni voditi poslove. Mislili su da mogu voditi trgovinu, mislili su da se mogu obogatiti, no nije lako postati gazda na području koje čovjek ne poznaje. Bilo je pogrješaka u računovodstvu, podignuli su kredit u banci, zapali u dugove, naišli na ljude koji su se okoristili njihovom nesrećom pa je na kraju trgovina prodana po smiješnoj cijeni. Colette i njezin muž sve su izgubili. Koji udio zloduh ima u cijeloj toj priči? Zar ćemo okriviti zloduha za sve pogrješke do kojih dolazi zbog našega neznanja? Nisu li vidovnjaci i mediji odgovorni za moralno i psihičko propadanje ljudi na koje utječu i kojima beskrupulozno manipuliraju?

Sigurno da ne! Do sada sam govorio samo o istinskim sotonskim službenicima, o onima koji se služe crnom ili obrednom magijom. Ti su vračari svoju dušu predali Sotoni ugovorom koji su potpisali vlastitom krvlju. To su istinski klanjatelji Sotone koji djeluju u sjeni. Treba spomenuti i varalice i šarlatane koji nemaju neposredan dodir s demonom, ali koriste etiketu “čarobnjaka”, “medija”, čovjeka koji posjeduje “telepatske sposobnosti”, “vidovnjaka”, “iscjelitelja” ili “mističara” zbog materijalne koristi. Oni traže samo svoju dobit iskorištavajući lakovjernost i slabost drugih ljudi. Tako su brojni da postaje praktički nemoguće popisati ih. Iako Sotona ne djeluje neposredno preko njih, ti su ljudi ipak opasni jer iskorištavaju tuđe nevolje i psihološki uvjetuju slabe i nezaštićene ljude.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Gillesa Jeanguenina “Sotona i njegove zamke”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

———————-

1  Usp. sv. Toma Akvinski, Suma teologije, II-II, q. 96.

2  Usp. M. Fiori, u Tra maleficio, patologie e possessione demonica, Messaggero, Padova 2003, str. 79–84.

3  G. Moreau, u La Documentation catholique, 3.–17. kolovoza 1975.