S obzirom na to, baptisti dijele osnovne značajke s drugim protestantima. Pojednostavljeno se njihov nauk može prenijeti kao 5 “sola”.

“Sola Scriptura” – “Samo Sveto pismo” znači odbacivanje svete Predaje kao izvora vjere, kao i autoriteta Učiteljstva u izlaganju vjere. Nasuprot tome, mi katolici smo svjesni da Sveto pismo ukazuje na važnost predaje, kao i apostolskog autoriteta. Na koncu, pitanje je i koji je autoritet uopće proglasio neke spise svetim, nadahnutim. Prvenstveno je to učinila (katolička) Crkva, a Martin Luther je stoljećima kasnije samoinicijativno isključio neke knjige koje se nisu slagale s njegovim vjerovanjem.

“Sola fide”, “Sola Gratia” – “Samo vjera”, “Samo milost” je naučavanje da se spašavamo samo po vjeri i Božjoj milosti. Kao katolici naglašavamo da je “vjera bez djela mrtva”, odnosno da Božju milost ne smijemo “uzalud primiti”, već s njom treba surađivati.

“Solus Christus” – “Samo Krist” je krilatica odbacivanja zaređenog svećeništva jer je Krist jedini Posrednik. Katolička Crkva pak podsjeća na to da je sam Krist prisutan po svojim službenicima, da je on sam ustanovio apostolsku službu, a osobito da je povjerio apostolima i njihovim nasljednicima slavljenje sakramenata (koji su za protestante – osim krštenja i ženidbe – uglavnom samo simboli).

“Soli Deo gloria” – “Samo Bogu slava” – protestanti odbacuju čašćenje Blažene Djevice Marije, anđela i svetih kao da bi to bilo nekako konkurentno slavljenju Boga. Katolici časteći svece slave Boga čija svetost u njima odsijeva. Oni su nam uzori, putokaz prema Bogu.

Ipak, valja reći da je ovih 5 “sola” pomoglo i samim katolicima u tome da isprave određena zastranjenja koja su se događala u praksi Crkve toga vremena.

Što se tiče samih baptista, njihova je posebnost krštenje u odrasloj dobi, po čemu su i dobili ime (baptisti – oni koji se krste). Smatraju da se čovjek može krstiti tek nakon osobnog obraćenja i svjesne odluke za Krista, što je moguće samo u odrasloj dobi. Katolici pak ukazuju na svetopisamske odlomke iz kojih je jasno da su se od početaka Crkve zajedno s onima koji su povjerovali redovito krštavali i svi njihovi (dakle, djeca – usp. Dj 16,15; Dj 16,33; 1 Kor 1,16). Takva je praksa posvjedočena i u tradiciji od prvih stoljeća Crkve, tim više što se krštenje teološki promatralo kao novo obrezanje, a obrezivala su se mala djeca (Kol 2,11-12; Lk 2,21). Najzad, nikada se u povijesti nije među kršćanima smatralo spornim krštavanje male djece. Do reformacije.

I baptističke se zajednice unutar sebe razlikuju u nekim učenjima, iako imaju zajedničke “središnje istine”.

Nadam se da će ti napisano biti od koristi u upoznavanju naše odijeljene braće u Kristu.

Btb,
don Damir

Izvor: SPAS – studentski pastoral