Često se u svakidašnjem govoru čuje pojam dogma i podsjeća nas na crkvenu terminologiju. Pojam dogma dolazi od grčke riječi dokeo i u temeljnom je značenju filozofsko mišljenje, nauk, zaključak što se čini pravilnim. U kršćanskom smislu dogma je ono što je istina (nepobitna). Ona je postojala kod poganskih filozofa, u Starom zavjetu, Novom zavjetu, kod crkvenih otaca i u službenom naučavanju Crkve. Danas dogma izražava istinit nauk vjere (ono što se u vjeri ne može mijenjati).

Od početka kršćanstva oni koji vrše poglavarsku službu u zajednici prihvaćaju odgovornost tumačenja značenja susretanja s Kristom kao Bogom. U novozavjetnim spisima, kao i u najranijim dokumentima kršćanstva, takvo autoritativno učenje rijetko je nazivano dogmom. Nekoliko novozavjetnih ranokršćanskih podataka o dogmama govore kao o jednoj konkretnoj odluci zajednice (Dj 16,4), kršćanskoj vjeri kao cjelini ili o razlikovanju između kršćanstva i nekršćanskih religija. Dogma je u daljnjem razvitku počela označavati one izjave koje je crkveno učiteljstvo izričito iskazalo kao sastavni dio božanske, javne i službene objave, tj. Svetoga pisma i tradicije.

Kršćanski nauk došao je pod udar zagovornika prosvjetiteljstva koji su shvatljivu stvarnost svodili na empirijsko i dokazljivo. Crkveni su poglavari, u nastojanju da odgovore na prevladavajuću kulturu, proglasili vjersku istinu objavom izvora istine. Poznati suvremeni teolog Karl Rahner određuje današnje shvaćanje dogme: To je tvrdnja koju Crkva izričito iznosi kao objavljenu od Boga na takav način da Crkva njezino odbacivanje osuđuje kao krivovjerje, a uporne pristaše takvoga nijekanja izdvaja iz svoga punog zajedništva.

Suvremene dogmatske izjave imaju za svrhu otklanjanje zablude i uspostavljanje parametara vjere. Iako je to nužna funkcija autentičnoga naučavanja, takve izjave ne obuhvaćaju sveukupnu istinu koja je božanski misterij. Bit dogme u današnjoj je uporabi u Crkvi i teologiji jednoznačna i općenita tek od 18. stoljeća. To je predmet vjere koju Crkva izričito redovitim učiteljstvom ili nekom papinskom ili saborskom definicijom tako navješćuje kao od Boga objavljenu da je njezino nijekanje hereza.

Danas se u Crkvi mnogo toga uči kao dogma što kao takvo sadržano u objavi nije bilo uvijek izričito naučavano ili reflektirano. Crkva vjeruje i objavljuje ono što je Bog priopćio kao od Boga priopćeno i pritom pretpostavlja da vjera u neko priopćenje Božje unaprijed ne bi imala smisla kad bi u temelju postojala mogućnost da bi sam Bog pri percepciji svoga priopćenja vodio u zabludu one koji je prihvaćaju. Dogme su uvjetovane društvenim, psihološkim i drugim interesima. Može se dogoditi da neka dogma danas nije više razumljiva sama po sebi, tako da se pod novim okolnostima ne može više iznova i aktualno interpretirati u svakom povijesnom trenutku pa se zaboravlja, iako se mora sačuvati u povijesnom sjećanju Crkve u nadi u kasnije situacije. Ne smije se zabaciti, jer povijest dogmi ne mora nužno teći uvijek samo u jednom smjeru. Drugi vatikanski sabor naučavao je izričito da postoji red ili hijerarhija istina katoličkog nauka, jer je različita njihova povezanost s temeljem kršćanske vjere.

Bit dogme ne može se izvesti samo iz apstraktnoga pojma nekoga mogućeg priopćenja Božje istine, nego iz onoga što je Isus Krist rekao čovjeku o Bogu i što je o čovjeku određeno. Objava nije samo govor, nego događaj spasenja ukoliko se sam Bog priopćuje, a to priopćenje stvara si samo svoj subjekt koji ponizno prihvaća i izričito sluša, a to je Crkva. Dogma čini jedinstvo Crkve vidljivim (utvrđena je u zajedničkom jezičnom izrazu) i time je oblik trajne vrijednosti Božje riječi koja je Crkvi upućena i od nje prihvaćena.

Crkvena dogma vjerska je istina koja potpuno obvezuje kršćane na vjerovanje i priznavanje. Kršćanin ne može reći da je za njega Isus pravi čovjek, a nije Bog. Tko ne priznaje dogmu, on sam sebe isključuje iz zajedništva vjernika i Crkve.

Treba usmjeriti pozornost na razliku imeđu dogme i naučavanja. Dogma se tehnički odnosi na deklarativnu izjavu koja otkriva objavljenu istinu, a crkveno naučavanje odnosi se na pojašnjenja kako se takve istine mogu shvatiti. Crkva dopušta pluralizam na razini teološkoga učenja, ne dogme.

U Katoličkoj su Crkvi prihvaćene glavne kršćanske dogme (pet glavnih istina) definirane na prvih osam ekumenskih koncila. Katolicizam je u drugome kršćanskom tisućljeću dalje raščlanjivao i precizirao svoj dogmatski nauk (učenje o čistilištu, sakramentima, o odnosu pisane objave i tradicije, o bezgrješnom začeću, papinoj nezabludivosti, Marijinu uznesenju na nebo) na još trinaest ekumenskih koncila, koje ne prihvaćaju ostale kršćanske konfesije. Dogme u katolicizmu imaju veću važnost nego u pravoslavlju i protestantizmu pa su precizno definirane i po kanonskom pravu obvezne. Izvor su dogmi Sveto pismo i predaja, a pri njihovu tumačenju u obzir se uzima vjernički osjećaj, teološko tumačenje i u konačnici crkveno učiteljstvo.

Glavne kršćanske vjerske istine definirane su u antici na prvim ekumenskim koncilima i uglavnom ih prihvaćaju sve kršćanske vjeroispovijesti. U kršćanstvu je pet glavnih istina:

1) monoteizam (postojanje jednoga transcendentnoga Boga, različitoga od svijeta, čija je objava sadržana u Svetom pismu) i Trojstvo (u Bogu su tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti);

2) stvaranje i providnost (Bog je sve stvorio, sve uzdržava i svime upravlja);

3) utjelovljenje i otkupljenje (Sin je Božji postao čovjekom radi našega spasenja);

4) besmrtnost ljudske duše i uskrsnuće tijela;

5) posljednje stvari (raj ili pakao) uvjetovane su milošću Božjom i čovjekovim etičkim ponašanjem.

don Ivo Zečević

Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.