Hvaljen Isus i Marija!

Smiju li se prodavati blagoslovljena voda, sol, ulje… Pitam jer jedan svećenik to prodaje, a ja mislim da se to ne smije? Hvala!

Lijep pozdrav i Božji blagoslov!

Uvijeke!

Šimun čarobnjak je, kako čitamo u Djelima apostolskim, ponudio novac u zamjenu za sveti red, zbog čega je zavrijedio oštre riječi svetoga Petra: „Novac tvoj zajedno s tobom propao kad si mislio dar Božji novcima steći! Nema tebi ovdje dijela ni udjela jer tvoje srce nije pravo pred Bogom! Obrati se od te opakosti svoje i moli Gospodina ne bi li ti se kako oprostila namisao srca tvoga. Ta gledam te: žučju si gorak i nepravdom okovan“ (Dj 8,20–23). Upravo se po tom Šimunu djelo trgovanja duhovnim dobrima ili stvarima koje su s njima povezane naziva simonijom. Duhovna dobra ne možemo novcem steći niti ih smijemo za novac prodavati.

Simoniju u vlastitim redovima Crkva je tijekom povijesti plaćala onim najdragocjenijim: vjerodostojnošću svojega poslanja i svojih službenika. Stoga se i sama Crkva nastojala pročistiti od takva zla, donoseći ponekad i vrlo stroge odredbe protiv takvih prijestupnika.

Sam je Gospodin rekao: „Besplatno primiste, besplatno dajte“ (Mt 10,8). Stoga je neophodno da svi službenici Krista i Crkve u vršenju svoga poslanja izbjegavaju čak i sam privid neumjesna poslovanja i trgovine, koji bi mogao naštetiti djelu spasenja. S druge strane, isti je Gospodin rekao apostolima: „Vrijedan je radnik plaće svoje“ (Lk 10,7). Apostol naroda potvrdio je primjenu toga nauka na kler: „Ne znate li: koji obavljaju svetinje, od svetišta se hrane; i koji žrtveniku služe, sa žrtvenikom dijele? Tako je i Gospodin onima koji evanđelje navješćuju odredio od evanđelja živjeti“ (1 Kor 9,13–14). Dakle, klerici imaju pravo na uzdržavanje od svojih vjernika. „Ako smo mi vama sijali dobra duhovna, veliko li je nešto ako vam požanjemo tjelesna?“ ponovno pita sveti Pavao, iako se sam odbijao poslužiti ovim pravom prema Korinćanima. Osobito bi klerici imali pravo na naknadu nužnih troškova svoje službe. Taj dio nauka također valja imati na umu da se ne bi skrenulo u krive zaključke, primjerice, o legitimnosti propisanih crkvenih taksa, prigodnih priloga i slično.

Ako u tom kontekstu promotrimo slučaj koji iznosiš, možemo iznijeti čak tri pristupa:

Prvo bi bilo da se ovdje radi o činu prodaje blagoslovljenih predmeta – simoniji, dakle grijehu, a ujedno i prijestupu koji bi mogao rezultirati i kanonskom kaznom. Prema tome, nikako se ne bi smjelo kupovati takve predmete jer bi se time postalo sudionikom. Uostalom, prodana blagoslovina gubi blagoslov.

Drugo bi mišljenje bilo da blagoslovljena stvar, ako se proda, gubi blagoslov, ali se takvom prodajom ne čini zlo ako se prodaje i kupuje za vrijednost same materijalne stvari, dakle blagoslov se ne naplaćuje. Ako takav pristup eventualno i može držati vodu kod nekih slika, raspela i drugih predmeta, u ovom slučaju bio bi praktički neprimjenjiv (tko bi od svećenika kupio vodu samo radi nje same, neovisno o blagoslovu?).

Treći bi pristup bio da se tu ne bi radilo o simoniji ako svećenik blagoslovine ne prodaje, nego samo prima prilog za stvarni trošak koji je imao prilikom njihove priprave. Ako bi netko tako postupao, možda bi ga se moglo ne samo ne smatrati krivim za simoniju, već i zaslužnim za skrb o duhovnom dobru vjernika.

Vjerujem da ćeš lako prepoznati radi li se u spomenutom slučaju o prvoj ili trećoj situaciji. Ako je riječ o ovom prvom, možeš, a možda i trebaš, tom svećeniku ukazati na tu pogrešku, kako nas uči sam Gospodin u Matejevu Evanđelju (vidi Mt 18,15–17). Btb

don Damir

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Don Damir odgovara”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.